Na kafi sa Čarlijem

Čim bi neko prije desetak godina u beogradskoj književnoj krčmi spomenuo Leskovac uslijedilo bi pitanje - poznaješ li Čarlija? Isto bi me pitanje znalo zadesiti u sličnim situacijama i u Bosni ili Hrvatskoj. Naprosto, kao u logičkoj operaciji, kada biste izrekli Leskovac pred nekim iz književnog svijeta, sljedeća riječ bi morala biti - Čarli. U takvim prilikama skoro da sam se morao izvinjavati, jer, iako porodično povezan sa Leskovcem, još uvijek nisam znao Čarlija.

Kada sam ga konačno upoznao - u onoj epohi prije korone - shvatio sam zašto je njegova slava išla ispred njega. Čovjek je bio energetsko čudo.

Sa Čarlijem razgovaram u irskom pabu Dablin. To je jedno od urbanih muzičkih ostrva u Leskovcu koje nije pokleklo pod višedecenijskim cunamijem narodnjačke rekonkviste. Čarli je mlađi od mene svega dvije godine, rođen je 1965. Ćaskamo o neobično toplom novembru. Razgovor uz kafu ide glatko, ali skokovito - svaka priča njegovog razuđenog života puna je zanimljivih likova i paradoksalnih obrta. U razgovor nam se tu i tamo umiješaju pozdravi gostiju, većina njih, pa i gazda, poznaju Čarlija.

Porodična priča

U svom biću Čarli je vjerovatno naslijedio dvije druželjubivosti - leskovačku, od oca i mostarsku od majke.

Majka Nezira je došla iz Mostara da u Leskovcu završi Tekstilnu školu. Kažu da je ta škola u zlatnim leskovačkim vremenima bila cijenjena kao fakultet - sa njenom diplomom čovjek je mogao da bira poslodavca. Mostarku, koju su svi znali Kika, jer je imala izrazito lijepu kosu, spletenu u kiku ili pletenicu, primijetio je profesor fizičkog i rukometaš Dubočice Tomislav Stojanović, izdanak stare leskovačke porodice. Kada je Kika završila školu, Tomislav ju je obasuo pažnjom, ni ona nije bila ravnodušna, pa je ostala u Leskovcu. U tom braku su rođena dva dječaka, jedan od njih je Čarli.

Završio je medicinsku školu u Leskovcu. Čarli se sjeća da je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka u dva sata popodne, na kraju prve smjene, bujica ljudi izlazila iz fabrika. Bilo je skoro nemoguće preći ulicu. Vrijeme kada se vrata nisu zaključavala, novac od plate je bio u koverti na kredencu, a djeca čoporativno jurcala između zgrada.

Leskovac je imao živahan korzo, diskoteke kao što je Student, hotel Beograd sa krovnom baštom i plesnim podijumom i - dvadesetak knjižara. Čarli je išao u razred sa čuvenim genetičarem Miodragom Stojkovićem i nizom docnije uspješnih ljudi.

Čarli i Mostar

Rado se sjeća i svojih ljeta provedenih u Mostaru, gdje ga je djed po majci, Smail, učio trikove sa kartama. U Neretvi se nije mogao kupati - rijeka koja je i ljeti ledena bila je opasna za sve koji nisu od malih nogu odrasli uz nju. Čarli kaže da sve do danas Mostarce može da prepozna po načinu kako plivaju - gornji dio tijela drže što više iznad vode, jer je to u Neretvi značilo da srce neće biti previše izloženo studeni, pa će moći duže da ostanu u vodi.

Sjeća se kafića Tin sa stihovima Tina Ujevića ispisanim po zidovima. Jednom prilikom je u Mostaru upoznao majčinog školskog druga čije je ime u gradu bilo izgovarano sa strahopoštovanjem - doslovnom mješavinom straha i poštovanja - zvao se Gunga. Tada moćni gazda i vlasnik poznatog kafića po dobru je pamtio pomoć u školskim zadacima koju mu je u osnovnoj školi nesebično pružila Kika, pa je njenom sinu ponudio zaštitu i besplatno piće gdje god da se nađe u Mostaru.

Mostar je ostao dio njegovog unutrašnjeg svijeta, tamo ima rodbinu i uspomene.

