Bećo i Crna Gora: Priča o povjerenju, poštovanju i ljubavi

Crna Gora je imala, ima, a vjerovatno će i imati bolje fudbalere od Fatosa Bećiraja, ali vezu kakvu su imali Crna Gora i Fatos Bećiraj neće imati nijedan. Nikada...

Bećiraj je danas objavio da se oprašta od reprezentacije, u emotivnom pismu, u kome je pokazao koliko mu je značilo to što je bio dio crnogorske fudbalske priče, koliko je zahvalan na svemu i svima...

Nije morao ništa da napiše, ili kaže - fudbal nije igra riječi, a istinske emocije riječima, ipak, mogu da opišu samo najdarovitiji - ko je pratio i gledao utakmice nacionalnog tima, ko ga je upoznao od kada je prije skoro 15 godina došao u Crnu Goru, vidio je sve.

Bećiraj je u januaru 2008. godine došao u Podgoricu, taksijem iz Peći, u društvu dvojice zemljaka Kasapija i Vokšija. Budućnost je tada, tražeći put do prve titule, pokušavala da osvježi i pojača tim, a Žarko Vukčević i Mladen Tomašević su na Kosovu „snimili“ trojicu interesantnih fudbalera.

„Legenda“ kaže da je Bećiraj kao posljednji putnik ušao u taj taksi, da uopšte nije bio projektovan kao igrač koji će napraviti razliku, a sigurno niko nije mogao ni da pretpostavi kako će se njegova karijera razvijati.

U prvom zvaničnom meču u plavo-bijelom dresu, tada 19-godišnji napadač je postigao gol na Cvijetinom brijegu, terenu koga više nema, za pobjedu nad ekipom Mladosti (1:0), efektnim udarcem sa ivice šesnaesterca u gol iza koga je bila ćevabdžinica Nina Jankovića.

Četiri godine kasnije dao je gol Real Madridu na Santjago Bernabeuu kao igrač zagrebačkog Dinama.

To je bio Bećo - autsajder koji se izborio za mjesto na najvećoj sceni.

U martu 2009. je debitovao u dresu reprezentacije, protiv Italije, na, kako je sam naveo, „prvoj mega utakmici Crne Gore“ i do danas upisao rekordnih 86 nastupa (16 golova, manje samo od dvije naše ikone - Mirka Vučinića sa 17 i Stevana Jovetića sa 31), nosio i kapitensku traku. Ne kao nagradu samo zbog broja nastupa, već kao igrač i osoba koja je zaslužuje, svojim odnosom, ponašanjem, poniznošću...

Bio je neprikosnoveni ljubimac navijača ("Bećiraj, Bećiraj, Fatos, Fatos Bećiraj"), koji su znali da cijene to što on nudi na terenu. Nekada je to bilo dobro, nekada manje dobro, ponekad i blijedo, ali uvijek i u svakom momentu - do maksimuma, do posljednjeg atoma snage, za minut ili 90, svejedno.

Time (kao da) je htio da pokaže da pripada ovdje, da je „naš“, da uzvraća ljubav koju je dobio sa tribina i poštovanje svih istinskih ljubitelja fudbala.

Mogao je u jednom momentu možda i da promijeni nacionalni tim, ali Bećo je jednom za sva vremena izabrao Crnu Goru.

Nije pogriješio, a ni Crna Gora nije pogriješila što je „izabrala“ njega da bude reprezentativac, kapiten i legenda...

( Aleksandar Radović )