Priča o nikšićkim golbalistima: Sluhom na loptu sve do podijuma

Sve je stvar vježbe. I koncentracije. Osloniš se samo na sluh i sebe i uspjećeš, posavjetovali su me nikšićki golbalisti 2015. godine, kada sam ih upoznala i prisustvovala njihovom treningu.

Pokušala sam. Povez preko očiju, tišina, lopta koja zveči. Iako su mi lagano bacili loptu, teško je bilo pogoditi sa koje strane dolazi. Prvi, drugi, treći... deseti put i uvijek isto - lopta na jednu, a ja na drugu stranu. Da se do kraja ne bih “obrukala”, morala sam malo i da varam - provirila sam, tek toliko da pogodim stranu lopte. Ništa više.

Golbalisti su me utješili riječima da su i oni prije sedam mjeseci postizali po 20 do 30 golova jer nijesu bili dovoljno koncentrisani da bi pogodili stranu lopte i odbranili.

"Sjećam se prvih treninga u školi ‘Braća Labudović’. Ništa od opreme nijesmo imali, a igrali smo loptom koja je bila teža skoro 800 grama od one kojom se zvanično igra. Slabije smo se orijentisali, bilo je dosta situacija da se bacimo na jednu stranu, a da lopta ode na drugu... Svaki drugi šut je bio gol... nijesmo mogli ništa da branimo. Totalno dezorijentisani, katastrofa prava. Vremenom počneš da treniraš slušanje i orijentaciju, kaže Marko

Nekoliko godina kasnije, i ja ću naučiti da slušam tišinu. Ali, golbal više nijesam igrala. Zato oni jesu.

Te 2015. godine golbal tim “Nikšić”, prvi i jedini koji je u Crnoj Gori formiran, nastupao je u sastavu Goran Macanović, Marko i Nikola Nikolić i Velizar Obradović, a trener im je bio Nikola Čurović. Sedam godina kasnije mogu da se pohvalim da poznajem vicešampione Evrope. Trener isti, ista četvorka koju sam upoznala 2015, ali odavno bogatiji za još dva člana - Miloša Ranitovića i Mirnesa Ramovića. Uostalom, svi oni su golbal reprezentativci, a Čurović je selektor.

A kako to izgleda biti reprezentativac, vicešampion Lige Evrope, kakav je osjećaj slušati himnu, ispričali su braća Nikolić - dvadesetdevetogodišnji Marko i četiri godine mlađi Nikola.

Moldavija – najljepša priča crnogorskih golbalista

”Krajem 2014. godine čuli smo za golbal. Sjećam se prvih treninga u školi ‘Braća Labudović’. Ništa od opreme nijesmo imali, a igrali smo sa loptom koja je bila teža skoro 800 grama od one kojom se zvanično igra. Slabije smo se orijentisali, bilo je dosta situacija da se bacimo na jednu stranu, a da lopta ode na drugu. Kada smo igrali tri na tri - svaki drugi šut je bio gol, maltene 30:30, jer nijesmo mogli ništa da branimo. Totalno dezorjentisani, katastrofa prava. Vremenom počneš da treniraš slušanje i orijentaciju”, priča Marko, a ja se zadovoljno smješkam jer mi je sada lakše - nije samo moj prvi susret sa golbalom bio katastrofalan.

I kapiten “Nikšića” i golbal reprezentacije Crne Gore nije imao lak početak.

”Sjećam se da smo se na prvim treninzima ‘izlomili’. Kako nijesmo imali štitnike, sa treninga smo se vraćali sa modricama na koljenima, laktovima, znali smo i da se sudaramo. Ali, iz treninga u trening smo učili i bili sve bolji i bolji”, prisjeća se Nikola početaka.

