INTERVJU Viktorija Hislop, britanska spisateljica za Vijesti: Mediteran je pun drame

Viktorija Hislop, britanska bestseler književnica, postala je poznata po svom debitantskom romanu “Ostrvo” u kome je opisala sudbine ljudi na grčkom ostvu Spinalonga u blizini Krita, gdje je u periodu od 1903. do 1957. postojala kolonija oboljelih od gube.

Roman “Ostrvo” slijedi priču mlade dvadesetogodišnje Britanke Aleksis Filding. Njena majka joj nikada nije pričala o svojoj prošlosti i porodici sa Krita. Sve što zna je da je njena majka odrasla u malom ribarskom selu na Kritu, a kad Aleksis napokon odluči da posjeti to ostrvo, majka joj daje pismo za staru prijateljicu Fotini - pismo koje bi trebalo da ponudi odgovore na sva njena pitanja.

Uprkos svoj ljepoti i raskoši, Krit čuva mnoge tajne, a najstrašnije su one sa Spinalonge, kamenog ostrvceta pored božanstvenog gradića Agios Nikolaos.

Roman “Ostrvo” je knjiga o ljudima izopštenim zbog bolesti, gube, za koju su dugo vremena bila vezana praznovjerja da je kazna od Boga. Isto tako roman dočarava ogromnu snagu ljubavi i ljudskog duha koji dobija bitku sa bremenom vremena u kojem bitiše. Za roman “Ostrvo” Viktorija Hislop je 2007. godine dobila nagradu za najbolji debitantski roman u Velikoj Britaniji, a tokom 2008. bio je jedna od najprodavanijih knjiga u svijetu.

Potom je po “Ostrvu” snimljena najskuplja grčka serija svih vremena i ujedno je bila i najgledaniji program emitovan 2010. godine u Grčkoj. Serija je bila hit i na engleskom BBC-u, njemačkom ZDF-u, u Rusiji, Turskoj, ali i kod nas i u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini.

Viktorija Hislop (1959) je godinama radila u izdavaštvu kao slobodna novinarka, specijalizovna za putopise. Poslije romana “Ostrvo”, napisala je roman “Povratak” - oba naslova našim čitaocima su dostupna u izdanju beogradske kuće “Evro Giunti”, a potom je napisala roman “Nit” u kome se ponovo vratila Grčkoj.

Šta Vas je inspirisalo na pisanje romana “Ostrvo”?

- Išla sam na Spinalongu, ostrvo iz naslova, kao turista još 2001. godine. Ostrvo, opisano u vodiču kao “venecijanski zamak i kolonija gubavaca od 1903. do 1957.”, jako me je zaintrigiralo. Međutim, očekivala sam ga nekako sa veoma tamnom, depresivnom atmosferom. Umjesto toga, ja sam se našla na mjestu koje je bilo puno optimizma i pozitivne energije. To me je pomalo začudilo, a moja mašta je bila raspaljena. Bilo mi je očigledno da su ljudi koji su otišli na Spinalongu otišli tamo ne samo da umru, već isto tako i da prežive!

Otkud Grčka kao predmet interesovanja? Kako ste otkrili ostrvo Spinalonga?

- Žao mi je što ću na neki način ponoviti već rečeno, ali to je bilo tokom mog odmora na Kritu. U Grčku sam putovala još od 1976, i zavoljela sam je još od vremena prve posjete. Nijesam planirala da pišem o njoj, ali ipak… Osvojila me je čistoća atmosfere ostrva Spinalonga - i natjerala me da napišem nešto fikcionalno. Do tada sam bila novinar - uvijek sam se hvatala za činjenice. Ali, moja mašta je preovladala kada sam posjetila ovo posebno mjesto. Moji imaginarni likovi imali su svoju priču.

Kako ste gradili priču, likove i zaplet ovoga romana? Da li ste imali stvarne događaje, ličnosti i mjesta koji su Vam poslužili kao model za roman?

- U to vrijeme, nijesam znala ni riječ grčkog jezika, tako da nijesam mogla da razgovaram sa lokalnim ljudima - nijesam mogla ni da pročitam neku od lokalnih istorija. Samo sam imala tri vrlo mala vodiča, u kojima su bili datumi kada je Spinalonga počela da bude kolonija leproznih, kao i neke fotografije.

