Država - to smo mi

Državna neslaganja i opstrukcije

Niti jedna država na svijetu nije imuna na unutrašnje napetosti i neslaganja, naprotiv. Razlike između stabilnijih država i onih manje je u intenzitetu neslaganja oko, kolokvijalno nazvanih, važnih pitanja. Stvar je dakle mjere, kako i u osobnom životu tako i u onom nešto kompleksnijem redu - onom države. U Bosni i Hercegovini mnogo je toga prenaglašeno, pa i disonantni tonovi vezani za njezinu državnost, koji dovode do polarizacije samog društva. Iako se pojavljuju u mnogo varijacija, dvije su temeljne pozicije.

Jedna koja BiH potpuno negira državni karakter, dakle radi se o svojevrsnom provizoriju, osuđenom na propadanje. Druga afirmira njezinu državnost, kontekstualizira je i ukazuje na oscilacije, uspone, a ponekad i padove, no često u preizraženoj historicističkoj maniri.

Iluzorno bi bilo očekivati da će američki ili talijanski Sjever i Jug imati identičan pogled na državu, imajući na umu različitost koja se manifestirala i u povijesti. Ili primjerice u Francuskoj, kolonijalnoj sili, u kojoj su prisutna različita shvaćanja države od strane matice zemlje i njezinih kolonija. Pogled na ujedinjenu, a i suvremenu Njemačku također varira, kao i kantonalni pogled prosperitetne Švicarske na same državne veze. No, razliku od bosanskohercegovačkog slučaja, zapadnije ipak pronalazimo određenu mjeru neslaganja koje ne dominira, za razliku od pogleda ovdje koji je prezasićen političkim kategorijama, a one se, znamo, rijetko kad podudaraju.

Neslaganje generira neobičan intenzitet opstrukcija, kojega je teško racionalno objasniti, no to nije ni potrebno, budući da su posljedice toga svima poprilično vidljive i jasne. Čini se, kako je jedina praktična državna mjera u ovom smislu, pisao je Antonio Gramsci, “uravnoteženost kompromisa” koji onemogućuju međusobne opstrukcije. Ako već političko neslaganje nije moguće pomiriti, onda makar onemogućivanje opstrukcionizma i potenciranje funkcionalno orijentiranih koalicija postaje jedan od glavnih državnih interesa u cilju očuvanja državne i druge stabilnosti.

Briga za državu i nebriga za ljude

Naša percepcija države često je kombinacija vlastitih bazičnih shvaćanja, strahova i aspiracija, kojemu ozbiljniji oblik daje struktura posuđena većinom iz zastarjelih rječnika političke teorije, loših članaka s Wikipedije, poluinformacija i sličnih elemenata.

Prve asocijacije na državu su predvidljive, poput himne, zastave i reprezentacije, tih kolektivnih simbola zajedničkog identiteta, kojima se pridodaje čvrsta struktura koja sve to drži zajedno, poput institucija, teritorija i granica. Dok je nepovjerenje u institucije gotovo poslovično u ovom dijelu svijeta, opsesija granicama i teritorijem kompenzira taj manjak te se nameće kao najvažniji element državnosti.

Devedesete su pokazale sav apsurd patološkog pogleda na teritorij - zbog njega se isprva ratovalo, njime se trgovalo - sve pod egidom borbe za državu i slobodu, a kasnije ga se vlastitim snagama devastiralo i ruiniralo. Postratne godine pokazale su paradoksalnu prirodu rata, koji je doveo do kronične nebrige za sam teritorij, zatim infrastrukturne, programske i ljudske nebrige, koja je dodatno potencirala očekivani demografski egzodus. Također i proklamirana borba za apstraktnog čovjeka, nacionalno određenog kao Bošnjaka, Srbina, Hrvata, dekonstruirala se sistemskom nebrigom za konkretnog, individualnog čovjeka, tih ili drugačijih etničkih odrednica.

Država s margina

Izgradnja države, ako je ikada postojala u suvremenom smislu, na marginama interesa ostavila je mnoge društvene kategorije, koje su vjerojatno ponajviše trebale nekoga odozgo da im osigura mirne i stabilne pretpostavke pojedinačnog života. Starija generacija doživjela je ekonomsko i ljudsko poniženje u generalno mizernim mirovinama, onoj se mlađoj pak uskratilo pravo na fer šanse prilikom pristupa tržištu rada i ostalim odrednicama zrelog života. I potrebe ostalih često su zanemarene, počevši od onih elementarnih, zraka, vode, kvalitete hrane pa onih nešto kulturnijeg tipa gotovo da nisu od sistemskog državnog interesa.

Ako su praktični problemi već na marginama interesa, onda je gotovo svaki govor o državi vezan za carstvo apstrakcija, nekad u obliku savršenog pravnog sistema i vladavine prava, zatim najracionalnije od svih ekonomija, vrlo produktivne birokratske klase vođene meritokracijom.

Potrebe ljudi, nisu, izgleda, državni interes. Kolektivni i imaginarni interesi jesu, ali individualne potrebe nisu. Svaka država odumire ako unutar sebe ne razvija kohezivne mjere, koje ljude, najjednostavnije rečeno, povezuju i odgovaraju na njihove bazične i složenije ljudske potrebe.

Ne radi se samo o ekonomskim vezama, koje su uvijek neprevaziđena konstanta društvenih odnosa, već o povezanosti koja polazi od one svakodnevne, pa se kasnije manifestira u drugim formama, pa i onim političkim. Ta je povezanost prisutna u bosanskohercegovačkom društvu, ali javno dolazi do izražaja ponajviše u situacijama koje nisu uobičajene, poput poplava, požara i sličnih izvanrednih okolnosti. Upravo ti netipični konteksti pokazuju kako ovo društvo posjeduje pozitivne društvene osobine, poput solidarnosti, empatije i osjećaja za bližnje. Prepoznati potrebu drugog čovjeka i institucionalno odgovoriti na nju, najveći je izazov svake suvremene države, pa i Bosne i Hercegovine.

Autor je profesor filozofije na Univerzitetu u Sarajevu

(oslobodjenje.ba)

( Pavle Mijović )