Katran, perje i valorizatori

Potpredsjednik Skupštine Crne Gore i ex ministar u(ne)ređenja prostora Branimir Gvozdenović (DPS) dobitnik je plakete „Ambasadora obale“ - breaking je news koja je brzinom svjetlosti obišla planetu i sve u Crnoj Gori ostavila u dubokom čudu.

Građani koji po društvenim mrežama ovu informaciju komentarišu kao najbolji vic koji su čuli u posljednjih 10 godina, opozicioni političari koji se valjaju od smijeha čuvši za ime laureata ovog do sada uglednog međunarodnog priznanja, aktivisti ekoloških i antikorupcijskih NVO koji plaču od muke i najavljuju svoju emigraciju iz države, naučnici i arhitekte koji rezignirano vrte glavom.... ni najmanje nisu dojmili freškog ambasadora. On im je uz prezrivi osmijeh, sa ceremonije dodjele nagrade u Tivtu, lakonski poručio da su ”ponekad priznanja sa strane, bolja nego ona koja imate kod kuće, ali to je dio života i politike i treba da se borimo sa time”.

Da ipak postoji neka kosmička pravda u svemu, njegova ekselencija ambasador obale Brano Gvozdenović je pokazao odmah u svom inauguralnom govoru, perfektno izabravši da citira jednu rečenicu svog prethodnika na tom uglednom mjestu, sjajnog pisca, univerzitetskog profesora i vrhunskog intelektualca Predraga Matvejevića iz njegovog kultnog “Mediteranskog brevijara”:

“Sunce Juga prosvećuje duh, ali ponekad uzima i pamet”- kao da je, kroz usta Gvozdenovića, nenadmašni maestro pisane riječi o Mediteranu, sa onog svijeta poslao poruku ljudima iz UNEP/MAP i Centra za regionalne aktivnosti programa prioritetnih akcija (PAP/RAC) iz Splita, koji su donijeli odluku da nagrade bivšeg CG ministra u(ne)ređenja prostora.

I zaista - odluka da se prihvati u najmanju ruku smiješna inicijativa crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića da se za mediteranskog “Ambasadora obale” imenuje čovjek koji je Crnogorsko primorje razorio više nego što bi kombinovanim snagama mogli Hajrudin Barbarosa i zemljotres iz 1979, balansira između ordinarne gluposti i vrhunske pokvarenosti. Nagraditi Gvozdenovića za “izuzetan doprinos uvođenju održivih modela planiranja i upravljanja obalnim područjem Crne Gore u skladu sa zahtjevima Barselonske konvencije”, praveći se da ne vidiš njegovu “zaostavštinu” na terenu u vidu urbanističko-ekološkog horora na Zavali, u Kostanjici, Krašićima, Dobroti, Petrovcu, Rafailovićima, Pržnu, na Turskom rtu, Kumboru, Miločeru i projekte koje je pripremio poput betonizacije Buljarice i ulcinjske Solane… je fascinatnan bezobrazluk i ultrapokvarena provokacija svih iole poštenih ljudi u Crnoj Gori koji drže do svoje zemlje i ambijenta u kojem im djeca trebaju živjeti.

U svakoj normalnoj zemlji svijeta i laureat i donosioci odluke o nagrađivanju ovakve individue, bili bi momentalno uvaljani u katran i perje, prije nego što bi ih kao loše izvođače u srednjevjekovnom pozorištu, masa izgađala trulim pamidorama! Ili, u mediteranskom maniru tako dragom Gvozdenoviću, UNEP/MAP-u i PAP/RAC-u, vezala za strub srama podno sat kule u kotorskom Starom gradu i ostavila na milost i nemilost građanima.

Da nije riječ o neobaviještenosti, već nečem mnogo ozbiljnijem i krupnijem sa strane naših “uglednih stranih partnera čije vrijednosti Crna Gora teži da dostigne”, potvrđuju i govori na slavljeničkom danu u Tivtu. Kolege novinari sa nevjericom su gledali jedan drugog, slušajući pohvalne tirade čelnika MAP-a i Barselonske konvencije Gaetana Leonea, i posebno, direktorice PAP/RAC iz Slita Željke Škaričić na račun crnogorskih vlasti. Ekipa koja nemilice u ime profita i procenata, razara sopstvenu državu i njeno najveće prirodno bogatstvo (more i obalu) već duže od dvije decenije, iz usta stranaca definisana je kao “impresivan primjer poštovanja i primjene Barselonske konvecije, obalnog odmaka i strategije integralnog upravljanja obalom”. Reći tako nešto u zemlji koja ne sprečava divlju gradnju odabranih gdje se temelji izlivaju bukvalno u moru, državi čije inspekcije ne vide čitave nelegalne marine, a o divljim pontama i mandraćima da ne govorimo, zemlji koja u elitnim restoranima bez problema servira zaštićene morske vrste poput prstaca, državi koja dinamitašenje praktično izjednačava sa tradicionalnim metodama ribolova, zemlji čiji ministar u(ne)ređenja prostora i freški mediteranski “Ambasador obale” po svom nahođenju prekraja plan privremenih objekata u zomi morskog dobra i podobnima ucrtava na desetine novih objekata - sve od novog pristaništa do bunkera od kamena i betona zvanog Verige65, u najmanju je ruku scenario dostojan Bredberijevog “Farenhajta 451” gdje vatrogasci umjesto da gase požar, imaju zadatak da spaljuju knjige.

Ako se ovaj bezobrazluk i iskrivljavanje crnogorske stvarnosti dešavaju na tako “benignom” primjeru poput Branovog “branilaštva mora i obale”, što li nam tek naši “razvijeni strani partneri čije vrijednosti Crna Gora želi da usvoji” serviraju na mnogo krupnijim temama gdje svakodnevno “ohrabruju, cijene i poštuju napore” naših vrlih vlasti da nas uvedu u EU, a iza kojih obično ostaje samo spaljenja zemlja za građane Crne Gore sa ponekim luksuznim resortom i vilom za “strateške strane partnere”?

( Siniša Luković )