Nevidljivi gradovi koji postoje u nama
O izložbi fotografija koja je otvorena sinoć u fotografskoj galeriji "F 64" u Podgorici, autorka Dušanka Seratlić govori za “Vijesti”
Fotografijama koje su nastale neobavezujućim, ali stalnim istraživanjem prostora posebnih, ali neodređenih gradova u kojima bi se našla Dušanka Seratlić kreiran je i predstavljen autorkin intimni (meta)fizički putopis.
Na takav jedan put ka stvaranju sopstvenog prostora ona vodi i posjetioce svoje izložbe fotografija “Nevidljivi grad” koja je otvorena sinoć u Podgorici, u fotografskoj galeriji “F64” i dostupna je posjetiocima do sredine decembra.
Postavku čini izbor spontano nastalih fotografija iz desetak gradova, a kojima Seratlić, otkriva u razgovoru za “Vijesti”, ne želi da fokusira pažnju na njihove identitete i određenja, već stvori novi vid vizuelne komunikacije. To je u katalogu primijetila i kustoskinja Blanka Marković, koja je istakla da autorka razvija univerzalni jezik koji bi odgovarao kolektivnim obrascima koji se stvaraju unutar gradova.
”Pjesničke slike njenih šetačkih putešestvija kroz medij fotografije postaju univerzalni simboli za ona stanja koja je jezik naprosto iznevjerio. Zapušteni ćoškovi zgrada, odrazi u staklu, idiosinkratični spojevi slučajnog i namjernog gotovo da i ne postoje dok ih ne ugledamo. Na Dušankinim fotografijama upravo takva mjesta dobijaju amblematsku snagu, pa se tako označavanjem grada kreira fluidna mapa simbola čije tumačenje transcendira verbalno i uspostavlja novi nivo komunikacije”, zapisala je i istakla da je “Nevidljivi grad” najsiroviji, najdirektniji i najrasterećeniji izraz Dušanke Seratlić do sada.
O svojim djelima, izložbi, gradovima Seratlić govori za “Vijesti”...
Postavka “Nevidljivi grad” samim nazivom otvara mnogo slojeva i tumačenja. Koja je Vaša prvobitna zamisao i vizija toga, odnosno šta “Nevidljivi grad” kao postavka za Vas predstavlja, a šta kao možda pojam, sintagma?
Što se tiče postavke i toga kako je došlo do toga da se objedini baš pod tim nazivom, mogu reći da su sve te fotografije koje su predstavljene bile dio nekog neobavezujućeg, ali kontinuiranog istraživanja gradova, kako to i piše u katalogu. To u praktičnom smislu znači da sam posjetila dosta gradova i fotografisala ono što bi mi privuklo pažnju. Skoro sve fotografije rađene su mobilnim telefonom, a to mi je davalo na brzini i tome da ne postoji momenat u kojem sam uskraćena za fotoaparat, jer je telefon uvijek tu, pri ruci. Kad smo krenuli da pripremamo izložbu, postalo je jasno da je grad glavna tema, a nevidljiv je zbog toga što nijedna od tih fotografija ne ukazuje na to koji je grad u pitanju... Ako posmatrač baš zna i prepoznaje koji je grad, ćošak ili kvart prikazan, više je slučajnost nego moja namjera da to bude rečeno uz pomoć (geografskih) odrednica. U tom smislu “Nevidljivi grad” je nevidljivi grad zbog toga što dopušta posmatraču da sastavi neki svoj grad iz tih segmenata, u smislu da neke fotografije govore atmosferom na ovaj ili onaj način, a svako ko ih posmatra može da uzme fragmente koji ih izdvajaju i da ih objedini u nešto što onda postaje jedinstven grad tog pojedinca, pa je tako na neki način i nevidljiv. Svi ti gradovi postoje u nama, ali su nevidljivi dok se ne stvore u interakciji između fotografija i mene, fotografija i posmatrača, posmatrača i mene.
Nije samo Podgorica u centru svih tih fotografija, već je izložba koncipirana kroz više različitih teritorija koje u krajnjem predstavljaju jednu kompaktnu mapu...
Na fotografijama je prikazano desetak gradova, ali ono na šta smo se oslonili jeste knjiga Itala Kalvina ”Nevidljivi gradovi” u kojoj Marko Polo vodi razgovor sa Kublaj-kanom i saopštava mu svoje doživljaje iz raznih gradova. U toj knjizi gradovi nijesu opisani imenima ili geografskim karakteristikama, već su u pitanju lični utisci Marka Pola i postoji momenat kada Kublaj-kan pita Marka Pola zašto nikada ne govori o Veneciji, koja je njegov rodni grad, a on odgovara da svaki put kada opisuje neki grad, on zapravo kaže nešto i o Veneciji. Takve su i moje fotografije, iako su neke iz Podgorice i eksplicitne su, ono što je karakteristično za sve njih jeste da na neki način reflektuju nemogućnost bijega od drugačijeg načina viđenja drugih gradova, jer je jedan određeni način konstruisan u Podgorici ili nekom drugom rodnom gradu, a onda dalje prenesen u sve druge gradove.
