Halucinogena stvarnost na sceni

Da je sloboda prividna i da smo svi samo na prvi pogled slobodni, da nijedno oslobođenje nije konačno i apsolutno, kao i da su sud, odnosno sudstvo, pravo i pravda teško dostižne vrijednosti isprepletane birokratijom, nepotizmom, korupcijom, pa i kriminalom, sve sistemi postavljeni obrnuto proporcionalno, podsjeća predstava “Proces”, adaptacija Kafkinog djela.

Predstava je premijerno izvedena preksinoć na Sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta, a adaptaciju i režiju radila je mlada crnogorska rediteljka Dušanka Belada.

Čitava predstava djeluje kao neka halucinogena stvarnost koja se dešava na sceni, a čemu doprinosi i scenografija, ali i muzički i video efekti koji u “Proces” uvezuju i druga Kafkina djela. Kao snoviđenje, metamorfoza ili Kafkina “Metamorfoza”, fatamorgana kao beskonačno kretanje i traganje, kao priviđenje i kao zujanje u ušima, pritisak u glavi, san u snu, limbo... Belada je “Vijestima” potvrdila da se ansambl jednako koliko “Procesom” bavio i “Preobražajem” (Metamorfozom) i istakla da je i to vrsta metafore ‘Procesa’ koji je sam po sebi višeslojan.

Za aktuelizacijom djela nije bilo potrebe, s obzirom na to da je Kafka sam po sebi i te kako aktuelan i svevremen, ali ono na šta upućuje Belada je termin “kafkijanski svijet” koji se, možda i previše udomaćio u našim životima a koji podrazumijeva apsurd, odnosno naglašenu stvarnost. Njen fokus prilikom građenja komada bio je pojam suda i krivice.

”Sud je svuda oko nas. U pogledu, u pokretu, u porodici, na ulici, u pozorištu... Sudimo lako i bez zadrške, na osnovu ‘zakona’ koje uzimamo zdravo za gotovo, a da rijetko postavimo sebi pitanje gdje su korijeni naših sudova. Šta je sloboda, šta je dobro i šta je pravda? Da li civilizacija tretira ove pojmove adekvatno? Stvorili smo sisteme koji su prerasli čovjeka, a sistem koji nije u mjeri čovjeka zna ga tištiti, opterećivati, otuđiti pa i ubiti”, istakla je Belada.

Ona dodaje i da je “Proces” predstava o teretu, onome koji je nametnut spolja, ali i onome koji nosimo u sebi, pa i o krivici percipiranoj na isti način.

”O klici iz koje izrasta teret, o urođenoj krivici. O činjenici da smo došli na ovaj svijet s predispozicijom da budemo sami sebi neprijatelj. U toj neprestanoj borbi sa samim sobom i apsurdom koji ga okružuje, glavni lik prolazi kroz širok spektar svojih stanja. Prepoznajući sopstvene unutrašnje probleme i neminovnosti u spoljašnjem svijetu, miri se s ovozemaljskim oblikom postojanja”, kazala je Belada.

U kontekstu predstave, ali i svakodnevice, ona ističe da je najveći izazov naći sopstvenu mjeru slobode, ali i da je slobodu teško dostići ukoliko želite funkcionalan i “normalan” život.

”Ono što treba je težiti slobodi najviše što se može... Kafkino cjelokupno djelo i cijeli život se bazira na traganju za slobodom i za beskompromisnim svijetom u kojem čovjek može da u potpunosti ostvaruje svoje potencijale i da bude srećan. Ono što smo na prvim probama pokušavali da definišemo jeste šta je to sloboda - za svakog iz autorskog tima i glumačke ekipe ponaosob. Iz tih izvora smo pokušali da gradimo likove i analiziramo djelo i nadam se da smo došli do zaključka i uspjeli da prenesemo koliko je ta sloboda pojam kojim se ne može tek tako lako baratati”, rekla je Belada nakon premijere.

U besmislenoj borbi sa sistemom, sa sudom, sa činovnicima, sudbinu Jozefa K, njegove nedoumice, borbe, preobražaje i nade koje naivno i strpljivo polaže u pravdu, publici je približio Vukan Pejović. Belada kaže da njegov lik simbolizuje sve one ljude koji su bačeni u bezdan i koji su suočeni sa situacijom u kojoj nema razuma, logike, smisla i nijednu čovječiju osobinu. Pejović to potvrđuje.

”Jozef K. je jedan običan čovjek koji konstatno pokušava da sebi objasni situaciju u kojoj se našao, da shvati zašto je kriv i istovremeno se bori sa svojim unutrašnjim osjećajem krivice, a ni ne zna zbog čega. On odbija prividnu slobodu koja mu se nudi svjestan da bi upao u još veći vrtlog istog, već traži rješenje i godinu traga za izlazom iz situacije koja se ispostavlja bezizlazna”, kazao je Pejović.

On podsjeća na pojam krivice i turbulentne događaje i situacije, unutrašnje i spoljašnje koji prate taj osjećaj, a posebno u slučaju kada je krivica apstraktna i nametnuta. Istakao je da ne razumije sve ono što se iscenirano dešava, kako u Kafkinom djelu tako i danas, i dodao da je, nažalost, malo ljudi poput njegovog lika, a mnogo je više onih okolo, koji su spremni i suditi i ubiti...

”Mogu sa sigurnošću da kažem da sam se poistovjetio sa njim i da sam stvarno osjetio taj bol, tu nemoć i tu borbu uprkos svemu... Nisam našao u okolini nekog Jozefa K. jer je taj univerzum suviše velik. Vjerovatno ih ima, ja bih volio da ih ima puno više, ali čini mi se da je puno nas nekako samo pustilo tu borbu, prihvatilo situaciju takvu kakva jeste. Mislim da je najtragičnije što nam se dešava ono što staje u frazi koja se izlizala i postala dio nas, a to je: ‘To je tako’; ‘Tako stvari funkcionišu’, ‘Ne može pojedinac ništa da promijeni’. Slažem se da pojedinac ne može ništa da uradi, ali kad bi svi u društvu imali svijest da su zapravo i oni isti dio tog problema, kao i Jozef, onda bi se desilo nešto veliko”, poručio je Pejović.

Glumica Jelena Minić svoju rolu počinje iz publike, a dalje iznosi nekoliko likova među kojima je i Justicija koja, iako je Jozef K. protagonista, djeluje kao glavni lik i poveznica ovog komada...

”Htjela sam da vidim iz čega dolazi pristajanje na kompromis žena koje tumačim. Interesantno mi je bilo da u likovima koje igram naglasim upravo taj momenat, da to ne bude puko pristajanje na kompromis, već ujedno i preispitivanje zašto je to tako. U tome mi je mnogo pomoglo Kafkino promišljanje u kome on priča o živčanoj preosjetljivosti i trudila sam se da mi stalno te dvije riječi budu u mislima dok sam gradila likove - živci i preosjetljivost”, rekla je Minićeva.

Svoju snagu, talenat i potencijal koji u njima leži, ali i prirodnu dominaciju scenom ponovo su pokazali i mladi glumci Pavle Bogojević i Stefan Vuković, koji su članovi ansambla uz Minićevu i Pejovića, zajedno sa iskusnijim Jovanom Dabovićem, a sva trojica tumače po više uloga i visprenošću približavaju brojne karaktere...

Dramatizaciju predstave potpisuju Jovan Bošković i Dušanka Belada, scenograf je Jovan Bošković, kostimografkinja Gordana Bulatović, kompozitorka Marija Mitrović, a izvršna producentkinja Janja Ražnatović.

A sve ono što “Proces” donosi može se zaključiti replikom iz predstave:

”Ako čovjek pokuša nešto da izmijeni, samom sebi oduzima tlo pod nogama i survava se”, da bi se u posljednjoj sceni, prije nego je ansambl pozdravljen dugim aplauzom i stojećim ovacijama u prigušenom svjetlu otjelotvorila poenta svega...

( Jelena Kontić )