Lubarda: Krajnja desnica u Crnoj Gori postoji i tek će da jača

Sociolog Balša Lubarda razgovarao je za portal Normalizuj.me o desnici u Crnoj Gori, nakon istraživanja Balkanske mreže za istaživačko novinarstvo (BIRN), koja je pobrojala sedam ekstremističkih grupa i više pojedinaca za koje su procijenili da djeluju sa pozicije krajnje desnice.

Lubarda je, između ostalog, kazao da je mapa BIRN-a, iako mapiranje "nije baš najuputnija metoda" razumijevanja krajnje i ekstremne desnice u Crnoj Gori, odličan povod za ozbiljniju raspravu o političkim konceptima koje "isuviše 'labavo' i neprecizno upotrebljavamo u javnosti".

"BIRN istraživanje rađeno je po uzoru na slična istraživanja u drugim zemljama, poput onog koje je u finansirala Hedayah u osam zemalja svijeta. Kao takvo, BIRN mapa u načelu predstavlja resurs za buduće istraživače", kaže Lubarda.

"Međutim, analiza organizacija u Crnoj Gori ima brojne manjkavosti, od terminoloških i metodoloških nepreciznosti, do faktičkih pogrešaka. Krajnje desna scena je u konstantnom ideološkom pokretu, a to je posebno izraženo na prostorima sa jakom političkom polarizacijom – poput Crne Gore. Problem mape BIRN-a je u 'lutanju' između pojmova ekstremizam i krajnja desnica, gdje je drugi konceptualno širi i obuhvata i radikalno-desne aktere koji nisu nužno antidemokratski i nasilni.

Možete li dati primjere grešaka u istraživanju?

Nije dokazana antidemokratska priroda organizacija kao što su npr. 'Patriotsko-komitski savez' ali i 'Vitezovi Sv. Jovana Vladimira'. ' Vjerski ekstremizam' organizacije Bogougodnice i Miholjski zbor takođe nije dokazan u odgovarajućoj sekciji. Zavjetnici “Tvrdoš” su bili uključeni u nasilne aktivnosti u prošlosti, zalažu se za istorijski revizionizam i rehabilitaciju četničkog pokreta, negirali su genocid u Srebrenici, što ih sve čini krajnje desničarskom organizacijom. Ali, recimo, prekrečili su genocidne grafite na džamiji u Nikšiću: dakle, uvijek ima nešto što “odudara” od ekstremno-desnog šablona... U svakom slučaju, mapa je nepotpuna, jer ne sadrži informacije o broju članova, a često nisu navedeni tačni podaci o pojedinačnim organizacijama, poput imena lidera.

Šta je onda krajnja, a šta ekstremna desnica, i kako ih prepoznati?

Puno je definicija koje potenciraju različite elemente. Ipak, postoji načelni naučni konsenzus da je krajnja desnica dio desnog ideološkog spektra koji se idealno-tipski dijeli na radikalnu i ekstremnu desnicu, a prevashodno se prepoznaje po tri ključna aspekta-koncepta. Prvi je manihejstvo, podjela na „nas“ i „njih“ između kojih se odvija sudbonosni sukob za naciju. To je ono kad društvo dijelite na patriote i izdajnike ili prave i nevjerne, “Milogorce”. Međutim, manihejstvo je karakteristično za svaku radikalnu ideologiju (ljevica, ekologizam) tako da nije dovoljna za definiciju krajnje desnice. Zato je bitno uvesti etnonacionalizam i nativizam, odnosno vjerovanje da je pripadnost naciji data krvlju („Bogu hvala što sam Srbin/Crnogorac/Hrvat“).

U takvom čitanju, nacija je organizam, porodica porodicâ, koju kontinuirano podriva etnička drugost. Treći, u današnje vrijeme i najmanje bitan element, je autoritarnost, koja se različito manifestuje: od vjere u vođu spasitelja do težnje ka centralizaciji i drakonskim kaznama kojima bi se disciplinovalo društvo.

