Sama u muškoj špijunskoj igri, odlučna da preživi

Iako je živjela svega 25 godina, Vera Pešić je za sobom ostavila priču koja nikada do kraja ne može biti ispričana.

Svoju priču odnijela je sa sobom, a istovremeno ostavila prostor za domaštavanje i razmišljanje... Četvorostruka špijunka iz perioda Drugog svjetskog rata, rođena Leskovčanka, ne samo da je opstajala u surovom ambijentu, već je i igrala igru velikih igrača, odlučna da se bori, živi i preživi.

Neki su je nazivali “srpskom Mata Hari” (njemačka špijunka iz Prvog svjetskog rata), a uzbudljiv život koji je vodila, iako kratak, čini se da tek danas postaje inspiracija, a ostaje i kao misterija.

Inspirisani istinitom pričom o životu, liku i djelu Vere Pešić, špijunke iz vremena Drugog svjetskog rata, okupila se filmska ekipa na čelu sa rediteljem Nedeljkom Kovačićem, producentkinjom Dankom Milošević i scenaristkinjom Kristinom Đuković. Odlučni u želji da život žene špijunke iz Leskovca pretoče u film, kratkog i jasnog naziva “Vera”, donose priču ne samo o ženi koja se nalazi i igra u muškom svijetu tokom okrutnog i teškog perioda, već paralelno sa tom akcionom i špijunskom crtom, profilišu Veru kroz intimnu i psihološku dramu koja se razvija i u kontekstu tajne njenog porijekla, navodi se u opisu. Naime, ostalo je zapisano da je Vera rođena iz nerazjašnjenog odnosa njene majke sa četničkim vojvodom, pa tako proživljava unutrašnja preispitivanja, (ne)pripadanja, a što doprinosi da postane vrhunski špijun i nauči pravila muške igre bivajući tako korak ispred njih.

Film “Vera” je postao popularan i prije same premijere, a proteklog petka premijera je upriličena i u podgoričkom bioskopu gdje se pred publikom poklonio dio filmske ekipe. Glumačku postavu predvodi sjajna mlada glumica Jovana Stoiljković, a pridružuju joj se i Petar Zekavica, Nikola Kojo, Bojan Žirović, Aleksandar Srećković Kubura, Džek Dimić, Viktor Savić, Nebojša Dugalić, Vuk Kostić, Anita Mančić i drugi... Režiser je Nedeljko Kovačić koji je zajedno sa Kristinom Đuković radio na scenariju, producentkinja filma je Danka Milošević, a originalnu muziku potpisuje Magnifiko.

”Film ‘Vera’ je inspirisan istinitom pričom o Veri Pešić, špijunki iz vremena Drugog svjetskog rata, koju su neki nazivali ‘srpska Mata Hari’. U lavirintu špijunskih igara na Balkanu, od Beča do Carigrada, Vera Pešić opstaje među jugoslovenskim, njemačkim i britanskim špijunima s dvostrukim i trostrukim agendama, sama, bez ideologije, ali odlučna da se bori i preživi”, ističe se u sinopsisu.

Najavljeno je da će tokom 2023. godine gledaoci biti u prilici i da pogledaju televizijsku seriju produbljene tematike, a o filmu, procesu i Veri Pešić kao inspiraciji, za “Vijesti” govori scenaristkinja Kristina Đuković.

Film “Vera” donosi interesantnu i važnu priču jedne žene koja živi u okolnostima i epohi krucijalnoj po čovječanstvo. Čini se da se poslije dugo vremena u domaćoj produkciji na filmskom platnu predstavlja protagonistkinja specifičnog karaktera, avanaturističkog života, a koja je postojala i postavljala i pomjerala pravila igre koja se globalno nametala. Ipak, o njoj se malo zna(lo) u svakodnevnom životu. Kako ste Vi došli do “Vere”?

