Lične mitologije i novokomponovani mitovi

Ekomitologije vas pozivaju da razmišljate o kompletno novim odnosima sa svijetom oko sebe, prirodom, tehnologijom, društvom, pa i sa samim sobom, poručuje u razgovoru za “Vijesti” selektorka ovogodišnjeg Crnogorskog likovnog salona “13. novembar” Milica Bezmarević.

Salon se tradicionalno već održava na Cetinju, uoči praznika grada - Dana prijestonice, Dana oslobođenja Cetinja, pa tako i ove godine, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić”, gdje će zainteresovani posjetioci moći da pogledaju postavku do 18. decembra. Pod sloganom ili temom “Ekomitologije”, koju je Bezmarevićeva izdvojila kao važnu, selektorka je okupila umjetnike iz Crne Gore, regiona i inostranstva, njih 16 iz šest država.

Ideja iz koje potiču “Ekomitologije” zasniva se na širem i kompleksnijem promišljanju ekološkog registra, kaže Bezmarević, i objašnjava da se taj pojam ne odnosi isključivo na prirodno okruženje, već na širi diskurs koji se tiče socijalne i mentalne ekologije, a koji u međusobnoj korelaciji grade jedan otvoreni sistem koji se širi i uzajamno dopunjuje. Ona otkriva da izložba korespondira sa ponuđenom temom i sa umjetničkim izrazima koji pozivaju na dijalog i otvaraju nove prostore tumačenja i razumijevanja prirode, tehnologije, društva i nas samih.

Tako raznolikom lepezom stilova, vizija i istraživanja i ponuđene teme i koncepta autentičnost njihovih izraza pruža posjetiocima uvid u različite dimenzije umjetničkog promišljanja, kreacija, procesa...

Na izložbi će se predstaviti umjetnici: Andrea Vamoš iz Francuske, Driton Selmani sa Kosova, Nina Ivanović i Stevan Kojić iz Srbije, Emir Šehanović iz Bosne i Hercegovine, Vana Urošević iz Makedonije, kao i crnogorski umjetnice i umjetnici Darko Vučković, Milena Mijović Durutović, Nikolina Zuber, Teodora Nikčević, Jelena Pavićević, Ivana Radovanović, Siniša Radulović, Igor Rakčević, Maja Šofranac i Ivan Šuković.

Stručni žiri na čelu sa predsjednicom žirija, istoričarkom umjetnosti dr Svetlanom Racanović i članicama, istoričarkama umjetnosti Anom Ivanović i Milicom Bezmarević, dodjeljuje Grand prix Salona i tri ravnopravne nagrade.

Salon se realizuje u organizaciji Prijestonice Cetinje, u saradnji sa Narodnim muzejem Crne Gore i Udruženjem istoričara umjetnosti, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija.

Za selektorkom Milicom Bezmarević je, kaže, jedan jako inspirativan, dinamičan, na momente organizaciono naporan, ali svakako uzbudljiv i kreativan proces, a više o tome, o postavci, konceptu i temi, govori za “Vijesti”.

Crnogorski likovni salon “13. novembar”, pod sloganom “Ekomitologije” tradicionalno se organizuje povodom praznika grada. Kao selektorka ovogodišnjeg izdanja, odabrali ste plejadu vrsnih i dokazanih umjetnika različitih poetika. Šta posjetioci da očekuju od ove postavke?

Pojam očekivanja je vrlo subjektivan i u tom smislu ne mogu da ga pretpostavim. Izložbu sam koncipirala na način promišljanja i otvaranja nekih novih pitanja, suočavanja sa vlastitim i kolektivnim traumama, mitovima, mitologijama, ekomitologjama, bez obzira na to da li u njima učestvujemo svjesno ili ih jednostavno zanemarujemo.

Na izložbi su predstavljeni umjetnice i umjetnici, koji se u svojim umjetničkim praksama bave interpretacijom teme odnosa čovjeka, ne samo sa prirodnim okolišem, kako to pojam “eko” obično sugeriše, već njegovom funkcijom unutar društvene zajednice, kao i jednog šireg ekosistema koji podrazumijeva i određene nove prirodnosti, a u prvom redu tehnologiju, dakle, jednog složenog ekosistema u kojem se podrazumijeva i propitivanje same ljudske prirode.

Svakako, uz tematsku usklađenost, veoma mi je bilo važno da to budu umjetnički radovi ostvareni u svakom smislu - idejnom, sadržajnom, produkcijskom, dakle, da imaju jednu estetsku cjelovitost. U tom smislu, vjerujem da je ovogodišnji salon dobra predispozicija za bilo koju vrstu očekivanja.

Odmah zapada za oko/uho slogan “Ekomitologije”. Kako ste došli do tog pojma i zbog čega ste baš to zadali kao temu i pravac promišljanja, istraživanja i stvaranja?

