Ljudi se deformišu starenjem, pa tako i društvo, svjesno ili ne

Dragutin Drago Dedić rođen je u Orahovu, u Kučima 1937. godine, a splet životnih okolnosti i traganje za sobom i sopstvenim izrazom sasvim spontano odvelo ga je do Pariza gdje se profilisao kao vrhunski umjetnik.

Školovao se na Elektrotehničkom fakultetu u Titogradu, zatim u Beogradu, da bi 1967. godine otišao u Francusku gdje je radio ono što bi mu se ponudilo, isključivo ukoliko je to želio, a upravo tamo uspostavio je neraskidivu povezanost sa likovnim izrazom. Nastavlja intenzivno da se bavi slikarstvom i od toga da živi. Svoje prvo likovno predstavljanje imao je 1973. na grupnoj izložbi u čuvenoj galeriji “Lambert” u centru Pariza, na ostrvu Sen Lui, a od tada permanentno slika i izlaže samostalno i grupno, što u Francuskoj, što u drugim zemljama. Do sada je priredio više od trideset samostalnih izložbi u renomiranim galerijama, učestvovao je na oko 300 grupnih izložbi u Francuskoj i inostranstvu, predstavljao se na prestižnim salonima i osvajao brojne nagrade i priznanja za likovno stvaralaštvo.

U razgovoru za “Vijesti” Dedić ističe da je njegova veza sa Crnom Gorom neraskidiva, čemu svjedoči i nova samostalna izložba slika kojom će se predstaviti publici u Baru. Postavka “A-letheia ili ne-skrivenost u djelu Draga Dedića” biće otvorena danas u Umjetničkoj galeriji “Velimir A. Leković” u 19 časova, a povodom Dana opštine Bar.

”Unutar Dedićevih djela nalazi se mitski prostor transformacije ispunjen zagonetnim formama, bojama i tihom svjetlošću u kojem se, kao iz noćnog voza, promaljaju lica i naličja zemaljskog sna i jave u svojoj misterioznoj istovremenosti. ‘A-letheia’ Draga Dedića je tačka u prostoru koja sadrži sve ostale tačke. Ko zaroni u to beskonačno stvaralačko polje, može, uz malo sreće, vidjeti sve u svemiru, iz svih smjerova i u isto vrijeme. Mali potezi tušem i perom prate puls velikog svijeta i tvore iluziju o beskonačnosti koja se nalazi unutar Dedićevog djela”, zapisao je u propratnom katalogu teoretičar savremene umjetnosti i rukovodilac galerije “Velimir A. Leković” dr Milun Lutovac.

Dedić u razgovoru za “Vijesti” evocira svoj put ka Parizu, život tamo, druženja, pa i rat u Jugoslaviji, ali govori o djelima čiji izbor će publika u Baru biti u prilici da vidi.

Nakon više godina od Vašeg posljednjeg predstavljanja u Crnoj Gori, danas će biti otvorena izložba u Baru. Imate li neka očekivanja i šta ste pripremili posjetiocima izložbe “A-letheia ili ne-skrivenost u djelu Draga Dedića”?

Od svake izložbe se želi i očekuje mnogo, kao i od jednog crteža ili jedne slike, kao i od jednog susreta i jednog razgovora. Opisivati ono što će biti priređeno, komplikovano je da bih išao u detalje. Vratio bih se nekim počecima, jer sve ono što ja radim i čime se predstavljam sada u početku je bilo uslovljeno mojim odlaskom, odnosno dolaskom u Francusku i situacijom u kojoj sam se tamo našao. Kada je stvaralaštvo u pitanju, na samom početku sam pretežno radio samo tušem. To nijesu bili samo crteži, već sam odmah prešao i na radove velikog formata u peru, na kartonu. Završavajući radove oni su se pretvarali u prave slike i nijesu više bile skice, kako to obično biva sa radovima rađenim perom i tušem. U početku sam radio samo crnim tušem na papiru, a onda sam prešao i na tuševe u boji, tako da je skoro sve na mojim djelima danas zapravo kompozicija boja. Skoro svi moji radovi pretvoreni su u slike, a ovom prilikom će biti izloženo više od 20 djela dimenzija 120x80 centimetara, dakle veći formati. Svaki rad, kada se komponuje na početku, raste i pretvara se u čitavu jednu istoriju, predstavlja prošlost, život, mentalni trenutak kada je rad nastao. Tako i svi moji radovi predstavljaju neki dio istorije, moje prošlosti, ali i sadašnjosti. U kontekstu naziva postavke, sve to nije skriveno čim ugleda oči javnosti, kao što će sada biti.