Uradila sam zaista brojna istraživanja o samoj bolesti, o tome kako stvarno ova bolest napada tijelo - i to mi je dalo ideje o tome koliko dugo bi ljudi mogli da žive na Spinalongi prije nego što bi umrli - za neke su to možda predstavljale decenije prije nego što bi ih bolest savlada - dovoljno dugo da se proživi od djetinjstva do odraslog doba, na primjer, dovoljno dugo da se zaljubi i vjenča i tako dalje.

Dakle, nije bilo stvarne istinite priče u mom romanu. Samo spekulacije i kalkulacije kako je to moglo da bude.

Roman “Ostrvo”, kao i “Povratak” započinju neotkrivenom starom porodičnom tajnom. Izgleda da su tajne dobar pokretač radnje romana, ali i dobar recept za uspješnu knjigu?

- Mislim da sve porodice imaju tajne - ili barem neispričane priče! I da je to dobra polazna tačka. Za mene to gradi most između sadašnjosti i prošlosti - tako da se možemo vratiti u prošlost uz pomoć savremenog junaka - imamo “razlog” što želimo da saznamo priču, opravdanje za kopanje sa prošlošću.

Jedna od mnogih tema Vašeg romana je i potraga za identitetom. Pisali ste o likovima čiji je identitet uništen zbog bolesti (izgubili su svoj prepoznatljiv lik, mentalno su izgubljeni zbog gubitka porodice i prijatelja). Zašto je ova tema uvijek značajana, u svakom dobu, u prošlosti i sadašnjosti?

- Da, identitet je važan. Smatram da se o identitetu ne misli mnogo kada nije ugrožen ili izgubljen. Na primjer, ja sam rođena u Velikoj Britaniji, ja sam Britanka, živim na jugu Engleske. To je jednostavno tako i ja to ne dovodim u pitanje. Ali u pravu ste - kada se pokušava da vam nešto oduzmu, onda to postaje veliki problem.

U suštini, u mnogim mjestima stvarno se smatralo ako je čovjek imao lepru da je zakonski mrtav. Ako nemate uopšte identitet - to je strašno. I da su mnogi ljudi potpuno otpisali svoju porodicu kada im je postavljena dijagnoza, posmatrajući ih kao nekoga ko više ne postoji.

Zapravo do kraja 1950-ih, kada je neko sa leprom bio unutar bolničke izolacije, malo je bilo vjerovatno da će otići odatle. Tek kada se pojavio lijek, oni su ponovo postali dio društva.

Neki od pacijenata koje su premjestili iz Spinalonge u Atinu, posljednjih godina 1950-ih, zapravo su odlučili da ostanu u bolnici, iako su tehnički bili izliječeni. Oni nijesu mogli da se suoče sa životom u spoljnjem svijetu. Ja bih rekla da su izgubili identitet, oni više nijesu bili niko drugi osim pacijenti, što je bilo tragično.

Drugi svjetski rat je predstavljao užasno doba za narod Krita. Ali, u romanu, rat je veća teškoća od lepre. Zašto?

- U kontekstu romana, pacijenti na Spinalongi, uprkos teškoćama bolesti i njihovim životnim uslovima, uživaju u udaljenosti od njemačkih okupatora, a oni na kopnu Krita ne. Pacijenti su tokom godina formirali vrlo izuzetnu zajednicu i držali su se jedni drugih, a poslije izvjesnog vremena, pomislila sam da im je bilo bolje nego onima koji su, nasuprot, živjeli u selu. Njemci bi bili veoma uplašeni od približavanja bolnici lepre tokom tog vremena.

U Grčkoj je urađena vrlo uspješna televizijska serija u 26 nastavaka po romanu “Ostrvo” i ona je najpopularniji grčki televizijski program ikada. Koliko se Vama dopala ova serija? Koliko je uhvatila duh Vaše knjige?

- Mislim da je serija veličanstvena. Vrlo blisko sam sarađivala sa rediteljem i producentima od samog početka, i učestvovala sam u kastingu, odobravanju scenarija i muzike takođe - tako da sam samo sebe morala kriviti ako mi se nije svidjelo! Postoje neke dodatne priče koje su ubačene, a sve one su bile zasnovane na istinitim pričama i situacijama koje su se zbile.

Dakle, na neki način, televizijski serijal je autentičniji, čak i od romana. Mislim da je serija definitivno uhvatila duh originalne priče - mi smo je snimali na samom ostrvu Spinalonga, a mnogi od statista su živjeli u okolnim selima tokom 1940-tih i 1950-ih godina, tako da su život i umjetnost postali veoma isprepleteni.

I Vaš drugi roman “Povratak” je porodična saga inspirisana muzikom i plesom u vrijeme diktature. Na šta ste posebno željeli da skrenete pažnju ovim romanom?