Do priče o Veri Pešić smo zapravo došli tokom jednog prethodnog projekta kada su naša producentkinja Danka Milošević i reditelj filma “Vera”, Nedeljko, radili na igrano dokumentarnom serijalu “Tajne službe Srbije”. Svaka epizoda tog serijala bavila se posebnim epohama, ličnostima i time kako se špijunaža razvijala, zajedno sa svim drugim tajnim aktivnostima. Tokom tog procesa naš istoričar konsultant Cvetko Kovač donio je Danki priču o Veri Pešić koja je tom prilikom ispričana kratko, kroz jednu od epizoda serijala. Međutim, Danka se oduševila tom pričom, baš kao i mi ostali, a posebno iz razloga što niko od nas nije znao da je postojala četvorostruka špijunka tokom Drugog svjetskog rata, i to na našim prostorima. Danka je odmah istakla da o Veri Pešić treba napraviti zaseban dugometražni film i ta ideja je stajala. Nakon toga je uslijedio serijal o Jovanki Broz, a onda je na red došao i film o Veri Pešić.

Koliko istraživanja je proces zahtijevao i šta, od svega toga, film donosi?

Plan je od samog početka bio da se radi dugometražni igrani film, pa je u tom kontekstu bilo neophodno dubinski se posvetiti istraživanju. Cvetko nam je dao sve što je pronašao po raznim arhivama, kao i neka njena pisma, izvode sa suđenja i slično. Mi smo to čitali i slagali poput nekog mozaika sve vrijeme pokušavajući da sve što dobijemo prostudiramo što je bolje moguće. Ipak, ono što je na filmu prikazano na neki način je romansirana priča, jer nema mnogo biografskih podataka o njoj, već se dopunjuje i nekim intimnim aspektima, ali i nadograđuje filmskom pričom. Zbog toga se kaže da je film inspirisan istinitom pričom, a donosi i neke druge stvari uz to.

Definitivno film podstiče publiku i (potencijalne) gledaoce da dodatno istraže lik Vere Pešić, saznaju nešto o njoj i otkriju po čemu je neobična ili zanimljiva. To je možda posebno izraženo ako uzmemo u obzir prostornu i mentalitetsku komponentu, jer smo ovdje uglavnom navikli na snažne, misteriozne, zanimljive muškarce i muške likove.

Tako je, slažem se u potpunosti. Kod nas, čak i ako postoje istaknuti ženski likovi na filmskom platnu, obično smo navikli da su to žene u sferi umjetnosti ili, ako je ratni period, onda su one bolničarke ili su poznate po svom humanitarnom radu. Užasno su rijetke žene koje su na neki način i akcione junakinje, a pritom su tako i živjele. Svakako, kao što sam već i rekla, “Vera” kao film naravno nije samo špijunski triler, već je to i melodrama, romansirana biografija, ali bez obzira na žanrovsko određenje, to je film koji u svakom pogledu prikazuje jednu rijetku i jedinstvenu ličnost. Mi smo se potrudili na neki način da odbranimo njen lik, jer nije da je Vera u potpunosti pozitivac na platnu.... Svakako, ona definitivno jeste slojevita ličnost.

Uzimajući sve to u obzir, ima li film i neku feminističku, pa i angažovanu crtu, pa i samim tim što je glavni lik žena i što je postavljen kroz žensku vizuru i prikazuje položaj žene u muškom svijetu, tradicionalnom, špijunskom, ratnom?

Svakako da ima, s tim što mi, naravno, nijesmo htjeli da to bude striktno plakatski i na prvu loptu, već smo htjeli da prije svega vidimo na koji način se žena u toj epohi, pa tako i danas, nalazi u društvu i u njemu snalazi. Mi i danas mislimo da smo se izborili za razne neke slobode, ali svako od nas, a posebno svaka od nas žena, zna da u svakodnevnom životu i nije baš tako sa tim takozvanim slobodama, jer mi i dalje živimo u patrijarhalnom društvu koje nešto nameće ili očekuje. Mi smo, na neki način, htjeli da prikažemo Veru kao nekog ko se zapravo poigrava predstavama o tome kako žena treba da se ponaša. Sve one (ranije) poznate društvene konstrukte da žena treba da bude dama, da je zgodna, atraktivna, da se ponaša ovako ili onako, ona okreće u svoju korist kako bi preigrala, odnosno nadigrala, raznorazne muškarce... Ako to uzmemo u obzir, rekla bih da to sve skupa jeste određeni feministički stav i pravac.

