Zašto sudije nijesu na cijeni u Crnoj Gori?

Sudijska funkcija je, istorijski, jedna od najcjenjenijih, a svakako jedna od najodgovornijih profesija. Legendaran je status sudija Vrhovnog suda SAD koji mogu da stave van snage odluke predsjednika SAD, koji se smatra najmoćnijom osobom na svijetu. Međutim, kada posmatramo sudstvo kao granu vlasti i sudije kao predstavnike te grane vlasti, može se zaključiti da u našem društvu sudijska funkcija nije cijenjena niti su sudije odgovorne u mjeri koju ta funkcija zahtjeva. U pošti, u samoposluzi, u banci, u domu zdravlja, u opštini ne možete da pređete žutu liniju bez izlaganja prijekoru zaposlenih, iako su oni samo pružaoci usluga istim tim osobama koje su neoprezno propustile da pognute glave pomno prate gdje im se vrh cipele zatekao u datom trenutku. Kada dođete na šalter, prinuđeni ste da se skrušeno povijete.

U sudnicu se, s druge strane, ulazi „nogom“, bez minimuma pristojnosti, sa zahtjevom za trenutno rješenje svakog problema. Sudije su realno nezaštićene i izložene, najčešće neosnovanim, osporavanjima i uvredama. Ako mu se desi da se nepropisno parkira, sudija će se lako naći na „crnoj listi“ novinara; on trpi prijeteće unošenje u lice, prijetnje razrješenjem u sudnici itd. Stalnost sudijske funkcije zasad je samo garancija da će sudija provesti svoj radni vijek suočavajući se sa takvim i sličnim izazovima. Po prirodi stvari, 2/3 onih koji se pojave pred sudom su nezadovoljni; u parničnom postupku tužilac ili tuženi, u zavisnosti od toga ko je izgubio spor, a u krivičnom postupku okrivljeni. I onaj koji je „dobio“ na sudu, često nije zadovoljan - dužinom trajanja postupka, sudskim troškovima, neizvjesnim izvršenjem. Zanemaruju se uspjesi suda - okrivljeni koji je oslobođen jer nije izvršio krivično djelo, tužilac koji je sačuvao svoju djedovinu uprkos namjerama multinacionalne kompanije da njegovih 4000m2 pretvori u parking prostor.

Zbog samo jednog takvog koji je doživio pravdu, a to često nije tema, vrijedno je istrpjeti pogrešno usmjerenu ljutnju građana, suočavati se iz dana u dan s lavinom predmeta, nezadovoljnim strankama i advokatima. Preskočiti gledanje filma uveče sa porodicom da bi se spremio predmet za suđenje. Ne odvesti dijete u igraonicu subotom da bi se diktirala presuda. Biti Sudija je misija.

Jasno je da građani još uvijek ne shvataju značaj suda, stalnosti sudijske funkcije i to da je njihovo pravo i potreba da sudija bude nezavisan.

Ono što nije uočljivo jeste to da ni sudije, skoro isto kao ni građani, ne shvataju svu važnost sudijske funkcije koja im je povjerena i sve dužnosti koje proizlaze iz njihove Ustavom zagarantovane nezavisnosti.

Nažalost, među sudijama se ustalio i ojačao činovnički mentalitet, dijelom zbog sveopšteg stanja u društvu, dijelom zbog autoritarnog ustrojstva sudstva koje je u posljednjih 25 godina iznjedrilo mediokritete. Mediokriteti su korisni ne samo političkoj eliti, već i raznim interesnim grupama - njima se lako upravlja i postaju veoma „traženi“.

Mnogo je onih koji ćute i uzmiču, obavljajući ovaj posao, ipak, čestito, pošteno i stručno, prevazilazeći bezbroj poteškoća i ograničenja. U društvu konzumerizma, materijalni položaj, uslovi rada i opterećenost statistikom doveli su sudije u poziciju da ovaj uzvišeni poziv smatraju poslom, zaboravljajući da se od njih očekuje pravda.

Nezavisnost podrazumijeva odgovornost. Odgovoran može biti samo onaj sudija koji je zaista nezavisan. A nezavisnost mu treba da bi bio nepristrasan kada presuđuje.

U suprotnom, ako je sudija pod nečijim uticajem, pod nečijom kontrolom, odgovoran je ne sudija, nego onaj ko na sudiju utiče, ko ga kontroliše.

Imovinski zakonik Valtazara Bogišića iz 1888. godine koji bi, da je pisan na engleskom jeziku, bio skoro podjednako značajan kao i Magna carta, propisivao je: „Sve sudije da sude po zakonu, pravo, kako piše u Zakoniku, a ne da sude po strahu od Knjaza“, što ukazuje da je suština nezavisnosti sudstva - nepristrasnost sudije.

Sudstvo, kao jedna od tri grane državne vlasti, „osvajalo“ je svoju nezavisnost, korak po korak. Međutim, ukoliko ne dođe i do promjene u mentalitetu predstavnika pravosudne vlasti, dobra rješenja će ostati samo puko mrtvo slovo na papiru.

Pred vama je prilika da svako od vas sudija u punoj mjeri shvati i prihvati svu odgovornost sudijskog poziva i da, zbog toga, izbori garancije nezavisnosti i zasluži povjerenje građana. Predstojeće društvene promjene šansa su da se sudije vrate na „fabrička podešavanja“, kako bi svaki građanin bio u prilici da osjeti blagodeti pravne države.

( Marko Perković )