Škole bez grijanja

Teško se, nakon više od pola stoljeća, prisjetiti kako su moja i brojne generacije đaka savladavale sve nevolje na putu do škole, ne samo u krševitim Banjanima nego u svim ruralnim područjima Crne Gore. Snjegovi, kiše i, za te prilike, neprimjerena odjeća i obuća, nijesu bili prepreka da redovno pohađamo nastavu, iako su neki do škole pješačili po 2-3 sata. Druženje nam je prijalo, bez obzira na rijetke dječije čarke, a pažnja učitelja/nastavnika i želja za znanjem, školu je činila privlačnom. Zimi su u učionicama plamtjele tzv. peći “bubnjare” (mi smo ih nazivali furune), a drva su obezbjeđivali naši roditelji, dopremajući ih na konjima, tovar ili dva po učeniku. Nije moglo da zafali, ko nije imao konja, lako ga je u selu pozajmio. Ako bi, zbog ovog, neko, ofrlje, izveo zaključak da školovanje u SFRJ nije bilo besplatno, morao bi da shvati da su naši roditelji pripadali generaciji koja je učestvovala u oslobođenju, obnovi i izgradnji SFRJ. Pošto, kao manje-više siromašni stanovnici ruralnih krajeva Crne Gore, svojoj djeci nijesu mogli da obezbijede odgovarajući životni standard, niti da ih poštede teških poslova na imanjima, trudili su se da školske zgrade ne prokišnjavaju, da učionice budu tople i da potomcima doživotno budu podrška na putu u bolju budućnost. Sve generacije malih gorštaka, sa polaskom u srednju školu, zavičaju su rekle “zbogom”.

Danas, nakon više decenija, u mnogim selima je, pored škole, porušen dio kuća i njihove omeđine podsjećaju na vrijeme kada je sve vrvilo od života. Na periferijama sjevernih opština još se održavaju osnovne škole, koje, i danas, za ogrijev koriste drvo i ugalj, dok su furune nešto modernije od tzv, peći “bubnjara”. Nadležno ministarstvo finansira ogrijev, uz komplikovane procedure, osobito kada se radi o lož ulju i mazutu. Što je grijanje savremenije, to je veći problem sa obezbjeđivanjem odgovarajućeg energenta. U martu 2021. godine, OŠ “Marko Miljanov” u Bijelom Polju, sa 800 učenika, bila je bez grijanja, dok se lokalna samouprava nije pobrinula za nabavku lož ulja. Navodno je zaškripalo sa tenderskom procedurom, koja, često, ugrožava sve moguće nabavke, uključujući i ljekove. Nekoliko škola u Kolašinu, ove školske godine, još uvijek čekaju nabavku lož ulja, koja je odgađana zbog nestašice novca, a nakon usvajanja rebalansa budžeta za 2022. godinu, najavljeni “hitni” tender nije hitan. Dodatno zabrinjava i čudi to što se energenti školama isporučuju proporcionalno broju učenika, bez obzira što ih je, na sjeveru Crne Gore, svake godine sve manje. Đaci u jaknama sjede u hladnim učionicama, časovi se skraćuju, a zabrinuti roditelji su protestovali. U podgoričkim i drugim školama pri kraju su zalihe lož ulja, koje je nabavljeno prošle školske godine. Tačna evidencija škola, koje su trenutno bez grijanja, javnosti nije dostupna. (Navedene informacije su objavljivane u medijima povremeno do sedam dana, a da li je problem sa grijanjem riješen, ne znamo.)

Navodno nijesu krivi oni što sredstva za grijanje škola nijesu predvidjeli u budžetu za 2022. godinu? Nijesu krivi ni oni što, zbog propusta njihovih prethodnika i inflacije, nijesu imali novca za ove svrhe, do usvajanja rebalansa budžeta? Nije kriva ni Uprava za imovinu i katastar što, nakon usvajanja rebalansa, nije raspisala hitni tender, kako je to obećalo nadležno Ministarstvo? Zar naša djeca i njihovi profesori treba da trpe, zahvaljujući tim brojnim “pravednicima”, kojima je obrazovanje na dnu ljestvice prioriteta?! Da li, možda, i novac za grijanje škola treba prikupljati putem SMS poruka? Svi, uglavnom kroz predizborne kampanje, “brinu” o sjeveru Crne Gore, obećavajući brojne infrastrukturne projekte. Slušamo i čitamo o raseljavanju i iseljavanju ljudi sa sjevera, a država nema evidenciju koliko je porodica zavazda napustilo Crnu Goru. Izvještaji Monstata govore o negativnom prirodnom priraštaju u sjevernim (i drugim) opštinama, a ništa ne čine da se ovi negativni trendovi uspore, jer briga države o ljudima nikada nije bila na prvom mjestu.

( Milojka P. Perović )