Prepoznajte li neke od pobrojanih elemenata u političkom životu u Crnoj Gori?

Gotovo svi pobrojani elementi već decenijama plutaju crnogorskim političkim životom i zato je vraški teško „knjiški“ odgonetnuti šta jeste a šta nije krajnja desnica. I pored ozbiljnih ekonomskih problema, društvo je kontinuirano gurano udesno, ka sve većem pravdanju društvene nejednakosti kao simbolu desnice. To pravdanje se ne dešava na ekonomskoj ravni (mada ima i toga), već na etničkoj, u namjeri da se mjeri “istinski” patriotizam ili pravovjernost pojedinaca. Ovaj proces se naročito intenzivirao od 2019. ali se on razvijao i ranije, donekle motivisan geopolitičkim apetitima ali i isključivošću crnogorskog nacionalnog identiteta u procesu ponovnog zamišljanja zajednice kao nacije nakon referenduma.

Ali nije baš lako nekome reći da je desni ekstremista, prosto ako voli vođu, ili ako je zadrt u svom nacionalnom određenju...

Naravno da nijesu sve ove odrednice klesane u kamenu. Ovo su idealni tipovi koji treba da pomognu u interpretaciji društvene stvarnosti, ali nikako da budu posmatrani kao apsolutni zakon po kome ćete se upravljati. Autoritaraca ima i među tzv. „građansko-orijentisanim“, dok manihejaca ima diljem ideološkog spektra u dobu polarizacije, uključujući i (radikalnu) ljevicu.

Ipak, i te poteškoće ne treba da nas zavaraju: krajnja desnica postoji u Crnoj Gori i jačaće u vremenu koje dolazi. Dijelom je to posljedica domaćih prilika, odnosno političke polarizacije, a dijelom i kretanja na evropskoj i globalnoj političkoj sceni.

Kako se svi ti koncepti ideološki manifestuju kod nas?

Dok manihejstvo i autoritarizam zvuče slično bez obzira na to odakle dolaze, etnička priroda nacionalizma najbolje ilustruje krakove krajnje desnice u Crnoj Gori. Sa jedne strane, srpski nacionalizam nema problem sa prihvatanjem etničke komponente, te ima jaku intelektualno-istorijsku ali i organizacionu bazu koja je često „hranjena“ od same države ali i crkve.

Crnogorski nacionalizam se predstavlja kao „nepotpuni“, „odbrambeni“, „asimptomatski“ ili „liberalno-građanski“. Problem liberalnog nacionalizma u teoriji je taj što on, u nedostatku brze transformacije na krilima političkih promjena, nužno transgresira u etnonacionalizam. Kao takav, crnogorski etnonacionalizam predstavlja skup raštrkanih i ideološki nekoherentnih koncepata: „komada“ koji čekaju da budu sakupljeni od političkih preduzetnika.

Nakon neuspjeha koncepta „ustavnog patriotizma“ u praksi, (selektivno) oživljenog trenutnim protestima, samo je pitanje kada će istorijski revizionizam, etnonacionalizam i vjera u političkog mesiju nadvladati nominalno građanski koncept i antifašističku bazu. Posljedica toga je i targetiranje građanskih i partijskih aktivista kao ekstremista: iako terminološki i suštinski netačna, podsjeća na opekotinu od vatre koju ste sami raspirivali.

Kako to izgleda na konkretnom primjeru?

Primjer tog „skliskog“ terena u kom postajete ono protiv čega se borite, jeste i izjava jednog od imenovanih aktera BIRN-ove mape, koji benigno i „antifašistički“ protestuje "zbog mijenjanja demografske strukture države“.

Iako se jedna rečenica uvijek može izvući iz konteksta, te je mogućno da autor(ka) ovog citata ukazuje na problem nesređenih biračkih spiskova, ovakav stav je tipičan primjer diskursa o nativizmu, odnosno političkog odbacivanja onih koji krvno ne pripadaju naciji: bili oni migranti, Luksemburžani ili Srbi. Drugim riječima, čitanje takve rečenice u političkom programu neke partije ili organizacije, istraživaču bi pomoglo da tu grupu svrsta u bar radikalno-desnu.

