"Tragovima sova i drugih divljih vrsta" (1. dio)

Kad sam pročitala agendu za putovanje novinara u okviru Hu Hu projekta: “Tragovima sova i drugih divljih vrsta”, bila sam oduševljena. Najviše su me privukli Uvac i Đalovića klisura jer sam (ne znam kako) smatrala logičnim da to podrazumijeva i posjetu pećini. Bilo mi je drago da su me prepoznali kao nekog, ko iako nije novinar, ima sposobnost da preko bloga prenese viđeno i doprinese da ljudi bolje upoznaju svoje okruženje.

Nosilac ovog projekta je Centar za zaštitu i posmatranje ptica (CZIP) iz Podgorice, a partneri NVO Sjeverna zemlja iz Berana sa naše strane, kao i Regionalna turistička organizacija Sandžaka iz Novog Pazara i Udruženje građana “Jadovnik” iz Prijepolja iz Srbije. Kao i dva prethodna projekta koje sam imala priliku da propratim, i ovaj je finansiran od strane Evropske unije u okviru IPA Programa prekogranične saradnje, samo ovoga puta Srbije i Crne Gore, uz kofinansiranje Ministarstva javne uprave Crne Gore.

Projektom koji je trajao dvije godine obuhvaćeno je osam opština. Sa naše strane: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje i Petnjica, a sa srbijanske: Tutin, Sjenica i Prijepolje. Cilj projekta je bio da se navedeno područje predstavi turističkom tržištu na više načina. Prije svega, kao destinacija koja osim prirodnih ljepota obiluje i biljnim i životinjskim vrstama koje treba da budu razlog posjete gostiju. Na ovom području se nalaze i izvanredni objekti kulturno-istorijskog nasljeđa koji se nadovezuju na prirodne ljepote i sa njima zajedno predstavljaju jedinstvenu turističku ponudu ovog područja. Kad se tome doda i gastronomska ponuda, turistička priča se zaokružuje na najbolji mogući način. Tokom projekta se radilo na raznim infrastrukturnim objektima. Održane su brojne edukativne radionice iz raznovrsnih oblasti i za različite učesnike. Putovanje novinara, naravno, imalo je za cilj da sve ovo približi široj javnosti. Imam tremu da nešto ne preskočim, a opet da vam ne dosadim, jer mnogo zanimljivih mjesta smo posjetili za ta četiri dana.

Putovanje smo započeli u Pljevljima. Volim Pljevlja i svratim tamo povremeno. No, u Zavičajni muzej (cilj naše posjete gradu) nisam imala prilike ranije da uđem. Postavka “Putevima Homo Sapiensa” je proglašena najboljom muzejskom postavkom u Crnoj Gori 2021. godine. Upravo nju smo imali priliku da vidimo i odslušamo više nego zanimljivo predstavljanje ove postavke. U ovom muzeju se čuva diatreta, dragulj kulturne baštine Crne Gore, ali posjetiocima se predstavlja digitalnom animacijom jer nema uslova za njeno izlaganje publici. Bio je to sjajan početak jednog izvanrednog putovanja.

Tačno naspram muzeja je smještena, po mnogo čemu čuvena Husein pašina džamija. Smatra se jednim od najvrednijih spomenika orijentalno-sakralne arhitekture na Balkanu. Gradio je neimar Hajrudin koji je gradio i čuveni Stari most u Mostaru. Morali smo da poštujemo planirano. Džamija nije bila na spisku. Ipak, moj drug Zoga i ja smo iskoristili kratku pauzu, te dok su pojedini trknuli do prodavnice ili bankomata, mi smo potrčali u pravcu džamije. Obilazila sam je u više navrata, ali nikad nisam imala priliku da u nju i uđem. Tad, nenadano, imadosmo sreće. Čekala se neka grupa turista, te mi izmolismo da uđemo na tren. Tren se pretvorio u fino predavanje o istoriji džamije tokom kojeg smo uspjeli i da napravimo poneki snimak. Ispred džamije se nalazi prelijepi šadrvan. No, moralo se nazad. Ostatak ekipe je upravo ulazio u kombi.