Odranije još je popularan život superheroja (pa i superherojki), a djeluje da je danas popularniji više nego ikada, posebno na filmu. Svi oni imaju različite supermoći, dok su neki “samo” ljudi od akcije... Šta biste Vi rekli, možemo li Veru tumačiti u tom kontekstu, samo možda ne kao fiktivnu junakinju i izmišljenog karakteristično kostimiranog lika, već kao jednu od nas koja je neke puteve utemeljila, neke potencijalne srušila, ponešto izgradila, a nečemu i naškodila, a koja je, prije svega, stvarna i postojana pa samim tim nije isključivo crna ili bijela?

Sve to što ste rekli je apsolutno smisleno i slažem se sa tim. Rekla bih da Vera ipak nije “Wonder woman”, recimo, koja je u potpunosti pozitivan lik i čiji ćete poster okačiti (u sobi), diviti joj se i govoriti da želite da budete Wonderwoman kada porastete ili šta već... Mislim da je Vera prije ovo drugo što ste rekli, ona je neko od nas, ona je bliskija nama, stvarnim ljudima od krvi i mesa. Zbog toga ona i ima dobre i loše strane, jer je živa i jer postoji kao osoba, karakter, subjekat. Zbog toga se javlja pitanje da li je ona heroina ili antiheorina. Mislim da je ona prosto živa žena i da je to odlikuje. Nama je ideja bila da je ljudi razumiju i da sa njom saosjećaju.

Koliko je zahtjevno biti scenarista na projektima poput ovoga, dodatno ako se uzme u obzir upravo to - da je potrebno kreirati likove po uzoru na ljude koji postoje i na koje postoji određena vrsta (kolektivnog) sjećanja?

To je izuzetno odgovorno, jer na neki način uvijek može da se pojavi neko ko je poznavao tog lika, bilo da je u lik muškarac ili žena. Nama se upravo to i desilo tokom priprema za snimanje filma... Čovjek koji je radio na opremanju scenografije sasvim slučajno naišao je na prodavca cvijeća koji nas je, za potrebe snimanja filma, obezbjeđivao cvijećem. Taj čovjek je iz Leskovca i on nam ima svoju poveznicu sa Verom Pešić koju nam je i otkrio. On nam je ispričao da je zapravo prava Vera Pešić spasila njegovog djeda od strijeljanja. Kada to čujete tek onda shvatite koliko je snažno i odgovorno raditi ovakve filmove i ovakve likove. Shvatite da je ta žena stvarno postojala i da je učinila da nečiji život bude spašen, a da se neki novi život desi, što je sve u svemu i najveća moguća stvar... Tako da - da, jeste velika i posebna odgovornost. Zbog toga smo svi sa dodatnom pažnjom pristupili ovom poslu u onim segmentima u kojima smo izmaštavali priču i djelove, sa obavezom i ciljem da se oni logično međusobno uklope u ono što smo već otkrili iz biografske priče te žene. Naravno, uz sve to, morate da volite i branite taj lik koji oslikavate.

Premijera se desila, a film je i prije prve projekcije doživio popularnost i zaintrigirao publiku. Da li je to kraj ovog Vašeg procesa, odnosno, da li već radite na nečemu novom?

Tako je, na dobrom ste putu, samo što ne znam koliko smijem da otkrivam u ovoj fazi... Naime, sa istom ovom ekipom koju predvode Nedeljko i Danka radim na jednom novom projektu. Oni imaju u planu da nastave sličnim putem, da ostanu na terenu istorije i da otkrivaju zanimljive ženske likove. Bilo je riječi o Davorjanki Paunović, na primjer, ali neka sada ostane samo toliko, ne bih više da otkrivam... Vidjećemo. Sljedeće što rade je igrano-dokumentarni serijal o Aleksandru Rankoviću koji se nadovezuje na priču o Jovanki Broz i takođe je veoma interesantno. Svakako, ima mnogo raznoraznih ideja, ali potrebno je ipak malo predahnuti i uhvatiti daha za naredni projekat.

( Jelena Kontić )