Buni Jezerce u srcu Prokletija

Dugo godina je reklamni moto Turističke organizacije Crne Gore bio “Wild Beauty” (“Divlja ljepota”). Ni na jedan dio naše zemlje se taj slogan ne odnosi više nego na Prokletije. Prokletije su, osim što su “divlje”, dugo godina bile i nedostupne, zbog zategnutih političkih odnosa između SFRJ i Albanije. Posle pada režima Envera Hodže ljubitelji prirode su počeli da otkrivaju tu nevjerovatnu planinu. Sada je to već, može se reći, postalo masovno. Prokletije su hit! Ja sam prvi put stigla do Plava i Gusinja prije desetak godina. Već tada sam shvatila da sam zakasnila za neka veća planinarska postignuća i pomirila se sa tom činjenicom. Divila sam se vrhovima iz Ropojanske i doline Grebaje, uspjela da stignem do Volušnice i Popadije, te na Prokletije sam stavila tačku. Mogla sam sa uživanjem i bez žala da posmatram nevjerovatne fotografije koje su sa vrhova Prokletija postavljali moji brojni FB i Instagram drugari, planinari.

I onda jednom, iz čista mira, jedna Sanja je komentarisala neki moj blog: “Jedva čekam reportažu sa Buni Jezeraca!” Rekoh joj ja da to nije za mene, digla sam ruke od toga…Ona reče: “Kad sam mogla ja, možeš i ti!” – i tako mi stavi bubu u uvo. Na novogodišnjem spisku planinarskih želja prvi put se našao toponim Buni Jezerca. Konsultovala sam se sa drugom Sanjom (odnosno prvom kada je planinarenje u pitanju) i ona presudi: “Možeš!”

Kad je počeo da se topi snijeg sa još većom pažnjom sam pratila gdje ko ide i koliko je snijeg okopnio. Buni Jezerca čine 5 jezera (negdje pročitah 6) u dolini koja se nalazi na putu prema mnogim vrhovima Prokletija, među kojima je i najviši – Maja Jezerce. Na albanskoj su strani, ali se tu granica prelazi bez pasoša. Ko uloži napor da stigne dotle, zaslužio je. Pošto su to periodična jezera koja se pune od snijega koji se otapa, za utisak koji će se sa ove ture ponijeti najbitniji je “tajming”. Ne smije se otići prerano jer se ne može od snijega, a ne valja ni prekasno jer se jezera neće predstaviti u najboljem izdanju. Sredinom juna više nije moglo da se čeka. Odluku sam donijela naprečac. Raspitala sam se dokle se može autom (kod planinara i TO Gusinje), preračunala to u metre, daljinske, visinske… i odlučila da krenem. Odavno mi se nije desilo da oka ne sklopim od treme: hoću li uspjeti? Najviše sam se bojala da ne pokvarim izlet ostatku četverca.

Krenuli smo iz Podgorice tačno u 6,00 sati. Za pola sata smo stigli do novog graničnog prelaza prema Albaniji – Zatrijebačka Cijevna. Nismo se zadržali, sve je išlo po planu. Nismo čekali ni na ostala dva prelaza i u Gusinje smo stigli za dva sata. Bez stajanja smo produžili ka Vusanju. Tu smo se morali zaustaviti. Vodopad Grlja nije mogao da se prođe tek tako. Zastali smo na tren i kad smo stupili u Ropojansku dolinu. To je jedan od prizora koji su simbol NP Prokletije.

Produžili smo Dasterom dosta lošim makadamskim putem. Nismo se zaustavljali pored Oka Skakavice. Njega smo ostavili za povratak. Došli smo do naplatnog punkta za ulazak u park i zaključili da je cijena od jednog eura presimbolična i da pod hitno treba da se poveća. Odatle smo se vozili još oko 3 km. Ni iz TO Gusinje, ni drugari planinari nisu preporučivali da autom idemo do Zastana, gdje se nalazi napuštena karaula. Zato smo prema instrukcijama Sanje, naše drugarice i vodiča na ovoj turi, auto parkirali naspram dvije kući u izgradnji jer je poslije njih put naglo postajao lošiji. Sanja je tražila neki znak koji bi nas uputio na prečicu prema Zastanu i našla je: malo veća stijena pored puta. Na žalost, nikakve oznake ili putokaza nije bilo.

