Bol koju drugi ne vide

Na starom madracu, u trošnoj kući u podgoričkom naselju Vrela ribnička, leže osmogodišnja braća blizanci i oko njih lete rojevi muva. Ne govore, ne kreću se, ne osmjehuju se. Ne mogu da se požale na bol. Cerebralna paraliza, od koje obojica pate, nije tretirana na vrijeme. Nijihovi životi su sada ozbiljno ugroženi.

Ne dobijaju pomoć od države, jer su apatridi - nemaju državljanstvo, ni lična dokumenta, iako su rođeni u Crnoj Gori. Njihov otac Bidaim je došao sa Kosova prije 24 godine. Većina apatrida u Crnoj Gori su pripadnici romske i egipćanske zajednice. Oni trpe višestruku diskriminaciju, nemaju mogućnost zdravstvenog i socijalnog osiguranja, pravo na invalidninu, na zapošljenje…

Bidaim nije uspio da dobije dokumenta u Crnoj Gori, jer nije bio prijavljen ni na Kosovu i ovdje je došao bez isprava. “Kad sam se rodio, otac me nije prijavio, već se odao alkoholu i nije mario za mene. Obilježio me je, a i moju porodicu za čitavi život, jer je apatridija nasljedna. Sada ne znam kako da dođem do dokumenata i pomognem svojoj djeci”, kaže on za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Blizanac koji je stariji nekoliko minuta slabije napreduje. Jede samo kašastu hranu i trpi velike bolove. Ni pogledom ne komunicira u zagušljivoj sobi. O njima se danonoćno brine Bidaimova druga supruga Danijela. Biološka majka je blizance napustila brzo po rođenju.

Danijela i Bidaim imaju još jednog sina, starog svega nekoliko mjeseci, a čekaju i prinovu. Samo za zamjenu za majčino mlijeko nedjeljno im treba više od 30 eura. Za ljekove i terapiju za blizance nemaju novca.

”Jednom je mlađem blizancu bilo mnogo loše, mokrio je krv. Hitno smo otišli u bolnicu i tamo sam sa njim provela 12 dana. Poslije toga nijesam bila ni živa ni mrtva. Ponekad dobijamo ljekove iz nekih privatnih apoteka od dobrih ljudi koji u njima rade, ali nas mahom odbijaju jer nemamo recepte”, kaže Danijela.

Od ljekara su jednom prilikom za starijeg blizanca dobili uput za Institut “dr Simo Milošević” u Igalu. Bili su sretni zbog te prilike i uputili su se iz Podgorice za Institut. Ali, odatle su ih odmah vratili jer dijete nije imalo zdravstvenu knjižicu. “Kako smo onda uopšte dobili uput? Problemi sa dokumentacijom su glavni razlog zbog kojeg moja djeca ne mogu da se liječe”, kaže Bidaim.

Ukoliko se liječe i ako se sa time krene na vrijeme, osobe sa cerebralnom paralizom, neurološkim poremećajem koji utiče na kretanje tijela i ravnotežu, mogu značajno da poboljšaju kvalitet života.

Nije zvanično poznato koliko u Crnoj Gori ima osoba iz romske i egipćanske zajednice sa invaliditetom. Ipak, neki podaci ukazuju na to da su te brojke zabrinjavajuće i da je položaj ovih ljudi u zajednicama koje inače imaju mnogo problema, još komplikovaniji. Najteže je onima koji nemaju papire, jer su faktički bez prava i ne mogu da se besplatno liječe.

Osobe sa invaliditetom (OSI) u ovim zajednicama su u još većem problemu, kaže za CIN-CG projekt asistentkinja u Centru za romske inicijative (CRI) Jovana Knežević. “OSI su višestruko u riziku, pa i da postanu apatridi zbog neiformisanosti, nemogućnosti da posjete institucije i slično”.

U četvrtini domova ima osoba sa teškim zdravstvenim stanjem

U “Analizi potreba za uspostavljanje usluga za romsku i egipćansku djecu u Crnoj Gori” iz 2020. ističe se da u četvrtini domaćinstava živi makar jedna osoba sa teškim zdravstvenim stanjem ili sa invaliditetom. Njih čak 40 odsto je u lošem ili veoma lošem zdravstvenom stanju. Dodaje se i da 40 odsto pripadnika zajednice nemaju regulisanu zdravstvenu zaštitu.