Pojam ekomitologije nastao je iz mog promišljanja u okviru jedne teme koja mi je odavno interesantna, a tiče se jednog šireg značenja pojma “ekologija”, a koje se ne odnosi isključivo na prirodnu sredinu već na jedan širi i sadržajniji registar kojem jednako pripadaju i društvena i mentalna ekologija. Vjerujem da danas postoji jasna i suštinski važna potreba da se prirodna sredina promišlja u korelaciji sa individualnom i socijalnom ekologijom; da se uvide njihovi međusobni odnosi, njihovo prožimanje, na kojem bi se gradio jedan budući multipolarni svijet koji bi samim svojim određenjem prevazilazio dosadašnje dualističke opozicije i anatagonizme.

Slikovit je primjer mutiranih, čudovišnih algi koje preplavljuju venecijansku lagunu poput deformisanih, izopačenih slika na jednoj, i utisaka koji stižu sa televizijskih ekrana ili društvenih mreža, na drugoj strani. Dakle, paralelno sa ekološkim neravnotežama, koje ugožavaju opstanak života na Zemlji, i izumiranjem vrsta, izumiru i ljudski modusi života, individalni i kolektivni, koji evoluiraju u smjeru vlastitog propadanja. Izumiru, dakle, ne samo vrste, već i socijalni i subjektivni stavovi, izumire ljudska solidarnost.

Dodatno, u kontekstu naših lokalnih sklonosti ka raznim mitologizacijama identitetskih vrijednosti, ekoloških proklamacija i sličnog, bilo mi je zanimljivo da kroz umjetnost i tu širu dimenziju estetskog, pokušam da “presipitam” te pravce stvaranja, tačnije umjetničkog reagovanja na različite diskurse naših ličnih mitologija i novokomponovanih mitova našeg vremena.

Šta su bile Vaše intencije i da li sada, kada je izložba u potpunosti koncipirana i zaokružena, možete reći da ste zadovoljni rezultatom, postavkom, pravcima ka kojima se prvobitna ideja razvila?

Da, u kontekstu koncepta izložbe i konačne postavke, mogu reći da sam zadovoljna. Proces je trajao prilično dugo, iako sam od početka znala u kom smjeru želim da idejno profilišem izložbu, bilo je potrebno neko vrijeme da se stvari poslože, u smislu konačnog definisanja koncepta, potom odabira radova, rada na postavci, kreiranja vizuelnog identiteta izložbe, i svih drugih koraka koji neće biti vidljivi na samoj izložbi, a koji su bili važan dio cjelokupnog procesa.

Interesantna lepeza umjetnika, na osnovu čega ste ih odabrali? Koliko je, u tom kontekstu, bila velika Vaša odgovornost, ali i uloga?

Salon je u proteklih nekoliko godina nanovo uspostavljen kao internacionalan, pa sam tako imala mogućnost da uz crnogorske umjetnice i umjetnike, uključim i one iz regiona, koji su uveliko afirmisani, ne samo u svojim sredinama već i u širem, evropskom kontekstu. Ipak, bez obzira na njihove profesionalne reputacije, osnovni kriterijum mi je bio da se odabrani umjetnici, u svom radu bave temama koje korespondiraju sa konceptom moje izložbe.

Dakle, pozicija kustosa uvijek nosi tu vrstu odgovornosti, ali i izazova, da pažljivo pratite likovnu scenu i registrujete sve ono što se izdvaja ili prepozanje kao vrijedno. U tom smislu, važno je da ne pravite kompromise bilo koje vrste.

Neki od njih su dobro poznati crnogorskoj likovnoj publici, neki manje, no postoji li nešto što će izazvati radoznalost ili zaintrigirati posjetioce? Kako posmatrati izložbu?

Kao što sam već istakla u jednom ranijem razgovoru, ovogodišnji Salon uopšte nisam promišljala isključivo u tom smislu nečeg novog i potpuno drugačijeg što se tiče samih umjetničkih radova, iako je gotovo cijela produkcija nastala u toku ove ili prošle godine, već mi je namjera bila da se ovom izložbom pokrenu neke nove teme koje se tiču društvene i intelektualne svijesti, naše neshvatljive, individualne i kolektivne, mentalne i socijalne pasivnosti, da se ožive neka pitanja koja se tiču cjelokupne zajednice koja pripada jednom globalnom ekološkom sistemu. Mitologizacije koje pominjem pripadaju našoj aroganciji koja se zasniva na našem neznanju. Ekomitologije vas pozivaju da razmišljate o kompletno novim odnosima sa svijetom oko sebe, prirodom, tehnologijom, društvom, pa i sa samim sobom. U tom smislu bi mi značilo kada bi ova izložba doprinijela nečem novom i drugačijem.