- “Povratak” je sav o okrutnosti građanskog rata koji, gdje god da se dešava, često dijeli porodice. Interesuje me istorija, ali sam posebno zainteresovana, ne samo za bitke i politiku, već kako ona pogađa obične ljude, žene posebno. “Povratak” prati priču o porodici koja je raskomadana, u stvari uništena u tom ratu. A realnost naravno u građanskom ratu jeste da kada je rat završen, ako ste se borili na strani gubitnika, rat se nastavlja. Stigmatizovani ste i ostajete i dalje izgnanik u nekim aspektima. Tako je bilo mnogo decenija u Španiji, poslije 1939. godine kada je na vlast došao fašistički diktator.

Posljedice svega toga se javljaju i danas, sa ljudima koji sada ekshumiraju ostatke svojih rođaka čija su tijela ležala u neobilježenim grobnicama više od 70 godina.

Kako ideologija oblikuje živote Vaših likova u romanu “Povratak”?

- Španski građanski rat je bio rat između fašističke partije i ljevice. Kada sam pisala takvu priču, morala sam da odlučim kojima od mojih likova ću biti naklonjena. U ovom slučaju, nije bilo sumnje u meni da sam se stavila na stranu protiv fašista. Tako da smatram da će svako ko ga čita znati na kojoj sam “strani”. Sa svojom vojskom general Franko je, u suštini, zbacio legalno izabranu Republiku. Ono što je on činio apsolutno nije imalo pravni osnov i on je nastavio skoro četrdeset godina da bude nadležan za Španiju, proganjajući, zatvarajući i smičući svakog ko se borio protiv njega, odnosno one na ljevici. Diktatorski režimi su opasna stvar i osporavaju ljudima njihove osnovne slobode.

Sve Vaše knjige su o svijetu Mediterana. Šta Vas privlači ovom posebnom dijelu svijeta?

- U poređenju sa mnogim drugim djelovima svijeta (moj sopstveni primjer), Mediteran je pun drame - ne samo u svojoj istoriji, već u karakteru naroda. Smatram da vjerovatno ovo dvoje idu zajedno. Ali nalazim da je Mediteran inspirativan, čak i geografski, dramatičniji je nego jug Engleske!! U južnoj Evropi osjećam se kao kod kuće - ponekad skoro više nego u mojoj zemlji.

Između ostalog, Vaša knjiga govori o bolesti - rijetkoj bolesti, lepri. Guba je u prošlosti smatrana za stigmu, a kako je sada?

- Situacija izgleda apsurdna - postoji lijek za lepru, a ipak još uvijek postoji skoro pola miliona novih slučajeva svake godine širom svijeta. Većina od njih su u Indiji i Južnoj Americi. Dakle, širom svijeta postoje milioni ljudi koji pate. Jedan od razloga za to je ovaj: još uvijek postoji tako ogromna stigmatizacija u vezi sa bolešću, pa ljudi kriju svoje simptome, jer se plaše da budu odbačeni od strane porodice i zajednice. Jer, ako ne odlaze na tretman, bakterije uzimaju maha i počinju da napadaju nervne završetke (to ono što dovodi do gubitka osjećaja u ekstremitetima, i kasnije dovodi do gubitka tih djelova tijela).

Tako da se sve svodi na obrazovanje - edukaciju potencijalnih oboljelih i edukaciju zdravstvenih radnika da dijagnostikuju lepru. Ona može da liči na osip ili gubitak pigmentacije - pa tako može da se napravi propust. A tu je i lijek - jeftin, jednostavan i efikasan. Dakle, sve se svodi na pitanje brzog dobijanja lijeka za oboljele osobe!

Vaš roman “Nit” još nije preveden kod nas. Možete li nam reći o čemu ste pisali u ovoj knjizi?

- Radnja romana “Nit” je smještena u Solun, drugi grad u Grčkoj. Priča počinje 1922. godine u trenutku kada postoji jednak broj hrišćana, muslimana i Jevreja (oko 50.000 ljudi svake od ovih vjeroispovijesti). U roku od dvadeset godina (to jest 1942/43) samo hrišćani ostaju. “Nit” govori o onome što se dogodilo te se grad tako dramatično promijenio i šta je bilo u brutalnom ratu koji je uslijedio. Ukratko, kao što smo rekli (pitam se da li će biti preveden!), to je roman o burnoj priči Grčke 20. vijeka, koji je bio problematično i traumatično vrijeme za zemlju.

( Vujica Ognjenović )