Analiza ukazuje i na problem nedostatka podataka. Ministarstvo rada i socijalnog staranja (MRSS) ne vodi evidenciju korisnika materijalnih davanja po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, kako su saopštili i za CIN-CG, zbog zakonskih odredbi oko zabrane diskriminacije. “U Informacionom sistemu socijalnog staranja nije predviđena evidencija korisnika na osnovu nacionalnosti i etničke pripadnosti”, naveli su iz tog Vladinog resora.

”Ako se ima u vidu to da se osobe RE nacionalnosti nalaze u mnogo nepovoljnijem položaju u odnosu na druge, onda sprovođenje posebnih mjera za tu zajednicu ne samo da ne bi bilo protivno načelu ravnopravnosti, nego bi doprinijelo dostizanju suštinske jednakosti”, piše u toj analizi.

Prema podacima koje su lokalni centri za socijalni rad dostavili za potrebe analize, korisnika materijalnih davanja po osnovu invaliditeta iz RE zajednice ima samo sedmoro. Jedno tu naknadu dobija u Kotoru, petoro u Nikšiću i jedno od Centra za socijalni rad koji pokriva Berane, Andrijevicu i Petnjicu.

Iz ovih populacija, prema analizi, samo je četvoro korisnika dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju - troje je u Herceg Novom, a jedno ide u Dnevni centar za područje Berana, Andrijevice i Petnjice.

Ovi podaci ne prikazuju realno stanje stvari, jer mnoge opštine, poput Podgorice i Ulcinja, ne vode evidenciju korisnika po nacionalnoj pripadnosti, iako po popisu stanovništva iz 2011. u tim gradovima živi veliki broj pripadnika RE zajednice i tu su njihovi problemi najizraženiji.

Djevojka sa invaliditetom bila žrtva ugovorenog braka i zlostavljanja

Među žrtvama ugovorenog braka, kojima pomaže CRI, našla se i djevojka sa invaliditetom, kojoj je ujak dogovorio brak na Kosovu. CRI je slučaj rješavao u junu ove godine.

Ova djevojka, sa problemima u psihofizičkom razvoju, danas ima 21 godinu. Prije izvjesnog vremena je bila prisiljena na brak. Rasla je sa majkom i babom. Kad su one preminule, ujak je odvodi iz Crne Gore. Stan u kojem je živjela on neovlašćeno prodaje komšijama. “Prema izjavi žrtve, ujak joj je ugovorio brak na Kosovu, a za sklapanje nedozvoljenog braka uzeo je više hiljada eura od nama nepoznate osobe. Nakon što je bila na različite načine eksploatisana, prema našim saznanjima, zbog svog psihofizičkog stanja vraćena je u Crnu Goru”, kaže za CIN-CG Knežević.

Nakon dolaska u Crnu Goru, djevojka je bila prepuštena sebi. Spavala je ispred zgrade u kojoj joj je nekada bio stan. Tada je, prema svjedočenju, trpjela i seksualno zlostavljanje od različitih osoba.

Nakon što se CRI uključio u slučaj, djevojka je smještena na sigurno i vraćen joj je stan koji joj je pripao nakon smrti majke i babe. “Redovno obavljamo psihološko edukativne razgovore sa njom, i pružamo joj podršku u pravcu regulisanja pravne dokumentacije. Dobila je ličnu kartu i trenutno joj pomažemo da dobije i invalidninu”, navodi Knežević.

Ovakve priče o ljudima koje žive na marginama našeg društva nerijetko ostaju neispričane. Oni obično nemaju nikoga ko će iza njih stati i pomoći im.

Knežević upozorava da je dodatni problem osoba iz romske i egipćanske populacije neriješen pravni i zdravstveni status.

Zbog problema s dokumentima, rijetko koriste zdravstvene usluge

U “Strategiji za inkluziju Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025”, upozorava se na problem nedovoljne učestalosti korišćenja zdravstvenih usluga - skoro trećina njih vrlo rijetko koristi taj vid usluga. Mnogi od njih kao razlog su naveli upravo nedostatak ličnih dokumenata koja su im potrebna da bi išli kod ljekara.

”Za ljude koji su i dalje u postupku pribavljanja dokumenata za regulisanje pravnog statusa, institucije rješavaju slučajeve ad hok. Nedostatak pristupa ličnim kartama uveliko utiče na šanse za dobijanje zdravstvenog osiguranja i stavlja ovu grupu u vrlo težak položaj”, navodi se u tom Vladinom dokumentu.

