Trema

Bar se sve više gradi u visinu. Mora da je mnogo unosan taj posao izgradnje solitera. Svi stanovi, bez obzira na astronomsku cijenu kvadratnog metra, na kraju, nekako, budu rasprodati. U vrijeme jednog od znamenitijih predsjednika barske Opštine, Blaža Orlandića, znalo se da je Bar jedino mogao da se gradi i širi u vidu lepeze, od mora prema planinama. Iz bilo kojeg dijela Bara mogli ste da vidite i more i planine. Sad nam ogromne građevine u centru grada zatvaraju pogled prema Rumiji, Lisinju i Sutormanu, a more vam se ukaže tek kad priđete šetalištu uz obalu.

S godinama sve nam se sužava, vidik i bukvalno.

* * *

Ne vjerujem da bi bilo ko pristao da mu se odredi tačan datum smrti, makar to bilo i u dubokoj starosti. Ni osadesetogodišnjak ne bi želio da mu se kaže da će da umre tog i tog dana za deset ili petnaest godina, makar poživio i duplo kraće. Čar života je upravo u neizvjesnosti tog završnog čina i u vječitoj varci da smo besmrtni.

* * *

Kad god sam imao tremu znao sam da je to dobar znak, da je sve u redu. Tremu nisam imao jedino kad sam izlazio potpuno nespreman na ispit, kad nisam imao ni promil šanse da položim.

I kad mi neko kaže u Radiju da nema nimalo treme znam da nije spreman za program, biće tu usiljenih improvizacija i otaljavanja posla.

* * *

Pošto se, kao, nešto pitam u Javnom servisu, nemam pravo da komentarišem političke događaje. To i nije tako loše: u ovakvoj situaciji ne bih ni znao šta da kažem.

* * *

Vrhunski crnogorski sportisti trebalo bi da imaju snage da odole nasrtajima i da se ne uprljaju dnevnom politikom, makar do kraja karijere, posebno reprezentativne. Podrška političkoj partiji (bilo kojoj) može da im godi i imponuje na kratak rok, ali na duže staze biće gubitnici. Jer, politika je, vjerovatno, najomraženija djelatnost u Crnoj Gori. A sportisti u njoj nisu na svom terenu, djeluju izmanipulisano i pometeno.

* * *

Istina, nisu samo političari na tapetu. Na društvenim mrežama teške riječi padaju i na račun ljekara, nastavnika, novinara... Jasno, nisu svi napadi bez osnova, ali uopštavanje je tu besmisleno, poput onog kad ne valjaju čitavi narodi. Sa posebnom srdžbom kidišu na fejsbuku, ju tjubu, instagramu i drugim mrežama pod lažnim imenima ili u anonimnim komentarima na brojnim sajtovima, nepismeni, frustrirani, metiljavi...

* * *

U susret Mundijalu, od koga Crna Gora mnogo očekuje, i ona „za“ i ona „protiv“...

Ima neke kosmičke pravde u tome što basnoslovno zarađuju baš fudbaleri.

Portugalka Dolores otišla je, teška srca, kod ginekologa da abortira, jer je živjela u bijedi, sa suprugom alkoholičarem, sa kojim je već imala troje djece. Ljekar je uspio da je ubijedi da, ipak, nastavi trudnoću. I rodio se dječak.

Dvadeset četiri godine kasnije, 2009, čitava planeta brujala je o tom njenom sinu kad se iz Mančestera selio u Madrid. Taj prelazak bio je „težak“ rekornih i, za ono vrijeme, nevjerovatnih 94 miliona evra. Toliko je, naime, koštao transfer najboljeg fudbalera na svijetu Kristijana Ronalda iz Mančester junajteda u Real Madrid.

Dolores, koja je po riječima njenog sina, radila sedam dana u nedjelji najteže poslove i išla gladna u krevet da bio on imao šta da jede, danas ništa ne nedostaje, kao ni mnogim majkama istaknutih fudbalera širom svijeta, poniklih u teškom siromaštvu.

* * *

Ne volim filmove u kojima glavni lik, ničim neizazvan, već u uvodnim minutima počne da kašljuca. Jer, brzo će se to kašljucanje pretvoriti u teški kašalj, zatim će se pojaviti krv na bijeloj maramici i, na posletku, naš junak će umrijeti. Uvijek to tako biva. Dakle, ko ne voli filmove bez hepienda, čim neko kašljucne neka promijeni kanal.

( Milan Vujović )