Tokom septembra i oktobra imala sam priliku da posjetim brojne katune na Bjelasici, Pešteru, Cmiljevici i uvjerim se u gostoprimstvo domaćina i kulinarske sposobnosti domaćica. U okviru ovog projekta u centru pažnje su bila seoska domaćinstva. Od ranije sam znala za njihovo postojanje, a imala sam priliku i da pročitam izvanredni katalog seoskih domaćinstava koji je štampan u okviru jednog od brojnih projekata Regionalne razvojne agencije za Komove, Bjelasicu i Prokletije. U njoj su predstavljena brojna seoska domaćinstva koja nude razne turističko-ugostiteljske usluge. Mnogi od vas ne znaju, a ja sam se lično u to uvjerila, da su seoska domaćinstva, posebno na sjeveru naše zemlje, u velikom usponu. Svako je jedinstveno i posebno. Trenutno ima oko 240 registrovanih domaćinstava. Sigurna sam da se, u koje god od njih vam se pruži prilika da uđete, nećete pokajati. Prvo domaćinstvo koje je obišao naš “novinarski karavan” je bilo domaćinstvo Jakića u selu Potpeće, pored Odžaka, u opštini Pljevlja. Domaćini su nas dočekali u divnoj kamenoj kući, staroj oko 100 godina, kojoj je sačuvan autentični izgled. Domaćica se predstavila brojnim specijalitetima, ali su svi pali u sjenku čorbe od hokaido tikve. Odmah smo uzeli recept, a neki od nas su ugrabili i po nekoliko sjemenki. Pa, ako se primi, primi…

Mi koji do čitaoca dopiremo i putem fotografija bili smo nestrpljivi da se krene prema meandrima Čehotine, narednoj tački u agendi. Novembarski dan je kratak, a nedostatak svjetlosti je neprijatelj svakog fotografa. Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinima i krenuli ka meandrima. Uvijek sam do njih dolazila autom, a ovoga puta smo od magistrale, kroz selo Gačevića Dolina, prepješačili kilometar i nešto do njih. To mi je dobro došlo poslije ručka, da izgubim kaloriju-dvije, a još više da uočim i uslikam fantastične stare kuće koje bi, da je sreće, država zaštitila jer predstavljaju izuzetne primjere tradicionalne arhitekture.

Meandri Ćehotine su posljednjih godina postali pravi hit i nezaobilazna tačka u svim šetnjama po sjevernom dijelu naše zemlje. Ovaj neobični fenomen je nastao kao posljedica izgradnje vještačke akumulacije Otilovići. Uveliko se pričalo o proglašenju meandara Parkom prirode i ja sam to već smatrala završenim. Pošto sam malo prikočila sa praćenjem dnevno-političkih dešavanja promakao mi je podatak da taj predlog u skupštini Pljevlja nije dobio potrebnu većinu. Ostadoh bez teksta, ali već sam donijela odluku da ću nerviranje zbog raznih nebuloznih situacija kojima smo svi mi svakodnevno izloženi da svedem na minimum. Gornja fotografija je moja, a donju je uz pomoć drona uslikao fantastični Zoga. I do njega je, ali i do drona. Zato, ako želite češće da gledate ovako dobre fotke, moraću da organizujem donatorsku akciju.

Na večeri su nas očekivali u domaćinstvu Pešić, u zaseoku Vranštica sela Tomaševo koje se nalazi u Vraneškoj dolini i administrativno pripada opštini Bijelo Polje. Rekla sam: svako seosko domaćinstvo je priča za sebe, ali je domaćinstvo Pešić bajka za sebe. Vučko i Milijanka imaju osmoro djece od 6 do 24 godine, 7 sinova i ćerku. Domaćinstvo je bogato u svakom pogledu. Pretežno se bave stočarstvom. Milijanka pravi izvrstan lisnati sir koji je karekterističan za Kolašin. Svekrva koja je iz kolašinskog kraja naučila je kako se pravi taj nadaleko čuveni sir, sad zaštitni znak i njihovog domaćinstva. Ukus masenice je nemoguće opisati. Mora se probati.

Vučko je predsjednik Udruženja “Turizam na selu”. Imao je prilike, zahvaljujući organizaciji FAO (organizacija UN za ishranu i poljoprivredu) da dosta proputuje i uoči šta je to što bi savremenog turistu zanimalo, a što njegovo imanje može da ponudi. Žali što nije putovao prije nego što je započeo priču oko bavljenja turizmom. Kaže: “Sve bih drugačije uradio. U svijetu se cijene isključivo prirodni materijali pri izgradnji objekata. Samo kamen i drvo”. Ipak, dio iskustava skupljenih po bijelom svijetu uspio je da iskoristi i primijeni. Velika prostorija u kući je namijenjena prijemu gostiju. Tu je i “švedski sto”. Pored rijeke Vranštice koja se nalazi u blizini kuće prave se bungalovi za smještaj gostiju. Nedaleko odavde se nalaze prirodne atrakcije: vodopadi Lještanice i Novakovića pećina. Mrak je već uveliko bio pao pa nismo mogli sve to da obiđemo i fotografišemo. Zato smo se lijepo podružili sa dijelom porodice Pešić i još bolje napunili stomake, a kasnije smo, pojedini, osjećali grižu savjesti zbog toga. Ali, masenica…