Postoji li nešto posebno u gradovima što Vaše oko traži, ka čemu posebno ide, bilo da je arhitektura, prirodna pojava ili slično?
Mislim da arhitektura konkretno utiče na to kakav je osjećaj nekog grada, da li je to grad za šetnju, za vožnju bicikla, grad za noćni provod, ispijanje kafe i slično. Svakako, moji motivi nemaju mnogo veze sa arhitekturom koliko sa atmosferom koju gledam da uhvatim. Prva stvar koju primijetim prije nego što fotografišem je način na koji se svjetlo dešava u prostoru i na koji se prelama. Druga stvar koja meni uvijek zapadne za oko su neki momenti koji su slučajni, koji su se slučajno zadesili tu gdje jesu, a možda ne bi trebalo da postoje, ne bi trebalo da budu dio grada, nešto su što ukazuje na ljudski faktor ili čak na ljudsku grešku, a zapravo nešto što, ono što bi bilo možda ružno i nepotrebno, u tom određenom trenutku i sa tim svjetlom prostoru pruža atmosferu koja mu daje šarm. Iz svih raznih nesavršenosti i slučajnosti stvara se šira atmosfera grada.
Na Vašim fotografijama ljudi su često izopšteni, zbog čega?
Tako je, možda se na dvijema fotografijama vide ljudi, a ni na njima nijesu u prvom planu, već su sitne figure koje se uklapaju u prostor. Mislim da je razlog tome što, sa jedne strane dok sam fotografisala i dok je trajao taj proces nijesam imala neku određenu namjeru već se tako ispostavlja spontano, jer ono što je meni bilo interesantno jeste moj odnos sa tim prostorom, a ljudi nijesu (bili) faktor tog odnosa. Sa druge strane, kada su fotografije već nastale i postale dio postavke, mislim da to što nema ljudi na fotografijama ostavlja posmatračima mogućnost da se sami nastane u tim gradovima, da ih osvoje, smjeste se i da ispričaju neke svoje priče.
Često govorimo, a i Vi ste spomenuli, o atmosferi gradova i duhu nekog grada. Kakav duh prevladava u gradovima koji su na fotografijama zastupljenim na izložbi ili danas, generalno?
Za mene je svaki grad drugačiji i njegov doživljaj dosta zavisi od mog trenutnog stanja. Sve struje koje su dominantne u našim životima prepliću se kada uđemo u interakciju sa gradom, od duševnih stanja do čisto ekonomskih razloga, pa dalje preko klime, tipologije i slično, a svi na svoj način definišu interakciju sa gradovima. Na kraju, iako smo rekli da ljudi ne postoje na fotografijama, za svaki grad nas najčešće vezuje neka osoba, društvo i neka konekcija te vrste, što takođe boji grad na određeni način. Iz mog iskustva svaki grad ima nešto sebi specifično. Lično volim gradove u ravnicama, sa širokim ulicama, gradove u kojima je istorija prisutna i gdje može da se osjeti taj protok vremena gdje u okviru svakodnevnog života današnjice postoje momenti i spomenici koji su tu hiljadama godina ili pak neki drugačiji, ali koji ukazuju na značajna dešavanja iz proteklih vjekova... To uvijek daje neki širi kontekst, pa se nerijetko i sami osjećamo kao dio istorije zato što smo na tom mjestu.
Kustoskinja Blanka Marković je zapisala da svojim fotografijama označavate određene simbole i kreirate neku vrstu mape koja kasnije uspostavlja jednu drugačiju komunikaciju sa posmatračem od one na koju smo navikli. Da li razmišljate o mapi koju stvarate, da li je ona unaprijed iscrtana ili nastaje spontano?