Od Ohaja do Leskovca

Pitam ga gdje je dobio nadimak Čarli, a on slegne ramenima i kaže - u Americi. Kao uspješan student Veterinarskog fakulteta u Beogradu proveo je 1988. nekoliko mjeseci u Ohaju, na tamošnjem državnom univerzitetu. Američke kolege nisu bile u stanju da izgovore ime Saša. Tako je za njih postao Čarli. Sjeća se tog boravka u Americi bez sjete - nevjerovatni uslovi za studente, naročito za veterinarsku hirurgiju koja ga je interesovala, ali i podređenost ukupnog života profesionalnom uspjehu. Kaže da je tih godina boravio i u Njemačkoj i da je tamo odnos prema radu ipak opušteniji. Pošto znam kako izgleda njemačka "opuštenost" na poslu, onda ipak ne bih volio da upoznam američku protestantsku posvećenost sticanju.

Priča o devedesetim godinama prošlog vijeka kod Čarlija počinje odlukom da ne prihvati ponudu iz Bolonje i posveti se specijalizaciji na veterinarskoj hirurgiji. Isto tako, posle šestomjesečnog stažiranja u redakciji Večernjih novosti, ne posvećuje se novinarstvu, ali kaže da tada počinje da cijeni taj težak i nesiguran hljeb.

Proklete devedesete

Vraća se u Leskovac, kratko se zapošljava kao inspektor u opštini, potom, zgađen politikantsko-palanačkim pritiskom struktura, započinje mali privatni biznis. Otvara veterinarsku ordinaciju za kućne ljubimce. Ali vremena su mračna. Iako je na početku imao uspjeha, on shvata da je novaca za ljubimce sve manje u vremenima kada ljudi krpe kraj sa krajem - na ulici prepoznaje napuštene i odbačene pse koje je prije nekog vremena izliječio kao voljene članove porodica.

Čarli kaže da Leskovac može biti ponosan na činjenicu da jeseni 1991. na hiljade Leskovčana nisu prihvatili da idu na vukovarsko ratište. Pritisak na ljude je bio stalan i nemilosrdan, ali tamo su odlazili samo dobrovoljci, ne i građani koji nisu vjerovali tadašnjoj vlasti da zna šta radi i da je to ispravno.

Odlučuje da 1992. otvori prvu apoteku - ove jeseni se navršilo tri decenije od pokretanja firme koja je nudila farmaceutske proizvode. Sjeća se da su mu tih devedesetih više puta pod raznim izgovorima zaplijenili sve ljekove iz apoteke - tada su siledžije sjedjele u opštinskim i državnim strukturama - ali da je on uzimajući kredite i pozajmljujući pare ponovo stajao na noge.

Iza rešetaka

Čarli je od samog početka protivnik režima, član Demokratske stranke. To nije dobro za biznis, ali ni za njegova građanska prava. Pod lažnim optužbama za pronevjeru hapse ga i drže ga u pritvoru dva mjeseca. Advokati su tada mogli da posjećuju pritvorenike, ali nisu smjeli da razgovaraju sa njima o tome šta im stavljaju na teret - još jedna morbidna, montipajtonovska pravna deformacija Miloševićevog sistema. Društvo mu u ćeliji prave jedan profesionalni lopov, jedan ubica i jedan seksualni manijak.

Njegov otac optužnicu dobija poštom - otvara kovertu u kojoj stoji da je za krivična djela koja se stavljaju njegovom sinu na teret zaprijećeno 19 godina zatvora. Otac dobija svoj drugi srčani udar, uspijeva da preživi i poživi do 2003. Čarli je nakon sudske odiseje dokazao svoju nevinost, ali režim mu je uputio poruku koju je bilo lako razumjeti.

