Pakleni planovi

Složićemo se da je poslije ljudi prostor najvrijednije što Crna Gora ima. Stanje u planiranju prostora i izgradnji objekata u Crnoj Gori je alarmantno sa izrazito štetnim posljedicama svake vrste. A stanje je takvo kakvo jeste, ne zbog loših zakona i drugih propisa koji su važili do sada, nego prvenstveno zbog njihovog nesprovođenja.

Ministarstvo (MORT) i sve vlade su za to najodgovornije. Prigrabili su sva bitna ovlašćenja u odlučivanju i kontroli, često i mimo zakona, odlučujući o tome šta će se graditi i gdje će se graditi, kada su u pitanju sve krupnije investicije, čak i one koje se finansiraju iz lokalnih budžeta. Opštine, a posebno sekretarijate za urbanizam niko ništa i ne pita. One su puki izvršioci naredbi, pa čak i tamo gdje su lokalni funkcioneri priznali dio krivice.

Najnovija vlada kontinuiteta nije tu ništa promijenila. Gubitak vlasti u nekim primorskim opštinama, a time i gubitak nekih ovlašćenja u korišćenju prostora, glavni je razlog da se za sve propuste i zloupotrebe okrivi stari zakon i predloži novi.

Da budem iskren, neki iako sitni potezi ove vlade, u početnim mjesecima njenog vladanja nagovještavali su promjene. A onda su “jaganjci utihnuli“, baš kao u već viđenim filmovima crnogorske stvarnosti. Zašto?

Očigledno je da je i ova vlada baš kao i sve vlade poslije 19. oktobra 2007. godine, kada je Skupština CG usvojila Ustav, nije pročitala to, ne baš opširno štivo, ili se zaklela da ga neće poštovati i sprovoditi, ili što je najvjerovatnije primorana je da izvršava partijske naloge. Naime, Vlada uporno neće da uradi i predloži plan razvoja Crne Gore, što joj je obaveza iz člana 82 Ustava, a Skupština uporno neće da izglasa nepovjerenje Vladi, zbog grubog kršenja Ustava. I tako skoro punih deset godina i da ne brojim koliko vlada. Nažalost, i mnoge opštine, među kojima i barska, nijesu donijele svoje strateške planove razvoja što im je zakonska obaveza.

Po definiciji, prostorno planiranje treba da posluži kao organizovana aktivnost u teritorijalizaciji (fizičkom razmještaju) planova razvoja. Pa šta će onda razmještati, kada se ne zna šta nam valja graditi?

Donošenje plana razvoja Crne Gore nije samo ustavna obaveza. To je nasušna potreba, jer se sada Crna Gora „razvija“ na bazi agendi i marendi (gozbi) na kojima se te agende usvajaju. Umjesto da prioritetno pristupi izradi plana razvoja, Vlada je prepisala i usvojila raniji Plan privatizacije, iliti rasprodaje ovoga što je preostalo u prostoru Crne Gore.

Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, koji je predložen Skupštini CG je isključivo u funkciji toga da se eliminišu sve logične i očekivane prepreke da se ta rasprodaja brzo i uspješno realizuje. Ovdje je novi zakon samo karika ukupnog dobro skrojenog plana, koji je, moram priznati, vješto nacrtan od strane uvijek istih menadžera prodaje državnog imanja i istih, neizbježnih graditelja. Gube lokalnu vlast, pa je Skupština CG formalno posljednja linija odbrane, koju žele sačuvati naredne tri godine. Dovoljno da se završe svoje rabote, a poslije neka vlada ko god hoće.

Ministar sigurno zna da u Crnoj Gori postoje planovi višega i nižega reda, a da je krunski Prostorni plan Crne Gore, kojeg usvaja Skupština CG. Na sve planove nižega reda saglasnost daje MORiT, i bez te saglasnosti ne mogu biti usvojeni. U nadležnosti Države su i sve inspekcije za kontrolu planiranja i građenja. Ministar je za nerad optužio neke primorske opštine, jer nijesu usvojile prostorne planove. Istina je da su ti planovi odavno uradjeni( pouzdano znam za opštinu Bar) i da njihovo usvajanje čeka dovršetak Prostornog plana obalnog područja, čijom izradom rukovodi MORiT, a koji se bezuspješno radi već nekoliko godina, a posljednjih godinu dana na njemu se i ne radi ništa.

U Zakonu ima i dobrih novih rješenja, od kojih je najznačajnije da svi graditelji moraju platiti naknadu za komunalno opremanje prostora, ali to je sve u sjenci osnovne intencije da o sudbini prostora i dalje odlučuju oni koji su ga nemilosrdno devastirali. Cilj (novac) opravdava sredstva, ako dozvolimo. A u pitanju su milijarde eura, koje će biti opšte dobro ili tajkunska zarada. Trećeg nema!

Stvari su očigledne i jasne, ali Vladin predlog Zakona je na dnevnom redu Skupštine. Vanredne! Šta se može očekivati? Iskustveno, Zakon bi mogao biti usvojen, bez diskusije i bez primjedaba, iako tamo nema poslanika (poslanica) da ne razabira o čemu se radi. Jedna ruka sa 44 prsta, koliko ima i popunjenih tastera u krnjoj Skupštini. Vrijedi li rizikovati, ako znamo da većina prisutnih ne umije zaraditi za hljeb, osim DPS-ovog?

Svježi primjer je iz Bara. Čovjek, koji je uradio samo ono što bi uradio svako ko drži do svoga dostojanstva, a digao je ruku protiv prodaje preduzeća kojim rukovodi i dobio po prstima. Hitno je smijenjen zbog“ odlaska na novu dužnost“. Za sada u ime naroda nije poslat u Kinšasu, kao onaj Nikolićev junak. Ni riječi podrške ni od koga, ni u Baru, čak ni u svom kolektivu. Makar ne javno.

Zato, ne očekujte samo da se promijeni ponašanje poslanika i poslenika vlasti. Moramo se svi mijenjati. Krajnji cilj ne smije biti puka promjena vlasti, već promjena načina upravljanja Crnom Gorom. Ili mi ne zaslužujemo državu.

Rješenje, kao i uvijek, ipak postoji, a to je ovoga puta da se predloženi zakon ne usvoji, da se vrati na doradu, te da se mobilišu respektabilni stručnjaci u Crnoj Gori i sačini prijedlog zakona od interesa za sve. Imam osjećaj da bismo na taj način pomogli i Vladi, da radi svoj posao, koliko god je voljeli.

( Miloš Šušter )