Što ste na nas digli hajku…

Pošto neznani junak koji je sklepao baladu iz naslova, omiljenu kod žrtava Đukanovićeve identitetske politike, sigurno nije čitao Hajku Mihaila Lalića, evo da mu predočim glavnu poentu: život je hajka sve dok društveni odnosi rađaju i podstiču nepravdu, silu i vlast čovjeka nad čovjekom. Život će prestati da bude hajka tek kad čovjek pobijedi zlo i u društvu i u sebi…

Prevedeno na današnju Crnu Goru, ispada da su DPS i njegovi sateliti zakasnili sa vapajem da se prestane hajkati po Montenegru - minimum 15 godina. Jer velika hajka nije krenula padom Đukanovićeve stranke već njenim usponom. Nakon referenduma. I nakon pobjede evropske i građanske ideje nezavisne države. Da bi DPS falanga onda 21. maj falsifikovala gore nego garanciju za onaj prvi milion, pretvarajući Dan nezavisnosti u pobjedu nad navodnim četnicima. Inače davno pobijeđenim u Drugom svjetskom ratu.

Hibridnom režimu to nije smetalo već su propagandom domaćih izdajnika i stranih plaćenika deceniju i po strašili Crnu Goru, region, Evropu, sve do Vašingtona, alama od velike Srbije i imperijalne Rusije. Čak i sada, nakon što su Putin i njegova soldateska zaglavljeni u blatu ravničarske Ukrajine i sramoti počinjene invazije i zločina.

U svrhu zidanja privatne države, antievropske i zarobljene, pokrenuta je najveća hajka protiv šačice neistomišljenika - jednog medija, dva-tri intelektualca i četiri-pet NVO. Toliko nas je doslovno bilo. Punih 15 godina.

Umjesto da tada, 2007, '08, '09, i narednu deceniju, fanovi i ideolozi Đukanovićeve identitetske politike, zapjevaju - što ste na njih digli hajku, DPS-ovsku vam…… - oni su ćutali.

A istorija nas uči kako ne smijemo ćutati. Jer znamo poznate stihove njemačkog pastora Nimelera - kada su došli po komuniste ja sam ćutao jer nijesam bio komunist, kad su došli po Jevreje ja sam ćutao jer nijesam bio Jevrejin, kad su došli po sindikalce ja sam ćutao jer sam nijesam bio u sindikatima - na kraju, kad su došli po mene, nije bilo nikog da se pobuni.

Kao što na skupovima za slobodu i spas Crne Gore - danas nema nikog. Ili ima neka šačica.

A da su Boxer, Živko, Andrej i ostali vesternizovani ideolozi, kao i DPS vojska, odmah nakon referenduma digli glas protiv velike hajke - danas ne bi brinuli za budućnost Montenegra. Da su onda zapjevali - što ste na njih digli hajku, korumpiranu vam……. - ne bi došli do toga da nakon 30. avgusta osjećaju strah od progona nekakvih četnika. Davno poraženih, inače, još u Drugom svjetskom ratu.

Deceniju i po su Milo i njegova partija i posluga uništavali medijski prostor korupcijom domaćih propagandista i uvozom stranih okupatora. Počelo je sa Živom istinom i Pinkom, nastavilo sa Prvom u raljama života, da bi se proces krunisao Informerom. Da ovi iz naslova nijesu ćutali ili, još gore, podržavali Vođu kada je deceniju i po hajkao na Vijesti, da smo mafija i monstrumi, Rusi i izdajnici - ne bi danas isti oni kukali nad zlom sudbinom države. Niti bi se bavili četničkim Pinkom i Happy Marićem koji im zagađuju okolinu i negiraju naciju.

Kad smo mi pjevali - što ste na nas digli hajku, DPS-ovsku vam… - niko od tih tragičnih žrtava Đukanovićeve identitetske politike nije htio da čuje i vidi kuda ide Montenegro. Voljeli su Mila, kao Picula i Lajčak zajedno, jer im je bio garant mira i čuvar stabilokratije. Pred naletima velike Srbije i imperijalne Rusije.

A šta bi bilo da su komšije i rođaci Srbi, dio onih koji su na referendumu glasali NE, da su oni zapjevali - što ste na nas digli hajku, komitsku vam …….?!

A nije da nijesu imali razloga. Državna uprava im je 15 godina bila nedostupna jer, kako bi rekao MĐ, niko od onih koji su glasali NE i ne treba da računa na diplomatsku službu. A tek kredit iz Abu Dabi fonda! Ili od IRF-a! Svako ko je glasao NE na referendumu morao je u produženom trajanju, 15 godina dakle, osjećati makar grižu savjesti ako ne i sramotu, ravnu onoj Andrije Rankovog Radovića, prekrižanog na zidu MVP-a! Zbog onog DA daleke 1918. Crna Gora je, dakle, čitav vijek jedna velika hajka. Bili smo na putu da Srbe, našu braću, komšije i rođake, u udruženom zločinačkom poduhvatu Đukanovića i Vučića, Pinka i RTCG, Pobjede i Informera, proglasimo za nacionalnu manjinu! I niko od vušurovića, filipovića i ostalih nikolaidisa ne zapjeva - što ste na njih digli hajku, DPS-ovsku vam…..

Umjesto da nakon 21. maja pročita Lalića i krene da gradi društvo dijaloga a ne hajke, Đukanović je organizovao progon, možda i veći od onog koji opisuje Lalić, s obzirom na vrijeme i okolnosti. Jer u ratu čovjek postane zvijer a hajka svakodnevni posao, dok je u miru evropske Crne Gore nakon referenduma jedino razumno bilo raditi na tome da se pobijedi hajka odnosno zlo - i u društvu i kod pojedinca.

Ovako, koliko god prijetili navodnim četnicima, davno pobijeđenim, i koliko god slavili evropske i građanske vrijednosti, davno zatrpane vrijednostima kleptokratije i korupcije - mogu im samo reći - džaba krečite! Ne mogu im pomoći ni Bilčik ni Hrebičkova, još manje Zlaja i Dada - prošao voz. Tek kad Đukanović ode sa političke scene, moći će se nanovo sanjati 22. maj. Koji se nije desio nama kao ni Srbiji 6. oktobar. Prije nego što se Đukanović i njegova hobotnica, finansijska, propagandna, lobistička, ne demontira - svaka priča, pjesma ili miting o odbrani navodne građanske i evropske Crne Gore biće samo tragikomična farsa. Lelek Milovih fanova i plaćenika da se stvari vrate na fabričko podešavanje. I monopol jednog čovjeka. Nikad više. Čak ni Draginjina puška od Ivice ne može pomoći. A kamoli sveti Milivoje sa svim onim puškama napokon pronađenim na dnu jezera Gazivode.

( Željko Ivanović )