Bidaim radi po čitavi dan. Popravlja stare mašine za veš i preprodaje gvožđe i drugi reciklažni otpad. “Nekad, kada nemamo baš ništa za jelo, idem i pregledam kontejnere. Nije me sramota, jer nemam šta drugo da radim. Bez dokumenata ne mogu ništa, čak ni da primam socijalnu pomoć”, navodi on.

U kući u kojoj žive nemaju osnovne uslove za život. Djeca koja ne mogu da se kreću primorana su na neuslovno vanjsko kupatilo.

Bidaimova porodica mnogima se obraćala za pomoć - policiji, MRSS, raznim organizacijama… Institucije su na njihove molbe ostajale bez odgovora. Najviše im je do sada izašla u susret NVO Phiren amenca - Koračajte sa nama, odakle su im obezbijedili invalidska kolica kako bi se kretanje djece makar malo olakšalo.

”Zbog neregulisanog pravnog statusa, ovoj djeci je uskraćena zdravstvena zaštita. Njima je potreban poseban tretman koji im nije omogućen”, kaže za CIN-CG izvršni direktor NVO Phiren amenca Elvis Beriša.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), od početka primjene novog Zakona o strancima koji tretira i pitanje apatridije, zaključno sa oktobrom 2022, za samo devet osoba je utvrđen status apatrida - šest muškaraca od kojih je jedan u međuvremenu preminuo i tri žene. Za 15 osoba taj je postupak u toku.

Ove brojke, ipak, ne odslikavaju realnost. Prema Studiji slučaja NVO Phiren amenca “Romi bez regulisanog pravnog statusa u vrijeme pandemije kovida-19” iz 2021, od preko hiljadu ljudi obuhvaćenih anketom, na terenu je pronađeno čak 198 odraslih i 216 djece sa neregulisanim pravnim statusom.

”Najčešće oba roditelja u porodici imaju neriješen pravni status, ali ima situacija gdje otac ili majka imaju status, ali njihova djeca nemaju. Iako je bilo jasno da zvanični podaci ne odražavaju realno stanje, ipak je istraživanje otkrilo poražavajuću činjenicu da su djeca u većem riziku od apatridije od odraslih”, navodi se u ovoj studiji.

Crna Gora, prema riječima načelnika Direkcije za strance, migracije i readmisiju u MUP-u Dragana Dašića, ima mehanizme koji su usmjereni na nalaženje rješenja za postojeće situacije i sprečavanje novih slučajeva apatridije, kao i za zaštitu takvih osoba.

”Među njima su Zakon o crnogorskom državljanstvu iz 2008, koji je ispoštovao principe Evropske konvencije o državljanstvu, od kojih je jedan i izbjegavanje pojave apatridije, kao i preporuke Savjeta Evrope o prevenciji i smanjenju apatridije, Konvencije o pravu djeteta, Konvencije o smanjenju apatridije…”, navodi on.

Dašić, međutim, upozorava da je praksa pokazala da se odgovor po zahtjevima za provjeru državljanskog statusa od drugih država čeka dosta dugo. “Zbog toga probijamo zakonske rokove za donošenje odluka”. Drugi je problem, ističe Dašić, što ni odgovori ljudi bez papira koji apliciraju često nijesu dovoljno precizni i ne sadrže potrebne informacije.

Prema njegovim riječima, naša država je i na globalnom skupu o apatridiji, održanom u oktobru 2019. u Ženevi, između ostalog, preuzela i obavezu da pojednostavi proceduru za pribavljanje identifikacionih dokumenata. “Uvođenjem sudskog postupka za utvrđivanje vremena i mjesta rođenja osoba koje su rođene u Crnoj Gori izvan zdravstvenog sistema, kao i novom praksom upisa u registar rođenih djece koju su majke napustile ili čije majke nemaju identifikaciona dokumenta, Crna Gora je u potpunosti stvorila uslove za upis u registar rođenih za sve rođene na njenoj teritoriji”, objašnjava Dašić.

Ipak, u Strategiji o migracijama i reintegraciji povratnika u Crnoj Gori, za period od 2021. do 2025. konstatuje se da je sistem upisa u matični registar rođenih, posebno kada se radi o osobama izvan zdravstvenog sistema (apatridima), nedovoljno razvijen.

”Iako su, u teoriji, te osobe imale pravo na državljanstvo Crne Gore ili druge države sa kojom imaju povezanost, one nijesu mogle da ostvare upis u matični registar rođenih, što im je onemogućavalo učešće u daljem postupku i sticanje ostalih identifikacionih dokumenata”, navodi se u ovom Vladinom dokumentu.