Prve godine su se “upoznavali” sa golbalom, kako kažu, isprobavali i sebe i novi sport. A onda su otišli na turnir, Beograd open 2015, koji su odgirali vrlo korektno, bili ravnopravni sa ostalim ekipama, shvatili da imaju potencijal za mnogo veće rezultate i počeli ozbiljno da treniraju. Još kad su dobili obećanje od Igora Tomića, predsjednika Paraolimpijskog komiteta, da će ih prijaviti na Evropsko prvenstvo C divizije koje se igralo u Moldaviji 2017. godine, treninzi su postali još intenzivniji. Oformili su reprezentaciju, spremali se tako što su učestvovali po turnirima, pojedine su i osvajali i postali jedni od najboljih golbalista u regionu. A onda Moldavija - najljepši san crnogorskih golbalista.

”Naše prvo Evropsko prvenstvo. Niko ništa od nas nije očekivao. Ni mi sami. Otišli smo da probamo, da vidimo šta je to, a osvojili smo drugo mjesto i plasman u B diviziju. Zaista je ponosa zbog postignutih rezultata bilo dosta, ali najveću radost i ekipa i ja smo doživjeli upravo u Moldaviji. Bilo je vriske, pjevanja, plakanja, padanja od sreće. To je bio izliv emocija kakav se više nikada nije ponovio. Kao da je neko u tom trenutku bombu iz nas ispustio”, sa osmijehom priča Nikola.

I za Marka je prvenstvo u Moldaviji bilo posebno. Tamo je i postigao “zlatni” gol.

”Prve tri ekipe sa prvenstva prelaze u B diviziju. U polufinalnoj utakmica sa Italijom, rezultat je bio neriješen i ko da ‘zlatni’ gol ulazi ne samo u finale, nego i u B diviziju. Taj gol sam ja dao. To mi je najdraži gol, a osjećaj nakon pogotka se ne može riječima opisati”.

Golbal reprezentacija Crne Gore sada je u A diviziji, a Nikola priča da im je put u najveći rang bio zanimljiv.

”Trenirali smo za B diviziju baš dobro, ali najlakše se fizički spremiti. Izgleda da nijesmo bili psihički dobro spremljeni, tako da smo u Poljsku ispali i vratili se u C diviziju. U Italiji smo se opet plasirali u B diviziju, ali tada smo već imali dva-tri velika prvenstva iza nas, veliki broj turnira. Sljedeću B diviziju smo izdominirali i u junu prošle godine prošli u A diviziju”.

Obojica maštaju o evropskoj reprezentativnoj medalji i vjeruju da im je ona nadohvat ruke.

”Sljedeće godine je Evropsko prvenstvo i mislim da imamo kvalitet i da medalju uzmemo. Sljedeće svjetsko prvenstvo se igra 2026. godine i za njega nam ne treba puno, jer prvih pet ekipa sa Evropskog idu na Svjetsko. Međutim, teško da ćemo učestvovati sledeće godine na Paraolimpijadi koja se održava u Francusku, jer nam za to treba zlato na Evropskom. Ali, bi zato možda mogli da budemo učesnici naredne Paraolimpijade koja se održava u Las Anđelesu. Bićemo tada iskusniji, bolji. Jedan od najboljih osjećaja ikad je kada se himna svira zbog nas. Da se naježiš”, kaže Marko.

Vicešampioni Evrope

Krajem prošlog mjeseca golbal klub “Nikšić” debitovao je u Ligi šampiona, ostvario istorijski uspjeh osvojivši drugo mjesto i obezbijedio nastup na klupskom prvenstvu svijeta. Na najprestižnijem evropskom klupskom takmičenju u njemačkom Roštoku učestvovalo je sedam najboljih ekipa Evrope, a nikšićki sastav je u finalu poražen od litvanskog Saltinisa.

Nikola će posebno pamtiti polufinalnu utakmicu, koja je bila najbolji meč na turniru, kada su slavili protiv prvaka Njemačke, Čemnicera, rezultatom 11:9.

”Dao sam devet golova, a Marko dva preostala. Uglavnom sam na svim prvenstvima i turnirima među dva najbolja strijelca. Tako je bilo i ovoga puta gdje sam bio drugi strijelac”, kaže nikšićki “bombarder”.

”Turnir je bio odličan, naporan, težak, kvalitetan. Na njemu su učestvovali najbolji klubovi u svojim zemljama. To je, takoreći, evropsko prvenstvo u malom na klupskom nivou”, dopunjava Marko.