Čarli se ne predaje. Ostaje politički aktivista, pisac priča koje objavljuje po časopisima, vlasnik apoteke. Godine 1999. odlučuje da pokrene novi posao. U apotekama je bilo sve manje prezervativa. Uortačio se sa poznanikom, Grkom iz Soluna i odlučio da u Leskovcu otvori malu fabriku kondoma. Marta 1999. odlazi u Solun po mašine. U Rambujeu pregovori o Kosovu ne slute na dobro. Čarlijeva djevojka Danijela je u osmom mjesecu trudnoće. Vojna policija joj dolazi svaka četiri sata, lupa čizmama na vrata trudnoj ženi tražeći "bjegunca". Čarli poziva njihovu kancelariju iz Soluna i kaže da se vraća sa mašinama za dva dana. I onda dodaje: "Ako moja djevojka prokrvari, ako mi ubije dijete, pobiću vas. Svejedno mi je šta će sa mnom biti". Vojna policija je prestala da uznemirava njegove. Vratio se, na brzinu se vjenčao i taman stigao na početak rata.

Kosovsko ratovanje

Kao vojni bolničar je prošao Kosovo uzduž i poprijeko, vidio je ono što ljudske oči ne bi smjele da vide. Sedam dana prije potpisivanja Kumanovskog sporazuma pokušava da zaustavi krvarenje srpskom vojniku kojem su kasetne bombe raznijele ruke, noge i oči. Dok je Čarli previjao ratnog druga, ovaj ga je preklinjao: "Ubij me, molim te, ubij me!"

Od tog trenutka Čarli ne može da spava. Kada zaklopi oči vidi tog čovjeka i čuje njegovo preklinjanje da ga ubije. Dijagnoza glasi - postraumatski stresni poremećaj. Ljekovi, psihoterapeutski tretman dvije dobre stručnjakinje i drugarice i podrška porodice pomogli su mu da može da ode na počinak, a da više ne čuje glas nesrećnika koji moli za smrt.

Ove doživljaje Čarli pretvara u polifoni roman "Var" u kojem se rat čitaocu pokazuje kao opijatski košmar, pornografska perverzija, pljačka i besmisleno umiranje - kao traljavo ludilo. Jedan od likova u "Varu" kaže: "Svi pišu o pobjedama i slavi. A ja sam vidio jedino strah i krv; gnoj i suze, očaj i blato".

Surova pandemija

Nešto nade sa sobom donosi novi milenijum. Čarli objavljuje zapažene knjige. Okončava biznis sa prezervativima jer kineske jeftine gumice preplavljuju tržište. Ostaju mu tri apoteke. Preko dana je menadžer, naveče, zahvaljujući podršci supruge i majke - pisac.

A onda dolazi koronavirus. Iako vakcinisane, februara 2021. i majka i supruga umiru u samo nekoliko dana. Kada o tome govori, Čarli još uvijek ima nevjericu na licu. Iako mu Demokratska stranka povjerava neku vrstu prelazne uprave leskovačkim ogrankom, on sebe ne vidi kao aktivnog političara, ne žudi za poslaničkim mandatom. Pomoći će koliko može, ali njegova glavna životna uloga je da bude tu za ćerku Kiku, koja je završila srpski jezik i književnost u Beogradu i sina Aleksandra koji tek počinje studij.

Iako je osnivač najznačajnijih kulturnih manifestacija u gradu, desi se da ga "zaborave" i da ga ne pozovu na otvaranje. Jer su na vlasti isti oni koji su ga devedesetih slali iza rešetaka. Kaže da mu sve teže pada da preko dana racionalno razvija poslovne planove i donosi menadžerske odluke, a da naveče uranja u književni svijet u kojem lakonoga fantazija ima vlast.

Smisao ožiljaka

Čarli i ja izlazimo iz paba. Iako je kasno poslijepodne, nad gradom već visi izmaglica, pomiješana sa čađi od jeftinog materijala koje Leskovčani trpaju u svoja ložišta. Grad u kojem su nekada bujice radnika izlazile iz fabrika, više nema velikih zagađivača. Najveći dio pogona zvrji prazno, prepušteni su korovu, uličnim psima i kiši. Ali građani nekadašnjeg "srpskog Mančestera" ipak udišu otrove da im ne bi bilo hladno.

Sada sam malo bolje upoznao Čarlija. Da sam odrastao ovdje vjerovatno bismo se svih ovih decenija družili. Ovako, jedan drugom možemo makar prepričati živote pune lomova i sjajnih trenutaka, skrivajući anegdotama ožiljke i tješeći se da je možda prerano da se kaže jesu li imali smisla.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )