Bijeg iz kineskog zagrljaja biće maraton za Njemačku

Njemačka i Kina godišnje trguju u vrijednosti od 250 milijardi eura.

To Njemačku vodi u zavisnost. Vlada u Berlinu sada shvata da je Azija više od Kine, ali godine vladavine Angele Merkel uzele su danak, piše Tomas Kolman.

Azija je više od Kine – to je nova mantra vlade u Berlinu. To je u stvari nešto što se podrazumijeva, ali poslije šesnaest godina jednostrane orijentacije prema Kini pod Merkel, slijedi još jedna prekretnica, ovoga puta u ekonomskoj politici.

Jer, kao i sa ruskim gasom, kancelarka je tokom dugogodišnje vladavine Njemačku uvela u nezdravu i duboko nerazumnu zavisnost.

Pod njom je Kina postala najveći njemački trgovinski partner i najvažnije prodajno tržište za mnoge njemačke kompanije. Sa svakim većim ugovorom koji su njemačke industrijske grupacije potpisale i koji je privlačio pažnju medija, njihova zavisnost od kineskog partnera sve više je rasla. Vlada u Berlinu danas na Peking zvanično gleda kao na "sistemskog rivala“.

Statistika putovanja Merkel govori za sebe: ona je letjela u Kinu dvanaest puta, uvijek u pratnji velikog poslovnog konvoja.

A Singapur ili Vijetnam? Ili Indonezija, zemlja-domaćin upravo završenog samita G20? Bivša kancelarka bila je samo po jednom u svakoj od te tri zemlje – a one su sa svojih oko 650 miliona stanovnika, i to svaka na svoj način, ekonomski "teškaši“ Saveza južnoazijskih nacija ASEAN.

Indonezija je prošle godine imala svoj daleko najveći bruto domaći proizvod (BDP) od oko 1,19 biliona američkih dolara. Singapur, doduše, ima mnogo manju ekonomiju, ali ta visoko razvijena ostrvska država veličine Hamburga, ima veći BDP po glavi stanovnika od SAD ili Njemačke. Još jedan plus je to što Singapur upravlja drugom po veličini kontejnerskom lukom na svijetu i ključni je finansijski centar u Aziji.

Kada je riječ o demokratiji i ljudskim pravima, Vijetnam nije ništa manje represivan i autoritaran od Kine. Ali taj južni kineski susjed uskoro će udvostručiti svoju ekonomsku proizvodnju za manje od deset godina, i uskoro će prestići razvijeniju Maleziju.

Pa ipak, pogled na ekonomsku moć Kine je otrežnjujući. Narodna Republika je daleko najvažniji trgovinski partner Njemačke u regionu. Njemačka i Kina razmjenjuju robu u vrijednosti od oko 250 milijardi eura godišnje. Poređenja radi, obim trgovine sa Vijetnamom je samo 14,5 milijardi eura, a sa Singapurom nešto više od 11 milijardi eura.

Brzi zaokret je zato nerealan i put ka većoj diverzifikaciji njemačke spoljne trgovine biće maraton.

Isto važi i za snabdijevanje njemačke privrede ključnim sirovinama. Nijesu samo novi dobavljači energenata od vitalnog značaja. Na isti način, moraju se pronaći i novi dobavljači sirovina, a sve kako bi se moglo nositi sa energetskom transformacijom. U tom smislu ključne riječi su: bakar, litijum i rijetki zemnoalkalni metali.

Njemačke neuspjehe potrebno je pod hitno preraditi. Zašto su njemački partneri u proizvodnji litijuma u Boliviji izvukli deblji kraj? Ili, šta se desilo sa sirovinskom inicijativom u Mongoliji, gdje, pored bakra, na iskopavanje čekaju i rijetki metali?

Sve su to materijali koji su neophodni za njemačku energetsku tranziciju, bez obzira da li je u pitanju bakar za elektromotore ili rijetki zemnoalkalni metali za proizvodnju magneta koji se koriste u vjetrenjačama.

Nije baš ohrabrujuće to što vlada Njemačke koju čine Socijaldemokrate, Zeleni i Liberali sve do sredine sljedeće godine ne želi da predstavi novu kinesku strategiju. Ekonomska strategija prilagođena novoj realnosti odavno kasni.

I to, ne samo strategija prema Kini. Vlada mora da pronađe odgovore i definiše pravac. Uostalom, ona je već odavno počela da diverzifikuje lance snabdijevanja, što je posljedica pandemije.

Gdje Njemačka sa svojom ekonomijom želi da bude za pet, deset, dvadeset godina? Za sada nema odgovora na to pitanje.

Kina je, s druge strane, odavno postavila svoju mapu puta ekonomskog napretka. Do sada su u Njemačkoj uglavnom postojali ciljevi kada i koje izvore energije treba isključiti.

Bilo bi nepravedno očekivati da će ova vlada u rekordnom roku da ispravi šesnaest godina pristrasnosti prema Narodnoj Republici Kini pod Angelom Merkel. Ali, četvrtina redovnog mandata vlade već je prošla. Sada bi trebalo da se reaguje brzo.

( Deutsche Welle )