Nema više autobusa

Bio prilog na dnevniku o autobusu koji vozi ka Kučima. Zapravo, autobus više ne vozi. Linija se ukida, a narod nije obaviješten. Dijete je otišlo u školu, kad se nastava završila, dijete je čekalo autobus koga više nema.

Roditelji su čekali dijete da se vrati kući, a nije ga bilo. Nema ga, nema pa nema. Dok su se roditelji snašli da odu da vide gdje je dijete prošlo je dosta vremena. Dijete je bilo na stanici, sa sve torbom i knjigama. Čekalo dijete autobus koga nema.

Kakve li su misli bile u glavi tom djetetu koje čeka autobus da se vrati kući. Ljudi dolaze, odlaze, svako svojim poslom, pričaju ko zna kakave priče, dijete sluša i čeka li čeka.

U vrijeme dok je dijete čekalo autobus koga nema da se vrati kući koju ima, u parlamentu su se kočoperili oko ustava, oko prava, novinari su jurili umišljene i upeglane političare da daju izjavu, da se prave važni, da (ne) donose važne odluke.

Da nije televizija otišla da napravi priču o ljudima koji su na selu ostali bez kontakta sa gradom, da nisu ispitali ljude što misle o tome da nema više autobusa koji povezuje Kuče i grad, nikad ne bi čuli tu majku koja priča o svom djetetu.

Majka je govorila bez patetike, ali se u njenom glasu i dalje čuo strah za svoje dijete koje je ko zna koliko sati stojalo na stanici i vjerovalo u taj autobus koji će ga odvesti kući. Što li je sve prolazilo kroz glavu roditeljima tih sati, to samo oni znaju.

Nekome je politika zabava, nekome izvor prihoda, neko je shvatio da samo to može u životu da radi i ništa više. Neki su političari shvatili da je haos isplativ, da sve kreće od sebe i da je “društvo” samo termin koji se rabi da bi se pokazali kao odgovorni ljudi. “Drutšvo” se pominje samo u tv emisijama. Jer, da je ikoga briga za društvo, nikad se ne bi desilo da dijete čeka autobus na liniji koja više ne postoji.

U šta treba to dijete sjutra da vjeruje, u penzije, u empatiju i da vjeruje u sistem? Čemu treba da povjeruju roditelji i građani seoskih područja ako se niko nije sjetio da ih makar nedjelju dana obavještava da se ukidaju linije i da će morati u buduće da se snađu?

Takvih situacija i takve djece i familija koje su preko noći morale da se same snađu kako znaju i umiju je mnogo, premnogo. Jer, olako se donesu odluke, a vi se narode snađite kako znate i umijete.

Sve se to dešava odmah nakon izbora, odmah nakon što je Podgorica odlučila koga će. Ali je i ta odluka suspendovana, tako što jedan čovjek tvrdi da ne želi da krši zakon. Puna su im usta priče o tome kako će da izađu u susret potrebama građana, a eto, jedno dijete iz Kuča, mjesta koje i nije toliko daleko od Podgorice, ne može da ide u školu i da se vrati. Toliko je očigledno nerješavanje problema. Je li to “Svi za naš grad” ideja?

Sad je i Njegoševa ulica pješačka zona. Djeci koja žive u selima oko Podgorice izgleda da jedino preostaje da budu pješaci, da krenu u zoru pa kad stignu. Ako im neko stane, da ih preveze, da budu presrećni. Toliko o povezanom gradu i selu, toliko o školstvu i svemu.

Dijete koje na stanici čeka autobus koga više nema je slika Podgorice i cijele Crne Gore. Parlament je samo pozorište, i to loše.

( Đuro Radosavović )