Rođeni ste u Kučima, školovali se na Elektrotehničkom fakultetu u Titogradu, studije nastavili u Beogradu, a onda Vas je život odveo u Pariz gdje se smjer Vaše karijere, pa tako i Vaš život promijenio. Okrenuli ste se umjetnosti. Šta Vas je odvelo u Pariz i da li je moguće u Parizu odoljeti umjetnosti?

Sklopili ste to bolje nego što bih ja uspio sažeti. Život mi je diktirao, ja sam se prilagođavao. Ipak, sve zavisi od osobe do osobe. Ja sam iz Crne Gore kao veoma mlad pošao prvo na Kosmet, gdje sam neko vrijeme živio, radio i učio. To je bila osmoljetka, nakon koje sam se vratio u Titograd, nastavio učiti i živjeti tamo. Kasnije sam otišao na služenje vojnog roka, a kad sam završio sa armijom ostao sam u Beogradu. Tamo sam počeo da tražim mogućnost da radim nešto drugo, nešto novo, jer prethodno nijesam uspio da završim školovanje u Crnoj Gori. Nije bilo mnogo mogućnosti, pa sam napustio Beograd i otišao za Francusku. Sve te životne okolnosti i (ne)mogućnosti vodile su me različitim putevima, koji nijesu bili laki. Dolaskom u Francusku sam i dalje bio u nekoj potražnji, a imao sam želju i potrebu da radim i pristojno živim, što nije baš jednostavno ni u svojoj zemlji, a kamoli tušoj. Kada sam došao u Francusku, nijesam imao neko konkretno zanimanje, a trebalo je živjeti, tako da sam radio mnogo šta. U prvo vrijeme sam bio radnik u građevinarstvu. Radio sam kao tehnički crtač sa inžinjerima na formiranju građevine. Da sam ostao u preduzeću u kojem sam bio dobio bih zvanje inžinjera, ali sam se prebacio sa toga na nešto drugo. Radio sam kako mi se nudilo, ali uvijek ono što sam ja htio. Istovremeno sam počeo mnogo više da mislim o crtežu i slici, koji su me oduvijek vukli k sebi. Tako sam se i prebacio na crtanje, pa onda i na slikanje, mnogo ozbiljnije nego što sam ikada zamišljao da će biti moguće.

Djeluje da se tamo iskristalisalo sve ono što u umjetničkom kontekstu leži u Vama. Počeli ste da stvarate, a onda i da izlažete, predstavljate se na raznim eminentnim salonima, osvajate nagrade...

Tek kada sam tamo došao, počelo se rađati u meni nešto što mi je do tada zbilja bilo nepoznato. Kako, šta, kuda, na koji način i zbog čega da nešto činim ili ne - sve to nije jednostavno ni spoznati ni odlučiti. Najviše me vuklo neko izražavanje, želio sam da se izrazim, ali nijesam znao kojim putem. Pored svega toga, trebalo je zaraditi novac, trebalo je živjeti i preživljavati, iako tome nijesam poklanjao veliku pažnju i nijesam se mnogo posvećivao preračunavanju i raspodjeli zarađenog novca. Veći dio vremena ostavljao sam stvaranju slike i tako se desilo, počeo sam da živim od toga. Rekao bih da je to bila i najveća škola i najbolji profesor koji me je podsticao na rad, usavršavanje, ali i na to da se preobrazim i usmjerim na način na koji nije bilo moguće dok sam bio u Crnoj Gori. Jer, prije nego sam pošao za Francusku, maštao sam da radim u pozorištu, da budem umjetnik, polagao sam prijemni ispit, položio ga, ali poći u Beograd na studije pozorišta nijesam mogao pa sam bio prinuđen da odustanem. Jednom prilikom sam za svoj dramski tekst i nagrađen, pa su mnogi očekivali od mene da nastavim da pišem, ali nikada poslije toga nijesam nastavio sa tim. Svakako, često mi se dešavalo da nešto krenem, pa prekinem, jer nikada nijesam imao pomoći ni od koga i ni od čega, u kontekstu bilo kakve konkretne podrške ili stipendije. Za mene je to bilo nemoguće, ali ne i za druge mladiće na pragu školovanja. Ali dobro... Kroz život idemo cestom koja nije uvijek čista, pa često padnemo i povrijedimo se, ali važno je ustati. Ustajao sam više puta sa takve ceste i tako sam se okrenuo nečemu još težem, a to je slikarstvo i življenje od toga, a slikati i živjeti od slikarstva nije jednostavno, naprotiv, teško je.