Sve nastaje potpuno spontano. Nikada ne izađem sa namjerom da fotografišem, već se oslanjam na to da budem iznenađena ili da mi nešto privuče pažnju. Postoje određena stanja i momenti koje, sve i da hoćemo nekome da opišemo - ne možemo. Ili ne postoje riječi ili ja kao osoba, kao umjetnica, ne mogu da ih nađem, a nekako i ne želim ni da ih tražim, jer fotografija ispunjava, odnosno može da pruži način da se to sve ipak izrazi bez neke verbalne komunikacije. Mislim da je lijepo takve slučajne momente podijeliti sa nekim ko je tu, ali ako kao umjetnici sami istražujemo gradove, onda se fotografija postavlja kao nekakav način da brzo i direktno kroz spoj svih fotografskih momenata iščitamo određeno stanje koje će biti lako prepoznatljivo onima koji posmatraju te fotografije, a samim tim i da podijelim to što sam vidjela. Što se mene tiče, sve to ima vrijednost ukoliko ja to vidim, shvatam i osjetim neki uticaj, ali mnogo veću vrijednost i ljepotu dobija ako se podijeli sa drugima.
Šta biste rekli da će posjetioci moći da vide na izložbi, dobiju ili gdje da se izmjeste, imate li Vi neka očekivanja?
Ono čemu se ja nadam jeste da će ova izložba prepoznati stanja koja sam htjela da prikažem, da će putem ovih fotografija posmatrači moći da prošire svoje dosadašnje vidike, baš onako kako je Blanka to opisala u kontekstu označavanja novih momenata i gradova. Moja je nada da će izložene fotografije posjetiocima biti da neke nove riječi u njihovom vokabularu i da će moći da dobiju neke nove načine da posmatraju stvari oko sebe. Moj jedini cilj je da se taj vokabular posmatranja proširi i da poručim da ukoliko samo obratimo pažnju na neke stvari, one mogu postati mnogo ljepše. Ono što bih ja mnogo voljela, pogotovo u Podgorici, jeste da ljudi više obraćaju pažnju na lijepe momente koji mogu da oplemene i dan i komunikaciju i život, jer mislim da smo svi užurbani, jurimo i fokusirani smo na ono što radimo i za čime trčimo, pa bih željela da moje fotografije pokažu nove načine na kojima je moguće posmatrati ulice, zgrade, spomenike, ćoškove oko sebe, da uživaju u njima, ali i da se bolje osjećaju.
Jezik, tehnologija, magija
Zanimljiva rečenica na koju sam naišla u Vašoj biografiji, a koja Vas opisuje jeste: “Živi i stvara na raskršću jezika, tehnologije i magije”. Na koji način povezujete jezik, tehnologiju i magiju i kako ih doživljavate?
To je možda pomalo i provokativna rečenica, nadam se samo da je ljudi neće pogrešno shvatiti. Ono na šta ja mislim kada kažem “magija” je ono što je kreativno i što prevazilazi svakodnevni život, a što nam u toku dana pruža inspiraciju, želju, pomaže nam da razvijamo odnos sa sobom i sa ljepotom. Svakako, sve to zajedno mislim da se odnosi na širi kontekst mojih razmišljanja. Što se tiče jezika, to su pokušaji da se verbalna i pisana komunikacija što više precizira, a moja želja je da uvijek budem što jasnija. Kad je tehnologija u pitanju, s obzirom na to da živimo u vremenu tehnologije kada se stalno dešavaju neka otkrića, napreci i noviteti koristeći se raznim alatkama, ona je sveprisutna i važna, samo je treba prihvatiti. A magija se odnosi na nešto što je svakodnevica, od malih pa do nekih većih i snažnijih momenata.
Telefon dozvoljava brzo promišljanje i impulsivne i instiktivne poteze
Česta je tema i polemika, a u vezi s fotografijom i vrijednostima fotografije, ona koja se bavi dostupnošću fotografije pojavom i putem mobilnih telefona. S obzirom na to da kažete da Vam je telefon uvijek pri ruci i da se ne suzdržavate da njime kreirate fotografije, kakav je Vaš stav o tome?
Moje mišljenje je da sve ima svoju namjenu. Ono što je moja praksa bila u ovom slučaju jeste fotografisanje mobilnim telefonom. Dok god umjetnici s nekom namjerom i iz nekog razloga biraju svoj medijum i sredstvo izražavanja, onda to može da bude bilo šta, jer ono što istinski daje vrijednost tome je način na koji to koristimo. Mislim da postoji toliko načina da se fotografije snime i mislim da nijedan ne gubi na značaju i vrijednosti korišćenjem onog drugog, jer je svaki dosta specifičan i značajan sam za sebe. Svakako, mnogo mi je draga analogna fotografija koju takođe praktikujem, a svakako imam drugačiji odnos prema takvoj. Za mene je taj miks brzine kretanja kroz grad i korišćenja mobilnog telefona bilo nešto što se spojilo, jer dozvoljava da uvijek imamo pri ruci sredstvo koje dozvoljava brzo promišljanje, impulsivne i instiktivne poteze.
( Jelena Kontić )