U čemu vidite važnost i značaj Crnogorskog likovnog salona “13. novembar”? Šta taj događaj predstavlja za likovne umjetnike i publiku, a šta za društvo?

Po mom mišljenju značaj Salona je važan jer se iz godine u godinu održava jedan izlagački kontinuitet. Osim toga, daje mogućnost uvida u recentnu domaću i regionalnu scenu, a to je opet veoma važno jer se tako ostvaruje uvezivanje različitih kulturnih sredina, grade se kontakti, uspostavljaju se međunarodne saradnje i slično, a sve to je, naročito za malu sredinu poput naše, veoma značajno, rekla bih, dragocjeno.

Salon u posljednjih nekoliko godina ima značajnu percepciju i u širim stručnim krugovima van Crne Gore, a svaka vidljivost naše umjetničke scene u tom kontekstu i te kako je korisna i važna u našim okolnostima.

Kakav je proces za Vama, da li biste nešto posebno istakli?

Produkcija ovogodišnjeg salona bila je prilično zahtjevna, što zbog njenog internacionalnog karaktera, što zbog samih radova, koji su, svaki na svoj način, zahtijevali neku vrstu posebnog pristupa. Ipak, svako novo iskustvo ovog tipa dragocjeno mi je i važno, ne samo iz profesionalnog nastojanja da se u potpunosti posvetim svim segmentima ovog procesa, već i iz jednog sasvim ličnog iskustva propitivanja vlastitog odnosa prema temama i pitanjima koje ova izložba otvara.

Na kraju, iza mene je jedan jako inspirativan, dinamičan, na momente organizaciono naporan, ali svakako uzbudljiv i kreativan proces.

Selektivni abortusi - najbrutalniji primjer narušavanja društvenog eko-sistema

Crna Gora je ekološka država, prva (samo)proglašena, danas sa praznikom koji na to podsjeća. No, kakva je situacija u praksi i da li je ekologija danas na tankoj granici sa mitologijom?

Da, to je veoma dobro pitanje. A možda je pravo pitanje, da li ta granica uopšte postoji ili je, zapravo, riječ o svojevrsnoj eko-mitologiji, što govori o našoj tradicionalnoj, retrogradnoj sklonosti ka upostavljanju svih vrsta mitologizacija?

Ta vrsta lokalno-kolektivne mistifikacije jednako se prenosi i na ostale ekološke registre socijalnog i subjektivnog diskursa, pa je tako jedna od najupečatljivijih društevnih anomalija ona koja se odnosi na selektivne abortuse, a koja opet korespondira sa tradicionalno uspostavljenim nacionalnim mitom o neprikosnovenoj vrijednosti muškog potomka u porodici. Zar to nije najbrutalniji primjer narušavanja prirodnog socijalnog balansa - društvenog eko-sistema?

Da li je poražavajuća činjenica to što Crna Gora ima tako dramatičnu statistiku na ovom polju, dovoljna da nas upozori na besmislenost i opasnost nekritičkog okretanja ka prošlosti i retrogradnoj tradiciji, umjesto osmišljavanja nove budućnosti u kojoj bi se suočili sa napornim zadatkom odbacivanja teškog bremena nasljeđa u korist civilizovanih perspektiva budućnosti.

Priroda se ne može razdvojiti od umjetnosti

Koliko je važno da saloni ovakvog tipa podstiču aktuelne i univerzalne teme krucijalne po egzistenciju pojedinca, zajednice, društva, nacije, pa i planete?

Mislim da svako javno djelovanje, a umjetnost svakako pripada tom diskursu, jeste važno i ima svoje dejstvo, kako na pojedinca tako i na širu zajednicu. Važno je da saloni ili izložbe ovog tipa oživljavaju nove prostore dijaloga, pokreću i otvaraju pitanja koja se tiču kako lokalnih tako i univerzalnih tema.

Gdje je tu umjetnost i gdje su umjetnici u svemu tome, bilo da je u pitanju ekologija, ekomitologija, ili neka druga važna društvena pitanja, bilo lokalna ili globalna?

Postoji čitav jedan pokret novog promišaljanja ekologije, koji francuski filozof i aktivista, Feliks Gatri, definiše kao ekozofiju. Upravo u tom novom sagledavanju društvene i mentalne ekologije, estetika zauzima veoma važno mjesto, pa se tako nalazi u samim temeljima ekozofskih uvjerenja, kao ono polje interakcije cjelokupnog ekosistema, u kojem se danas, više nego ikad, priroda ne može razdvojiti od umjetnosti, gdje njihovo prožimanje gradi jedan novi novouspotavljeni referentni estetski univerzum. Jednako važna uloga, dakle, pripada umjetnicima i umjetnosti uopšte, ali ne na način bilo kakvih izama ili pravaca, već na način čiste, stvaralačke kreacije, koja ima svoju snagu i koja može da vrati povjerenje u svijet.

( Jelena Kontić )