Da li su Vam takve okolnosti bile prepreka ili dodatni podsticaj?

Dobro ste primijetili, sve to mi je značilo mnogo više nego nekome razne odskočne daske. Često sam kretao ispočetka, ne da bih bio neko važan, jer nijesam mnogo razmišljao o putu na kojem se nalazim. Imam osjećaj da sve što sam radio, radio sam jer je trebalo tako. Ipak, šta će se desiti kasnije nikada nijesam znao, jer nije moguće znati. Osjećam da je taj životni put bio kao da sam išao kroz prašumu u kojoj postoji jedan put sa neke druge strane, ali sam ja koračao i krčio svoj. A život se mijenja, pa tako i uslovi u kojima se živi. Život je nepredvidiv, toliko nepredvidiv da sada opet u Evropi imamo rat. Sjećam se rata u Jugoslaviji...

Rat u Jugoslaviji ste proživljavali u Francuskoj?

Kad sam dolazio u Crnu Goru, često su me ljudi ovdje pitali šta će se desiti i hoće li Jugoslavija ostati i opstati. Sjećam se odlično, po onome što sam slušao u inostranstvu, govorilo se da niko neće dirati Jugoslaviju! Jugoslavija će uvijek biti Jugoslavija koju čine ove današnje državice, male u svakom smislu spram nje, velike Jugoslavije. Ali nije bilo onako kako su oni govorili, niti onako u šta sam ja bio ubijeđen. Nijesam ni zamišljao, nije mi bilo ni u najluđim snovima da će Jugoslavija nestati. Jer sam ja bio Jugosloven, pa kako to može iko da razori? Ali, sjećam se jedne situacije na nekoj konferenciji u Sarajevu; pita jedan od studenata može li da se oženi kao Jugosloven, a profesor odgovara da je to nemoguće jer ta nacionalnost ne postoji. E, ja sam uvijek patio da to zaista bude onako kako je djelovalo, jedinstveno i nepodjeljivo, da svi koji žive na teritoriji Jugolavije budu samo Jugosloveni. Nažalost, to se nikada nije desilo. Bilo je to u glavama ljudi, običnih, ali političari nikada to nijesu stavili na svoje mjesto. Bez obzira na sve, nikada nijesam mogao zamisliti da može doći do takvog košmara između ljudi koji žive zajedno, dijele isti prostor, vazduh, radost... Ispostavilo se suprotno. Znate, ja nijesam nikada tražio da budem ovaj ili onaj, ja sam Crnogorac zbog toga što sam se rodio u Crnoj Gori i gdje god da odem ja sam Crnogorac, nijesam se mogao predstaviti drugačije.

Pariz je središte umjetničkog svijeta, posebno je tako bilo u periodu kada ste Vi tamo i došli. Kako ga pamtite, sjećate li se nekih posebnih susreta i druženja, umjetnika iz Crne Gore ili svijeta?

Kada sam počeo da izlazim po Parizu, nakon što sam počeo da izlažem po salonima, već sam uveliko imao kontakte sa slikarima, sretao se i tada i ranije sa brojnim svjetskim imenima, sa najvećim imenima iz svijeta umjetnosti, a tako i sa našim slikarima. No, nikada se nijesam htio isticati na račun njihovih imena i susreta. Nijesam želio koristiti te prilike da istaknem svoje ime. Predstavljao bih se kao Drago, ne čak ni kao Dragutin, kako se zovem. Svi ti susreti meni su bili sasvim normalni i prirodni, kao i članstvo u raznim organizacijama, počevši od jedne grupe koja se zvala “Figuration Critique”, a onda sam ušao i u “Salon d’Automne”, jedan od većih i priznatijih. Tamo sam imao i neka mjesta i funkcije u organizaciji. Ne bih volio mnogo o tome da pričam da ne ispadne kao da se hvalim. Meni je to sve normalno, kao kada sretnete poznanika na ulici, rukujete se, tragate za nekim, a da ni sami ne znate... Svakako, to mi nije bila odskočna daska u životu, jer su mene uvijek predstavljali moji radovi, pa tako ja sam nijesam bio mnogo glasan. Ipak, često se ljudi veličaju bilo da zaslužuju to ili ne, dok meni ime ne znači ništa ukoliko iza toga ne stoje djela.