Jedan drugom su najveća podrška, ali i najveći kritičari. Marko je optimista i vjeruje da će na vrhunskom nivou igrati još 10 godina, a Nikola 15.

Treniraju i mozak i oči

Golbalistima je, nakon Lige Evrope, na podgoričkom aerodromu priređen doček. Bio je tu i njihov otac. Za sada još niko od zvaničnika, ni na lokalnom ni na državnom nivou, nije organizovao prijem za vicešampione.

”Roditelji su baš ponosni na nas, a taj ponos ne pokazuju riječima, nego djelima. Tata nas, kako više prati sport, dočekuje na aerodromu, priprema doček, pali baklje, okuplja rodbinu, skuplja medalje, isjeca svaki članak iz novina. Majka više barata tehnologijom pa mu na Internetu traži utakmice, izvještaje, komentare”.

Obojica žive u Podgorici, gdje su i zaposleni - Marko u Savezu slijepih Crne Gore, a Nikola u Organizaciji slijepih Podgorica. Marko je završio za ekonomskog tehničara, stigao do treće godine na Fakultetu političkih nauka, smjer socijalna politika i socijalni rad, a onda su posao i golbal izbacili studiranje iz kolosijeka. Obećava da će fakultet privesti kraju, a Nikola, koji je završio srednju medicinsku školu, za fizioterapeuta, nada se da će upisati neki fakultet. Trude se da promovišu golbal i samostalan život, ali, kako kažu, nije sve do njih.

”Ima dosta predrasuda. Roditelji neće da puste djecu da treniraju. Previše su zaštitnički okrenuti prema njima. Mi nijesmo bili previše zaštićeni od roditelja. Puštali su nas da budemo samostalni, a svi su nas od rodbine i društva gledali ravnopravno”.

Nikolići imaju oštećenje vida 90 odsto.

Pored sporta, vole izlaske, druženja, putovanja, filmove. Kuhinja im ne ide baš od ruke, a Nikola kaže da je u kuhinji bolji teoretičar nego praktičar. Ali, tu su – majka da spremi i pošalje, a mikrotalasna da podgrije.

Bijeli štap koriste samo u situacijama kada im je neophodan, jer smatraju da će na taj način bolje “vježbati oči”.

”Kada stalno vodiš računa da nećeš negdje udariti, zapeti, oči su stalno u treningu i mislim i da zbog toga ne gubimo dalje vid. Mislimo da kada bismo se oslonili na štap da biismo se opustili za samostalno kretanje bez štapa. Bolje je da je uvijek taj dio mozga što kontroliše vid u pripravnosti i da tako, pored tijela, treniramo i mozak i oči”.

Često se šale na račun toga što imaju oštećenje vida, a Nikola kaže da su Marko i Goran Macanović najveće šaljivdžije u timu i da im nikad ne fali inspiracije, ali i da se ostali potrude da im vrate.

”Bili smo na aerodromu u Tirani, išli smo za italiju, i kada smo stigli na pasošku kontrolu, za neki kružić što je tamo stajao, rekao sam Ninu da je to kamera, da mora da stane mirno dok ga ne snime i da ne smije da se pomjera i puno trepće. Stao je mirno i čekao minut-dva. Kad ga je trener vidio da stoji, pitao ga je šta radi, a Nino mu je objasnio da mora da stoji sve dok ga ne snime i ne uvjere se da je to on”, priča Marko dok se Nikola dobrodušno smije.

Nikola još nema stalnu vezu, a Marko je svoju izabranicu pronašao u gradu pod Trebjesom, gdje je došla da studira predškolsko.

”Upoznali smo se prije četiri i po godine. Njeni su iz Bijelog Polja prešli u Podgoricu, a ona je uspjela i da u Podgorici nađe posao u struci. Ludi kamen? Imam nešto u planu početkom sljedeće godine, ali vidjeću”, zagonetan je Marko.

I dok obojica u sportu žele medalju na Evropskom prvenstvu, u životu bi voljeli da se “okite” drugim medaljama - da budu zdravi i da oforme porodicu.

( Svetlana Mandić )