Za jedan dan je bilo previše događaja, previše novih ljudi i utisaka. Činilo se kao da je ovaj dan trajao tri dana. Prespavali smo u Bijelom Polju, a ujutro je trebalo da poranimo jer se zbog radova na dionici Lozne luke – Đalovića pećina put potpuno zatvarao. Uspjeli smo da uletimo u poslednjoj sekundi. Možda i u “nadoknadi”. Parkirali smo se na platou ispod žičare koja je trebalo da vodi posjetioce do Đalovića pećine. Znala sam da je jedan, najblaže rečeno, neodgovorni momčić svojim potpisom na pećinskim ukrasima devastirao pećinu. Nastavak sage o Đalovića pećini mi je promakao. Vještačko otvaranje pećine poremetilo je ekosistem i dovelo do uginuća velikog broja slijepih miševa koji su boravili u pećini. Tu je bilo čak nekoliko različitih vrsta od kojih su neke i veoma rijetke. Slijepi miševi se kod nas nalaze na Listi zaštićenih ugroženih vrsta. Divno smo ih zaštitili. Zbog svega ovoga otvaranje za javnost nevjerovatne Đalovića pećine, do daljnjeg je stopiran. “A kad će, ne znamo…”

Pomirih se sa sudbinom: nema Đalovića pećine, ali idemo do Bistrice. Okolna šuma u ovo doba godine izgleda prelijepo. No, prvo smo se spustili do manastira Podvrh koji se nalazi odmah ispod puta. Veoma je interesantan, kako izgledom, tako i istorijskim činjenicama u vezi sa njim. Sredinom prošlog vijeka u manastiru je pronađeno Divoševo jevanđelje, nastalo oko 1330. godine, a izdvaja se ljepotom ukrasa. Ono se sada čuva u Crkvenom muzeju na Cetinju. Ikonostas manastirske crkve je bio dio eksponata koji su 1971. godine u Parizu sačinjavali izložbu “Umjetnost na tlu Jugoslavije”, koja je osvojila prvu nagradu na sajmu.

Išla sam kanjonom Bistrice pješke, iz suprotnog smjera, prije dvije godine. To mi je bila jedna od ljepših šetačkih tura. Malo prije moje prve posjete kanjonu Bistrice, staza je markirana od strane TO Bijelo Polje. Ovog sunčanog novembarskog dana šuma je bila u najljepšem jesenjem ruhu, a naslage lišća su nas tjerale da budemo obazrivi pri spuštanju strmom stazicom. Ipak, niko nije odustao. Stigli smo do mosta na Bistrici i tu je nastao “foto sešn” jer je rijeka bila kao stvorena za fotografisanje. Mostić je, nažalost, oštećen pa je pješačka staza trenutno neupotrebljiva. Ne znam da li su ljudi iz TO Bijelo Polje upoznati sa ovom činjenicom. Tek, trenutno se ovuda ne može. Na obali Bistrice, u šumi blizu ovog mosta, u okviru projekta o kojem pišem, treba da se postavi takozvana “foto čeka” za divlje životinje. Fauna ovoga kraja je bogata. Kažu da ko ima dosta vremena i strpljenja može da naleti na najrazličitije vrste ptica, vidru, sitne sisare. Šta bi od krupnijih sisara moglo da iskrsne ispred fotoaparata mogu samo da nagađam. Uglavnom, mi bismo možda i imali strpljenja, ali vremena ne.