Međutim, ni crnogorska ni srpska krajnja desnica, a naročito ekstremno-desne nepartijske organizacije koje su predmet BIRN mape, ne predstavljaju suštinski problem za crnogorsku demokratiju. Mnogo su opasniji politički akteri i diskursi koji kooptiraju i normalizuju ovakve argumentacijske pozicije, istovremeno predstavljajući sebe kao umjerenu opciju kontra gorepomenutih ekstremista. Nasuprot krajnjoj desnici koja je u Crnoj Gori organizaciono relativno slaba, ovaj svakodnevni fašizam je dio političkog mejnstrima i svih nas kao građana.

Dakle ono što je krajnje-desno u politici se već odomaćilo u našim glavama?

Nikada ono nije ni bilo strano niti odlazilo iz javnog. Pod tepihom „pristojnosti“, nerijetko želimo sakriti suštinski i manifestno strukturni, zašto ne reći i klasni animozitet prema raznim društvenim grupama. Ako mislite da griješim, pitajte dvadesetak slučajnih prolaznika koja im je prva asocijacija na Konik, inače najveće naselje u urbanoj zoni Podgorice.

Dajte još neki primjer te latentne, ne-nužno-krajnje-desne fašizacije.

Sjetite se početka pandemije i našeg odnosa prema prvim oboljelim. Sjetite se uvrijedljivog skandiranja engleskim fudbalskim reprezentativcima, kada nismo mogli da shvatimo kako je moguće da smo rasisti ako smo voljeli Džeroma Džejmsa. Društvene mreže su naročito pogodne za fast-food fašizaciju, kroz kratke i karikaturalne slogane: „IQ 86“, „više ljudi nego zuba“. Uvijek su nam neki drugi nazadni (ne)ljudi bez zuba, uvijek je neko drugi prepreka našoj, ispravnoj, uljudnoj i pravoj Crnoj Gori. Kulturološka razlika postaje civilizacijska, a civilizacijska nerijetko i genetska. I sve to bez ikakvog pomena nacije.

Ta stvar sa zubima mogla je izaći na FB wallu neke obrazovane hipsterke, na primjer?

Svakako. Liberalno, civilno-društveno, odbrambeno i civilizacijsko rodoljublje možda i nije tako inkluzivno kao što nam se čini u nacionalnom zanosu. Uz utemeljene kritike, BIRN istraživanje treba vidjeti i kao vrstu opomene. Šmitovska esencijalizacija „neprijatelja“, potenciranje razlike između “nas” i “njih” kroz stavljanje čitavih etničkih, vjerskih a pokatkad i političkih grupa u manihejski koš, i nije baš toliko građanski kao se da učiniti.

Kako se boriti i kako bolje pratiti krajnju desnicu?

Iako mapiranje nije baš najuputnija metoda razumijevanja krajnje i ekstremne desnice u Crnoj Gori, mapa BIRN je odličan povod za ozbiljniju raspravu o političkim konceptima koje isuviše „labavo“ i neprecizno upotrebljavamo u javnosti. Od poistovjećivanja Demokratske partije socijalista sa fašizmom do nazivanja podrške roditeljima „populističkom metodom“, razumijevanje političkih ideologija u Crnoj Gori je na vrlo skromnom nivou. U prilog toj tvrdnji možemo dodati i nekompatibilnost ideološke pozicije i naziva političkih partija (mnogo socijalista a niđe socijalizma), te svježije primjere greenwashinga.

U sociološkom smislu, građani Crne Gore su kolektivno prošli kroz mnogo toga novog u proteklih par godina. Makar 90% stanovništva je podržalo neki vid protesta u proteklih 10 godina. To je odlična baza za kolektivnu katarzu. Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo sa porodicom, prijateljima i sugrađanima.

( B.H. )