NEKO DRUGI
Budućnost u regresiji
Mladi čovjek u ovoj zemlji višestruko je sputan i ograničen, ukoliko ne želi pristati na vladajuće paradigme i običaje, on biva doveden pred zid preko kojeg nije moguće prekoračiti
Posljednjih mjeseci u javnom prostoru se iznova govori o pogoršanju situacije kvaliteta života mladih, čemu je povod povećan broj suicida i psihičkih problema kod ove populacije stanovništva BiH. Ono što posebno jeste zabrinjavajuće odnosi se na činjenicu da se ovim pitanjima, tačnije, problemima sa kojima se mladi ljudi u BiH susreću, bavimo kao društvo gotovo isključivo u onim situacijama kada dođe do najneželjenijih slučajeva: samoubistava ili drugih oblika nasilja nad integritetom života.
Pritisak beznađa
Kada nas iz naše letargije pomjeri neki takav slučaj, mediji kontaktiraju psihologe i sociologe, konstatuju se već poznata stanja stvari, nedostaci i ograničenja, da bi se nakon toga fokus javnosti iznova usmjerio na tekuće trakavice društveno-političke stvarnosti, a gorući problemi života mladih ljudi bivaju opet gurnuti na margine interesovanja. Tako, dok se iznova ne desi neki drastičan slučaj koji kratkotrajno uzbuni javnost.
Izostanak stvarne želje da se na razini cjelokupnog društva pozabavimo suštinskim i gorućim problemima onih stanovnika koji bi trebalo da predstavljaju snagu i novu svježinu ove zemlje iz godine u godinu nas vodi u gubitke i tanjenje opne te projicirane budućnosti koja bi trebala pokrenuti državu ka boljem. Iz svih onih deklarativnih priča da su mladi suštinski najvažnija snaga ovog društva, ostaje u suštini samo praznina koja se ni na koji način ne može ispuniti, jer činjenica je da mladi ljudi u BiH nemaju svoje mjesto, nemaju razloga za vjerovanje u život dostojan čovjeka niti im se ostavlja prostor da se ostvare van betoniranih okvira koji su im nametnuti samom činjenicom da su rođeni i da postoje tu gdje jesu.
Konstatacije o otuđenosti čiji su izvor kompjuteri, igrice i internet svakako da jesu globalna pitanja sa kojima se naša civilizacija susreće. Međutim, svođenje problema samo na tu razinu u našem slučaju ne odgovora stanju stvari u stvarnosti. Mladi čovjek u ovoj zemlji višestruko je sputan i ograničen, ukoliko ne želi pristati na vladajuće paradigme i običaje, on biva doveden pred zid preko kojeg nije moguće prekoračiti. Sve je usmjereno protiv njega, etnonacionalistički obrasci koji još dominantno određuju život sluđujući su, egzistencijalna nemogućnost i ograničenost dominantno određuju kvalitetu života i mogućnosti izbora. Svaki mladi čovjek koji ne želi da pristane na strančarenje i određivanje po nacionalnom ključu je već time izopšten i ostavljen na vjetrometini nesigurnosti. Izostanak svake alternative, mogućnosti ostvarenja van postavljenih okvira, vodi mladog čovjeka ili u trajno stanje letargije ili u nastojanje da se iz sredine koja ne nudi nikakvu mogućnost drugačijeg postojanja ode. Na toj skali suženih izbora drastične odluke nastaju pod pritiskom beznađa, jer u situacijama kada je izlaz zatvoren sa svih strana ljudsko biće gubi mogućnost da sagleda smisao i svrhu vlastitog postojanja.
Napušteni i nezaštićeni
Prošao je još jedan izborni ciklus, njegovi rezultati su kada se uzme iz pozicije mladih ljudi iznova depresivni, neobećavajući i nagovještavaju nam nove četiri godine trakavice vlasti po onom modelu koji nam je poznat iz godina iz nas. Činjenica da se ni jedna stranka na vlasti ili mimo nje ozbiljnije na bavi pitanjem odlazaka, ali prevashodno pitanja cjelokupnog stanja i kvaliteta života stanovništva koje bi trebalo predstavljati snagu i budućnost ovog društva jasno nam govori da strategija koja bi se bavila mladim ljudima, koja bi ponudila novu paradigmu smisla egzistencije u ovoj zemlji izostaje, te se ne smatra prioritetnom. Koliko god da su usta nosilaca vlasti u trenucima kad im to treba puna priče o mladim ljudima, stvari na terenu, u svakodnevici egzistencijalne stvarnosti, govore nam da su mladi u BiH napušteni, nezaštićeni i izloženi negativnim podražajima društvene regresije. Od kraja rata do danas, izgubili smo obilje potencijala ostavljajući ga nezbrinutog, napuštenog i prepuštenog samom sebi. Da bi jedno društvo zaista bilo vitalno, spremno za sadašnjost i budućnost, ono mora neizostavno kultivisati, štititi i pružati mogućnosti da budućnost zaista dođe i bude primjerena mladom čovjeku koji sanja i želi doseći više u okvirima prostora koji mu pripada.
( Đorđe Krajišnik )