Iskra u kamenu

Njegošu, kao i savremenim misliocima, bila je svojstvena odioza prema društvu u kojem je živio. Svojim bjegom u literarnu kreaciju ogorčeno je odbijao da se prikloni vremenu svog biološkog postojanja i pri tom je poslao poruku kroz vrijeme. Na zadivljujući način pokazao je da se originalnom individualnošću društvo može mijenjati nabolje i da čovjek, makar u svojoj svijesti, može zauzeti mjesto van prostora i vremena. Uklopio je i realnost u svoje književno stvaralaštvo, ali je i spisateljstvom iskazao suštinu čovjekovog postojanja i pri tom nadišao sumornu crnogorsku egzistencijalnu dramu. Dominantno čitalačko poimanje „vladara među varvarima, a varvarina među vladarima“ najbolje određuje kolektivnu svijest u Crnoj Gori - većinski težimo ka nerećnom i mitologiziranom, a odbijamo, iako imamo mogućnosti, da se mijenjamo ka boljem i realnijem. Zbog ovakve (ne)vrijedonosne putanje naše zajednice, uzaludna je pouka Radivoja Tomova da „nove nužde rađaju nove sile“! Iz ovakvog kolektivističkog apsurda sasvim su očekivani i oni ostrašćeni ideološki i identitetski stavovi prema opusu Vladike Rada.

Iako o književnom opusu „Pustinjaka cetinjskog“ nema dvojbi po pitanju njegovih estetskih, etičkih, filozofskih i duhovnih obilježja, mora se konstatovati da su gore istaknute kontradiktornosti postale neizostavni element njegošologije. Manifestacione forme kojima se obilježava Njegoševo književno-teorijsko značenje često proklizavaju u sferu aktuelnih političkih dešavanja ili banalizaciju. Književna nagrada sa njegovim imenom, još od svojih početaka, praćena je kritičkim osvrtom u vezi dosljednosti kriterijuma po kojima je dodjeljivana. Čak je i prvo obilježavanje Crnogorskog dana kulture uslovilo pravničke i institucionalne kontroverze. Tako smo zbog apsurdnog tumačenja da je neđelja neradni dan, pa preko neujednačenog obilježavanja ovog datuma u institucijama, još jednom potvrdili da razloge za naše prepirke ne trebamo tražiti u pisanoj riječi Radivoja Tomova. „Oči zbore što im veli srce“ i „budale su s očima slijepe, koje vide, a zaludu vide“... poručuje vladika koji je pisao i ljubavnu poeziju.

Njegoš je, po njemu svojstvenoj, lovćenskoj intuiciji, na kraju pisma upućenog Osman-paši Skopljaku ispisao i usud svog legata. Predosjećao je da će ga i danas, kao i za svog zemana, pogrešno shvatati njegovi najbliži. Iako je posrijedi politička prepiska, u njoj Petar II Petrović iskazuje nadu da će „potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu“. Pošto ironija ne crta svoje granice, ali uopšte ne skriva svoje mogućnosti, ne čudi što ni danas ne živimo vrijeme u kojem smo okončali dramu izučavanja i tumačenja Njegoševog lika i djela.

Može li književno djelo poslužiti kao vodič za aktuelna stanja? Ili biti politički manifest za dešavanje genocida? Da li je moguća refleksija davno ispisanih tema na savremena društva? Šta je to njegoševska Crna Gora?... I koliko je još ovakvih i sličnih pitanja? Naravno, nijesu sporna pitanja proistekla iz književnog doživljaja, pa makar ona imala i dnevnopolitičku konotaciju. Sporno je što na ovom prostoru, koji je sluđen istorijom, imamo dominaciju samoznalaca u odnosu na one koji samostalno traže odgovore i nenametljivo pričaju o svojim čitalačkim doživljajima. Možda je ovo pitanje i najinteresantnije - da li u Crnoj Gori, zamorenoj od trajućih identitetskih previranja i potrošenih ideologija, ima ljudi koji žele odbaciti kolektivne stereotipe? „Ja sam inokosan, ja sam sirak“, veli pjesnik filozofije koji je vladao u mantiji. Skoro da i niko ne pominje da je ovaj teokrata sagradio svjetovni objekat koji nazvan po salonskoj igri i za kojeg njegovi savremenici nijesu koristili odrednicu „u sud“ ili „u Šenat“, već „u Biljardu“.

Protekli Njegošdan bio je i prilika da aktuelizujemo tematiku Nacionalnog programa razvoja kulture 2022-2026, kao i da istaknemo segmente Njegoševog života i književnog stvaranja koji bi mogli podsticati interkulturalni razvoj Crne Gore. Ovi biografski i literarni motivi crnogorskog vladike često su potiskivani i umjesto njih tendenciozno su isticani samo oni sadržaji koji pozivaju na davno okončanu borbu. Iako se s pravom ukazuje da je Njegoševo spisateljstvo dio evropske, ali i svjetske kulturne baštine, na dan njegovog obilježavanja nijesmo mogli čuti niti pročitati informaciju na osnovu koje bi mogao biti izveden zaključak koliko je čitaocima sa engleskog, njemačkog, italijanskog, pa i ruskog govornog područja Njegoš postao pristupačan, kao što su nama već odavno čitljivi Šekspir, Gete, Dante i Puškin.

Obilježavanje crnogorskog praznika kulture možda je i najpodsticajniji trenutak da uočimo da promjene iskazuju vrijeme i da one Njegoševom duhu daju smisao - univerzalno i nuždeno! Valjda bi trebali konačno shvatiti pouku da crnogorska misao ima sposobnost da pokrene i „ne pušta se da je zlo pobijedi“.

( Neđeljko Necko Đurović )