Šofranac o izložbi "Reframing.me": Igralište društveno-političke realnosti

Ako je “Velika šahovska tabla” kod Zbignjeva Bžežinskog njegovo svojevremeno viđenje geopolitičke scene, onda je igralište, odnosno izložba “Reframing.me” odličan odgovor, metafora, izraz, analiza i upozorenje koje kroz svoj rad plasira zapažena crnogorska vizuelna umjetnica Maja Šofranac...

Postavka je otvorena u podgoričkoj galeriji “Art” na Trgu nezavisnosti do kraja mjeseca, a velika posjećenost, kako na otvaranju tako i do sada, svjedoči o autentičnosti i atraktivnosti ovog koncepta koji suptilno, ali i direktno uvodi posmatrača u svoj svijet i izmješta ga iz lokalnog u globalno ili obrnuto. Pored toga, Maja Šofranac se predstavlja i na Crnogorskom likovnom salonu “13. novembar” u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” čija je selektorka Milica Bezmarević, ujedno i kustoskinja izložbe u galeriji “Art”.

Vizuelna umjetnica Šofranac u razgovoru za “Vijesti” govori više o “Refraiming.me”, procesu istraživanja i životnim okolnostima koje su je dovele na teren igrališta, figurativno ili ne, a kroz sve to komentariše i aktuelne okolnosti u kojima živimo i koje sami stvaramo/biramo.

Interaktivnom, kompleksnom, zabavnom, ali i angažovanom izložbom “Reframing.me” samostalno se predstavljate u Podgorici nakon skoro pet godina. Kakvi su dosadašnji utisci, što sa otvaranja, što kasnije, kako živi izložba?

Zanimljivo je primijetiti zapitanost kod posjetilaca izložbe nakon otvaranja, što je svakako poželjnija reakcija od ravnodušnosti i otuđenosti koju često svjedočimo u galerijama. Namjera rada i jeste da na zabavan i rasterećen način govori o ozbiljnim temama i neizvjesnostima sadašnjeg trenutka. U tom smislu izložba uspijeva da iskomunicira sa publikom posebno kroz svoju interaktivnost. Moj najveći utisak je bio ipak u trenucima same postavke prije otvaranja, s obzirom da sam i ja tada vidjela neke radove prvi put u prostoru. Više radionica i saradnika je bilo uključeno u izradu radova što je samu postavku činilo još kompleksnijom i izazovnijom. Otvaranje je bilo posjećeno, a vjerujem da i sama pozicija galerije Art doprinosi većoj posjećenosti izložbe nakon otvaranja.

Ponovo donosite nešto posve drugačije za našu likovnu scenu. Kako je nastala postavka i šta se sve i koliko promijenilo od “Imunog sistema” do ove izložbe?

Zaista su nove i drugačije okolnosti u odnosu na prošlo predstavljanje u Podgorici, kako za mene lično tako i za nas kao društvo. U međuvremenu sam postala majka i to novo iskustvo je donijelo i mnogo više umjetničke inkubacije u smislu formiranja nekih novih ideja i novih pogleda na svijet. Postavka se zato može čitati i iz ugla konstruktivne adaptacije na nove okolnosti što negdje i jeste centralna misao cijele postavke. Inspiracija za izložbu jeste potekla od lične svakodnevnice jer sada dosta vremena provodim sa ćerkicom na igralištu, ali je vezana i za kolektivno, u ovom slučaju kontekst je društveno-politički momenat u Crnoj Gori, ali i u svijetu. Tako je izložba ‘Reframing.me’ projekat inspirisan dječjim igralištem koje je postavljeno u kontekst trenutne crnogorske sociokulturne stvarnosti višeslojnih kriza koje su, nažalost, postale naša normalnost. Na dječjem igralištu raznovrsni repetitivni pokreti angažuju tijelo na mnogo uzbudljivih načina. U društveno političkom kontekstu konstantno kretanje u krug, lijevo-desno, gore-dolje i naprijed-nazad, proizvodi stagnaciju, regresiju i na duže staze djeluje destruktivno i destabilizujuće na cjelokupno društveno i pojedinačno biće.