Kakva je Vaša veza sa Crnom Gorom?

Moja veza sa Crnom Gorom je neraskidiva. Moja djeca su crnogorska djeca, a njihova djeca, vidjećemo... Pamtim mnogo stvari iz djetinjstva u Kučima, od kojih su mnoge teške, ali veoma značajne. I ne govorim to s tjeskobom, već suprotno.

Uoči izložbe, da li biste dodatno kazali i nešto o Vašim djelima, motivima? Rekla bih da su svi Vaši radovi izuzetno životni, svjetovi za sebe unutar platna, avangardni, slojeviti, a svi imaju i specifična imena kojima se putevi tumačenja samo otvaraju...

Zarad odgovora na ovo pitanje uzeo bih za primjer Dada Đurića. Govoreći o Dadovim slikama pojedini Francuzi znali su koristiti izraz koj znači užas - užasni prizori. Ali ne, to je bilo savršeno, a Dado je samo slikao društvo onakvo kakvim ga je on vidio. Te njegove figure nikada nijesu imale za cilj bilo koga da užasnu, zaplaše, već su samo bile odraz društva u to vrijeme. Ja sam na isti način gledao društvo u kojem živim, bilo u mjestu u kojem sam se našao, ali i u onom odakle sam otišao. Ljudi su me uvijek pratili i ja sam o njima govorio, predstavljao njih... Ja sam u jednom momentu radio samo figure glava, uvijek čistih lica, pa su neki mislili da slikam isključivo žene, jer nijesam slikao brade ili bradate muškarce. No, to nijesu bile žene, već i žene i muškarci, jer se i jedni i drugi rađaju bez brade, a odrastanjem i starenjem ljudi se deformišu, pa tako i društvo, svjesno ili ne. Čovjek uđe u neke životne tokove, neizvjesnosti, opasnosti, živi tako i sjutra ne misleći da ga te stvari vajaju i pretvaraju u nekog drugog. Možda nije razlog svemu tome nasilje ili nešto loše, već prirodni tok života i čovjekovih radnji o kojima ni ne pomišlja gdje će ga odvesti. A mi uvijek komuniciramo kroz drugoga. Svojim djelom, umjetničkim, čovjek rijetko govori o sebi, već često više kaže o nekome drugome, s obzirom na to kako taj neko tumači to djelo.

Slika je trag autora, nevidljiv sve dok ga neko drugi ne uoči

Šta biste rekli, na osnovu iskustva i sa današnje vremenske distance, šta umjetnost i slikarstvo predstavljaju za Vas?

Slikarstvo je veliko čudo čovječanstva. Mnogi o slikarstvu govore više nego što bi trebalo, pa čak i kada su to vrsni svjetski umjetnici, naučnici, teoretičari, često se i sami nekada izgube u tome. Slikarstvo je što i muzika, najpribližnije. Kompozitor na istu temu može da napravi mnogo različitih kompozicija. Slično je i sa slikarstvom, ono je kompozicija boja na platnu, neke boje se mogu prekriti, neke ne. Boja je sama po sebi tema, a muzika je život. Zamislite život bez muzike. Isto je i sa slikarstvom, sa likovnim izrazom. Slikarstvo je slika koja je mrtva sve dok druge oči ne dođu do nje, a da nijesu oči autora. Slika je fotoaparat kroz koji slikar realizuje trenutke po prizorima iz svoje vizije. Slika je trag koji ostaje za autorom a koji, sve do momenta kada ga neko drugi ne vidi, zapravo i ne postoji. Svakako, slikarstvo je i priča, bajka za sebe. Kad sam bio mali, ili veliki - jer sam najveći bio kada sam tek došao na svijet, pamtim da su se djeca okupljala oko babe koja priča priču. Svako dijete zamišlja radnju i likove dok baba priča, a ona sama nije svjesna koliko važnu i veliku stvar time čini razvijajući maštu i misli djeteta. Razmišljajući kasnije o tome došao sam do zaključka da je baba najznačajnija ličnost u odrastanju djeteta i najbolji realizator filmova koji su neponovljivi, a dešavaju se u glavi djeteta.

( Jelena Kontić )