Provukli smo se kroz nisko rastinje i naglo krenuli uvis. Taj nagli i neočekivani uspon nas je zadihao, ali smo do karaule stigli za nešto više od 20 minuta. Iznenadila me je pojava ovećeg proplanka. Tu negdje bi trebalo da bude i katun. Prošli smo pored niza sastavljenih pojila za stoku. Jedino stoku nismo uspjeli da opazimo. Frapirasmo se i parkiranim autom. Neko je bio hrabriji od nas. Na kraju, najveće iznenađenje: kuća. I ne samo kuća, nego i kućni broj. Opet izrecitovah: “Mi na Zlatici nemamo broj na kući (jer su davali brojeve samo do kraja asfalta). Mi ni asfalta, ni broja, a u sred Prokletija…”. Obustavih paljbu i krenusmo dalje.

Sanja je pronašla stijenu odakle više nije bilo dileme kuda se ide jer su nas od nje pa sve do cilja vodile odlične markacije. Uspon je bio priličan, ali sve vrijeme kroz šumu, što je velika prednost. Neko je bio brži, neko malo sporiji, ali smo držali ritam. Sreli smo nekoliko drugara sa Cetinja iz planinarskog društva Soko. Pretekla nas je i poveća grupa planinara (kasnije smo saznali da su sa Kosova). Tek, bili smo prijatno iznenađeni brojem ljubitelja prirode koji su toga dana odlučli da uživaju u ljepotama Prokletija.

Ne mogu reći da se nisam umorila i da fotografišući svaki cvijetak pored kojeg sam prošla u gornjem dijelu staze nisam “hvatala krivine” u pokušaju da se odmorim, a da ne ometam ostatak ekipe. Ipak, do cilja sam stigla neuporedivo lakše nego što sam to očekivala. Od trenutka kad smo konačno izašli iz šume, kad se pojavila dolina u kojoj su smještena jezera okružena kolosalnim obroncima Prokletija, bila sam očarana. Vrlo brzo po izlasku iz šume naišli smo na granični kamen. Nekome je smetao uspravljen pa ga je oborio na stranu.

Kaže meni drugarica koja je imala sreće i udala se za Norvežanina: “Ovo što mi zovemo jezerima u Norveškoj ne bi bile ni bare”. Nema veze. Meni su i ova naša jezera odlična, jer nisam vidjela ta norveška. U stvari, ova jezera nisu naša već se nalaze na teritoriji Albanije. Ali, kako se nalaze na Prokletijama, pomalo smo ih prisvojili. Barem ja. I jesu mala (bar prva 4) i vjerovatno ne bi privukla neku pažnju da nije okruženja. Ali, u ovom i ovakvom okruženju, meni su izgledala izuzetno. Prva dva (ili tri) jezera pored kojih smo prošli vjerovatno nisu bili na vrhuncu svoje veličine i ljepote. Zato je treće bilo šećerlema. Posebno me je oduševilo što se preko njega uočavao vrh Maja Rosit, jedan od omiljenih ciljeva planinara na Prokletijama. Iznad jezera sam uočila neobičnu stijenu za koju bi se prije reklo da je dorađivao neki majstor, ali se uvijek ispostavi da većeg majstora od prirode nema.

Nisam se prije polaska baš najbolje obavijestila o tome koliko jezera ovdje ima, pa sam skinula ranac s namjerom da zalegnem iznad ovog jezerceta i uživam u pogledu, ali primijetih da svi idu dalje. Sanja nam reče da ima toga još. Kad sam već smogla snage da se uspentram šestotinak metara u vis, nisam htjela ništa da propustim. Krivila sam vrat gledajući u vrhove. Iako sam se nadala da će mi slike veličanstvenih Prokletija ostati u memoriji, nisam htjela to da prepustim slučaju već sam neumorno škljocala. Okolni vrhovi su bili… pa, Prokletije.

Dva (tri) spojena jezerceta na koja smo prvo naišli sa druge strane su izgledala mnogo ljepše. Prošli smo i poreg još jednog koje je ostalo sa naše desne strane. Okolni vrhovi, još uvijek sa pramičcima snijega, ogledali su se u njemu.

Vidim, svi idu dalje, ne staju. “Ima još jedno, najveće” – kaže Sanja. Dogegah se nekako i do njega. Stvarno, najveće. I najljepše. Na njegovoj obali već se smjestilo poveće društvo sa Kosova. Neki se ohrabrili i skinuli u kupaće kostime. Vidim… stoje do koljena, ne kreću da plivaju. Onda mi oko pade na jednu santu leda s lijeve strane koja se polako topi i prelazi u jezero. Naježih se pri pomisli da se skvasim i do koljena. Odlično mi je i ovdje.