Igralište je, kao što ste rekli, inspiracija, ali istovremeno i objekat i mjesto vršenja radnje, kada je Vaša izložba u pitanju. Ono što je središte ali i motiv postavke, rekla bih, nalazi se upravo na tom igralištu, koje, koliko god se činilo nevino, naivno i iskreno, mnogo je ozbiljnije i kompleksnije. Vi ste kroz simboliku igrališta predstavili svoje viđenje nekih globalnih dešavanja, ali i kontradiktornosti percepcija... Šta publika da očekuje na Vašem igralištu?

U procesu kreiranja radova korišćeni su nevini i prepoznatljivi elementi igrališta u koje su unešene određene izmjene koje upućuju na nefunkcionalnosti, svodeći neposredno zadovoljstvo na nemogućnost; npr. umjesto ljuljaški na konstrukciji vise providne pleksiglas figure - koje simbolizuju građane; klackalica udara o pod na gomilu metalnih elemenata na kojim piše “rat”, proizvodeći tako “zveckanje” metala. Sa druge strane, postavka je interaktivna i ostavlja posjetiocima mogućnost izbora i odluke kao npr. kojim putem krenuti u hodu podnom grafikom ili riješiti lavirint u kojem je na kraju upisana riječ “mir”. Namjera rada je da kroz umjetničko djelovanje pokuša da reflektuje trenutnu društveno političku realnost besmislenog kretanja u krug i poveća svijest o sopstvenom djelovanju navodeći posjetioca na prisutnost i mogućnost odluke.

Ono što posjetioca dočekuje na samom ulazu u prostor su riječi na zidu koje dijete upućuje majki, a koje kasnije odzvanjaju galerijom i izgovara ih Vaša kćerka. Naizgled jednostavna pitanja koja prate Vašu možda i svakodnevnu šetnju, ispostavljaju se kao važna i sudbonosna ukoliko se postave na viši nivo. Da li namjerno u sve to unosite i svoju djevojčicu i može li glas djeteta nekad nadglasati žamor odraslih?

Glas djeteta će u realnosti rijetko nadglasati žamor odraslih ali na ovoj izložbi dječji glas je dominantan intervencijom koja ima namjeru da prikaže realnost iz drugačijeg ugla i probudi nas odrasle iz konfuznog stanja. To je glas moje djevojčice jer je bilo najprirodnije raditi sa njom kroz naše igre i kroz lično iskustvo ponovnog posmatranja svijeta kroz njene oči. Ali u postavci izložbe to je zapravo zapitani glas najmlađe generacije, glas budućnosti koja tek treba da dođe i koji nama treba da bude poziv na konstruktivnu društvenu akciju. U trenutku velikih promjena, neizvjesnosti i kolektivnih konfuzija, neke jednostavne i naizgled banalne riječi mogu postati jasne smjernice za prevazilaženje destruktivnih procesa ili prepoznavanje polarizovanih krajnjosti u smislu pitanja što mi stvarno želimo - rat ili mir?; Lijevo ili desno?; Naprijed ili nazad? Na podnoj grafici postavke se pojavljuju natpisi kao, “balansiraj”, “skači”, “Izbjegavaj”, “prati”, “kopiraj”, itd... koji mogu zabaviti i angažovati najmlađe posjetioce izložbe ali u prenesenom značenju se odnose na poželjne i nepoželjne vještine koje nam mogu pomoći ili odmoći da uhvatimo ritam haotičnih spinovanja savremenog svijeta.

Uz naziv postavke i ispisane riječi koje su možda i srž svega, tu je i jedna instalacija koja bitiše odvojeno od ostatka postavke, ali očigledno je dio cjeline.

Naziv izložbe je “Refraiming”, što je termin preuzet iz psihoterapije koji podrazumijeva promjenu konteksta sagledavanja određenih okolnosti i odnosa od negativnog ka pozitivnom. Promjena načina mišljenja je idejna osnova i rada “Ćelije memorije” koji se naslanja na priču o rodnoj ravnopravnosti i negativnim obrascima patrijahalnog društvenog uređenja koje prenosimo s generacije na generaciju. Rad se sastoji od dvije figure muškarca i žene u rezbarenom pleksiglasu jednake veličine i izgleda, koje se okreću oko sebe, dok se u pozadini čuje glas majke koja šapuće uspavanku i djevojčice koja ponavlja riječi ‘’Ovđe u Crnoj Gori Ja vrijedim isto koliko i on, Mi smo slobodni, Mi smo ravnopravni’’...