Teško nam je bilo da se odvojimo od Bistrice, ali smo imali “unaprijed preuzete obaveze”. Naredna nam je bila ručak u domaćinstvu “Kuća Kljajića” u Lubnicama. Bila sam odnosno prolazila kroz Lubnice u više navrata posljednjih godina. Prošetali smo selom kad smo se spustili sa Žute platije (Udovinjice), prošle godine. Stekla sam utisak da se selo okreće turizmu. Međutim, na putu do sela su nas dočekale, jedna ogromna i jedna malo manja, deponije smeća, tik uz put. Bili smo užasnuti. Po n-ti put sam vrisnula u sebi: Smeće i turizam ne idu ruku pod ruku! Sa nama je u posjetu Kljajićima bio i predsjednik TO Berane. Čim smo izašli iz kombija bombardovala sam ga pitanjima o deponijama. Nisam bila sama. Domaćin je imao identična pitanja kao i ja. Kad će se i kako tome javašluku stati na put? Deponija je čišćena u više navrata. Poslije nekog vremena, eto je opet. Ko baca smeće? Okolno stanovništvo. Ljudi nemaju svijest o pravilnom odlaganju smeća i višestrukoj štetnosti divljih deponija, a snimci kamera se ne smatraju validnim dokazom na sudu. Nešto debelo mora da se mijenja u zakonskoj regulativi. Dobra vijest nas je zatekla pri kraju puta. Komunalno d.o.o. Berane je pokrenulo veliku akciju “Uklonimo divlje deponije!” koja je već otpočeta. Svaka čast na akciji, ali mora se nešto uraditi i na edukaciji stanovništva, kao i na kažnjavanju onih upornih bacača. Volim da živim u uvjerenju da je moja priča bar malo doprinijela ovoj akciji, mada vjerujem da su je planirali i ranije.

Kad se zapričam o smeću, ne umijem da stanem. Prelazim na mnogo ljepšu temu. Seosko domaćinstvo “Kuća Kljajić” je kod svih nas izazvalo veliko oduševljenje. Sve je ovdje bilo savršeno: ambijent, autentični objekat star 104 godine, zanimljiva kućica u obliku bureta, ljubazni domaćini, i nadasve Majine kulinarske vratolomije. No, da krenem redom. Ovo je prvo seosko domaćinstvo zvanično registrovano u našoj zemlji. Kljajići se prvenstveno bave pčelarstvom i imaju nadaleko čuveni med. Takođe su prije neku godinu, uz pomoć, između ostalog i Rotšildove donacije u iznosu od 10.000 dolara renovirali staru kuću od kamena i drveta čime su doprinijeli zaštiti kulturne baštine i za to dobili priznanje. Njihovi gosti su pretežno stranci i nije rijedak slučaj da se vraćaju po nekoliko puta. Polupansion (uz Majinu kuhinju) koštao je ovog ljeta 25 eura. Pored ove stare imaju novu, savršeno opremljenu kuću, ali se turisti, pogotovo ako dođe veća grupa, grabe za ovu staru.

Kućica u obliku bureta ima zanimljivu priču. Kljajići žive u Lubnicama danju, a spavaju u kući u Pešcima, tamo su im i krave, voćnjak, bašta… Dok su pravili bure cijelo selo im je pomagalo i pridržavalo daske dok se oko njih nije stavio obruč. U kućicu su ugrađene dvije košnice, ali pčele mogu da ulaze i izlaze samo spolja. Onaj ko dobije privilegiju da ovdje prespava ima priliku da bude podvrgnut apiterapiji. Ja sam se baš oduševila. Nisam ni znala za postojanje te vrste terapije – liječenja medom.

I domaćin je bio dobro društvo, ali ženski dio grupe je fascinirala Maja svojom okretnošću, optimizmom, elokventnošću i nadasve kulinarskom vještinom. Maja ima bezbroj priča i iznosi ih na slušaocu prijemčiv način. Svaka zanimljivija od prethodne. Bila je tu priča o dobijanju Rotšildove donacije, priča o izgradnji stare kuće koja se graniči sa legendom… Mene je najviše oduševila priča “iz doba korone”. Pošto nije bilo uvoza košnica iz Srbije, Kljajići su se bacili na pravljenje košnica za crnogorsko tržište. Nisu izlazili iz radionice od zraka do mraka koliko su posla imali. Tek, crnogorske pčele nisu ostale bez kuća. Stvarno je šteta što se sve odvijalo prebrzo. Svirali su nam iz kombija da kreću, a nas nekoliko nismo mogle da krenemo dok Maja ne završi priču. No, nisu Lubnice daleko. Sledećeg ljeta eto me opet tamo.

Prepuna pozitivnih utisaka u povratku nisam ni registrovala smeće. U glavi sam premetala slike iz nevjerovatnog domaćinstva “Kuća Kljajića”. Sa njima bih završila prvi dio ovog zanimljivog putovanja, na kom sam imala sreće da budem jedna od učesnika.

( Jasna Gajević )