Uživajući u okolini i neprestano se osvrćući i razmišljajući odakle bih mogla da uhvatim neki bolji kadar zapazih s desne strane stazu koja je vodila oko jezera. Sanja mi reče da je to staza koja vodi prema vrhu Maja Bojs, ali i da njome može da se dođe sa suprotne strane i bolje “uhvati jezero”. Već sam hodala preko plana, a trebalo se i vraćati, ali mi đavo ne dade mira. Sanja ne bješe orna, a muški dio ekipe je već bio zauzeo prednji položaj i ja krenuh sama. “Nije to ni daleko ni teško”, hrabrih se. Ipak, sa pola puta napravih jednu lijepu fotografiju najvećeg jezera u ovoj dolini jezeraca ne stigavši do krajnjeg, preambicioznog cilja. Nađoh opravdanje: “Valja se vraćati!”

Kad čovjek uživa, noge ga same nose. Tako se meni činilo toga dana. Iako nerado, morali smo da krenemo nazad. Usput smo sreli još stranaca koji su govorili raznim jezicima. Stizali su kad smo mi krenuli nazad. Istovremeno sa nama, kao po dogovoru, krenuli su i planinari sa Kosova. “Ah! Biće gužve na stazi”, pomislih. Oni, međutim, skrenuše ka Maja Rositu (ili nekom drugom cilju), a ja im pozavidjeh na kondiciji. Povratak je bio mnogo brži i mnogo lakši, mada meni od Zastana zašteka koljeno (obično se javi i ranije, pa sam to smatrala odličnim postignućem).

Ni Sanja ni Peđa nisu nikad ranije bili na Oku Skakavice, pa im ga Duško i ja, koji smo ga do sad vidjeli bar 5-6 puta, predstavismo kao da je lično naše. Ono nas nikad nije razočaralo, a posebno ne toga dana, sredinom juna, kad je vode bilo više nego što sam ja ikad vidjela. Čak sam po prvi put iznad jezera vidjela jednu stijenu i ispod nje, nešto kao izvor. Valjda se vidi samo kad ima više vode, a mi smo ranije dolazili samo u julu i avgustu. Tek, Oko Skakavice uz vodopad Grlja i Alipašine izvore je mjesto za one koji mogu da uživaju u Prokletijama, a da nisu spremni da se vinu u njihove vrhove.

Svratili smo kratko i na Alipašine izvore, ali mislim da nije bio njihov dan. Viđala sam ih u puno boljem izdanju. Granicu smo prošli sa podnošljivim zadržavanjem i krenuli prema Podgorici. Kad smo se primakli jednom drvenom mostu Sanja reče: “Čini mi se da tu ima neki zanimljivi vodopad, ali nikad niko neće da mi stane.” “Zaustavljaj!”, komandovah ja. Presimpatičan vodopad u okviru Kanjona Vermoše koja kod nas postaje Grnčar, jedna je od atrakcija ovog kraja koji se polako, ali sigurno upisuje u turističku mapu svijeta. Jedino je nezgodno što se najbolje vidi kroz metalnu ogradu mosta, ali to ne umanjuje njegovu ljepotu.

I tako, više nego zadovoljni viđenim, ja prezadovoljna svojim penjačkim postignućem, odmah počesmo da kujemo planove za jesen (jul i avgust su, bar meni, pretopli za dodatni napor u vidu pentranja). Odavno imamo pik na Ljepušu, selo, koje sve više postaje turistički centar, odakle se vrše usponi na Prokletije sa albanske strane. Ja glasam za nešto lakše, a Duško odmah stremi nedostižnom: Trojan. Prošli smo pored Ljepuše i zastali da bacimo pogled kuda će nas to noge odnijeti na jesen. Nadam se da ćete imati prilike da uživate u fotografijama prelijepih Prokletija iz tog sela i čitate priču o tome. Više zbog sebe, nego zbog vas.

Kući sam, prebirajući po fotografijama izabrala i jedan buketić planinskog cvijeća koji mi je poslužilo kao prikrivanje hvatanja daha pri usponu.

(jasninaputovanja.me)

( Jasna Gajević )