Poruka rada je da je pozitivno preoblikovanje mindseta ili pogleda na svijet moguće i potrebno i ako to primjenjujemo svi u ličnom životu, to će se dovesti do pozitivne promjene u društvu.

Da li se i koliko promijenio Vaš pogled na društvo, na umjetnost, pa i na politiku od trenutka kada ste postali majka ili saznali da ćete biti majka? Koja je najočiglednija promjena u tom kontekstu?

Kao majka sam više osjetljiva na nestabilnosti, krize i strahove koje nose velike i brze promjene. Ipak, umjetnost je ta koja iz straha djeluje i koja ga preoblikuje u poziv za konstruktivne društvene akcije.

Ova izložba i jeste proizvod jednog ličnog, iskrenog pokušaja reflektovanja ali i preoblikovanja straha i neizvjesnosti u novu konstruktivnu vrijednost.

Ovom postavkom posmatraču ste ponudili neobičan kontekst i (in)direktno mu stavili do znanja da se on/ona pita i da i sam/a može pronaći i ponuditi rješenje. Da li je čovjek osvijestio da posjeduje moć kojom može da utiče na stvari i život, prvenstveno svoj?

Čovjek ima apsolutnu moć da utiče na svoj životni put i svoje izbore ali toga najčešće nije svjestan. Čovjeku je data uzvišena svjesnost ali je on često svodi na nesvjesnost mašine. Zato i sama kroz svoj rad preispitujem devijacije pojedinačnog i društvenog bića, štetne konformizme putem kojih čovjek utapa svoju svjesnost u nesvjesnost mase ili sistema i tako gubi slobodu samoodređenja i potencijalnog ostvarenja svoje cjelovitosti.

Interaktivne izložbe u Crnoj Gori su rijetke... Šta Vas je podstaklo na baš takav koncept? Da li, tako, na neki način i komunicirate sa publikom?

Savremena umjetnost je često dosta otuđena u odnosu na posmatrača, a moja namjera je bila da kroz postavku izložbe posmatrač doživi sebe kao dio rada i na taj način da se bolje i bliže poveže sa umjetničkim djelom, što ujedno poziva na prisutnost i upućuje na mogućnost odluke.

Zato je interaktivnost važan dio izložbe, kao na primjer u radu “Reframing mindset - segmented body” koji je posebno programiran za potrebe izložbe, a zasnovan je na principu vještačke inteligencije pomoću koje kompjuter nauči da prepoznaje ljudsko tijelo i odvaja ga od ostalih objekata u prostoru prenoseći tako sliku našeg tijela i pokrete na zid u realnom vremenu.

Za mene je ovaj proces inspirativan iz razloga što jedino uz prisustvo realnog aktivnog bića - posmatrača - rad postoji, ali se mora sagledati kroz providnu pleksiglas figuru koja simbolizuje pasivno tijelo nakon čega vidimo elektronsko tijelo koje projektor prenosi na zid kao našu simulaciju.

Da li time konfrontirate kompjuterski program i vještačku inteligenciju sa toplinom ljudskog tijela i ljudskim pokretima ili ih zapravo povezujete i zbližavate? Kakav je Vaš stav po pitanju sve opšte digitalizacije i zastupljenosti vještačke inteligencije? Kako ta tehnologija korespondira sa umjetnošću?

Mi živimo u periodu ubrzane visokotehnološle revolucije, u periodu tehnološki determinisane sajber kulture gdje je elektronska interakcija zamijenila tradicionalno poimanje komunikacije koja zahtjeva fizički kontakt. Jasno je da otuđenje i automatizacija postaju značajni sociokulturni problem, svojevrsna sajber epidemija koja je prodrla u imuni sistem društvenog bića. Sajber kultura obuhvata nove međuljudske odnose ili nove ljude koji nisu slični svojim industrijskim precima. Današnje, postmoderne generacije se druže u sajberspejsu, kupuju, žive i rade onlajn. U tom smislu sveopštu digitalizaciju možemo čitati i sa pozitivne i sa negativne strane. Dok su benefiti digitalizacije jasni i poželjni, na negativnim posledicama je potrebno konstantno raditi a klučna je opet čovjekova osviješćenost i prisutnost.

U slučaju moje umjetnosti, savremena tehnologija je samo još jedan novi medijum kroz koji ona djeluje i koja mi pomaže da direktnije analiziram i preispitujem našu novu sajber realnost.

Trenutno ste na završnoj godini doktorskih studija na Univerzitetu umjetnosti u Beogradu. Pretpostavljam da radite na pripremi svog doktorskog rada. Da li će i koliko biti povezani sa ovom postavkom?

Na doktorskim studijama sam pred samom odbranom doktorskog rada koja će biti zakazana do kraja godine. Doktorsko umjetnički projekat je zapravo zasnovan na izložbi ‘’Imuno sistem’’ koja je bila izložena u Centru savremene umjetnosti u Podgorici 2018. a takođe je prezentovana u Beogradu u februaru ove godine. Izložbu prati i teorijska eksplikacija rada na kojoj sam radila u prethodnim godinama.

Izložba Reframing.me je novi ciklus nakon doktorskih studija.

Nastavljate li sa istraživanjem ove teme ili se taj period za sada zatvorio? Kakvi su planovi za dalje?

Svaki novi projekat je samo dio umjetničko istraživačkog procesa i inspiracija i polazište za dalji rad. Namjera mi je svakako da se trudim da organizujem svoje vrijeme na način koji mi omogućava dalji aktivni angažman u umjetnosti sa fokusom na savremenog čovjeka i njegov kompleksni odnos prema sebi samom i društvu u kojem živi.

Preokrenuti svijet u kojem živimo

Terminu “Reframing” domenom “me” na neki način ste dodali crnogorski kontekst... U tom smislu, kako gledate na promjene koje ste kod nas dešavaju, da li su vidljive ili osjetne, od onih koje se ogledaju u načinu mišljenja, izražavanja, biranja...? Da li su promjena i sloboda proporcionalne vrijednosti u današnjim sistemima na ma kom nivou (individualnom, lokalnom, globalnom)?

Društveno politički vrtlog koji mi trenutno živimo u Crnoj Gori zaista djeluje kao preokrenuti svijet. U sadašnjem crnogorskom trenutku preovlađuje osjećaj da građanski glas ne uspijeva da se čuje od zaglušujuće buke u kojoj isplivava kolektivna nezrelost. Pored toga cijeli svijet skreće udesno, bude se nacionalizmi, fašizmi i mračni duhovi iz ne tako davne prošlosti.

Promjena u sadašnjem crnogorskom a i globalnom trenutku postaje jedina konstanta i ključno je da mi uspijevamo da balansiramo u istom ritmu i ostanemo budni jer čovjek ima moć da bira svoj put. Kako kaže Sartr - birajući sebe, biram čovjeka. Promjene same po sebi doživljavam kao prilike za novi rast. Promjena mišljenja i djelovanja od destruktivnog ka konstruktivnom i jeste centralna misao izložbe. Međutim, promjena na gore na duže staze postaje zastrašujuća i u tom slučaju mi kao društvo moramo da reagujemo i zaustavimo destruktivne procese.

Ako se analizira na dubljem nivou, tjeskoba koja nastaje usljed promjene ima bitnu ulogu u ljudskim životima. Tjeskoba je inicijator ljudske samorefleksije. Tjeskoba je uslov za dalju akciju a sadašnji trenutak i jeste prilika za to.

Šta je zapravo umjetnost?

Zbog čega Vam je aktivizam važan i da li je moguće stvarati izolovano od realnosti i svih okolnosti koje se dešavaju, birali ih ili ne? Koliko je na umjetnicima i intelektualcima da sopstvenim djelima i glasovima izražavaju stavove, posredno/direktno ili ne?

Mislim da umjetnost treba da djeluje iz sadašnjeg trenutka a nekad i ispred svog vremena, iako na samo pitanje - šta je u stvari umjetnost?..., nema ni jednostavnog, ni jednoznačnog odgovora. U samom svom statusu umjetnost nudi jedan višeslojan, višeglasan koncept, podložan složenim tumačenjima i analizama ali je i u stalnom pokretu i pobuni protiv jednoznačnog i konstantno preokreće, destabilizuje i krši sve realne predstave koje svijet ima o sebi samom. Stoga mislim i da umjetnici treba da kroz svoje umjetničko djelovanje govore o sadašnjem trenutku, da kritički preispituju, pitaju i analiziraju pitanja, pojave i odnose koja su od ličnog ali i kolektivnog značaja, a posebno u vremenima velikih kriza i promjena kao što je ovo koje trenutno živimo.

( Jelena Kontić )