Studija slučaja NVO Phiren amenca iz 2021. pokazala je da 30 odsto od ukupnog broja ispitanika tokom trajanja pandemije nije dobilo nikakvu pomoć od države. Svi oni su bili osobe bez regulisanog pravnog statusa. “Procjenjuje se da je rezultat cijepanja Jugoslavije preko 30.000 Roma i Romkinja bez državljanstva… Mapiranje je potvrdilo i ono što i zvanični izvještaji o Crnoj Gori pokazuju - da je nasljednost apatridije u porastu. Kako RE porodice uglavnom imaju veliko potomstvo, tako gotovo sva djeca nasljeđuju neregulisan pravni status. To znači da će za par godina ovaj problem narasti i umnožiće se broj odraslih i djece apatrida. Ovime se Crna Gora ne bavi”, upozorava se u ovoj studiji.

Prava nedostižna za djecu bez dokumenata

”Pripadnicima OSI u ovoj zajednici veoma je otežan pristup podrške, posebno imajući u vidu obimnu papirologiju koju moraju da dostavljaju na različite adrese, a kada se uzmu u obzir socioekonomske karakteristike zajednice onda govorimo o dodatnim komplikacijama. Ističemo naročito problem nepristupačnosti zdravstvenoj zaštiti”, kaže Beriša.

Trećina djece nema zdravstveno osiguranje, nije vakcinisano, nema izabranog ljekara i ne ide redovno na sistematske preglede, navodi se još u “Analizi potreba za uspostavljanje usluga za romsku i egipćansku djecu u Crnoj Gori” iz 2020.

Ovoj djeci bez državljanstva i upisa u matične registre rođenih, prema analizi, pravo na socijalnu zaštitu je gotovo nedostižno. “Roditelji te djece nemaju dovoljno materijalnih i nematerijalnih kapaciteta da samostalno regulišu pravni status djece u Crnoj Gori. Čak i kada je riječ o osobama koja posjeduju državljanstvo, pribavljanje potrebne dokumentacije i dalje predstavlja problem, usljed niskog obrazovnog nivoa i odsustva servisa za pružanje primarne pravne pomoći”.

Ispitanici, koji su za potrebe analize kontaktirani, a koji nijesu korisnici materijalnih prava preko centara za socijalni rad, istakli su da je njih 72 odsto tražilo pomoć preko tih ustanova, ali da je nijesu dobili, većinom zbog neregulisanog pravnog statusa u Crnoj Gori.

Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u toku prošle godine, javilo se devet Roma i Romkinja za pomoć.

”Međutim, osim za besplatno pravno savjetovalište i dostupni prevoz, nijesu nam se obraćali za druge servise podrške, na primjer, za usluge podrške za život u zajednici, usluge Studentske savjetodavne kancelarije ili Servisa za zapošljavanje, iako poznajemo jako malo Roma i Romkinja s invaliditetom koji imaju posao”, kaže za CIN-CG izvršna direktorica UMHCG-a Marina Vujačić.

Ona ističe da je razvijenost servisa podrške, kao i njihova dostupnost OSI, a posebno Romima s invaliditetom, na niskom nivou ili čak uopšte ne postoji.

Vujačić veliki problem primjećuje i u odnosu države prema OSI, koje posmatra kao homogenu grupu. “Ne ispituju se njihove realne potrebe i zahtjevi, zbog čega mjere najčešće ne doprinose stvarnom napretku i poboljšanju uslova života OSI, a posebno nekih grupacija među njima, kao što su i Romi s invaliditetom. Institucije bi morale temeljnije raditi na polju unapređenja njihovog položaja. OSI moraju više biti uključene u sve procese koji ih se tiču i nije na državi da procjenjuje šta je za njih važno, a šta nije”.

Na osnovu jednog istraživanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava iz 2016, prosječni životni vijek romske populacije je 55 godina. “Poređenja radi, očekivani životni vijek većinske populacije u Crnoj Gori je 76 godina, što znači da kada se neko rodi kao Rom i Egipćanin u Crnoj Gori, očekivano je da će živjeti oko 20 godina kraće od onih koji ne pripadaju ovoj zajednici”, navodi se u tom istraživanju.

Blizanci sa početka ovog teksta sve manje imaju vremena. Njihovi roditelji do sada su uzaludno čekali da se djeci makar malo umanje bolovi, kako bi život bio podnošljiviji. Još mnogo teških priča ima u ovoj zajednici, ali kao da nema nikoga da ih čuje.

Dobre prakse rješavaju problem apatridije

Prema “Studiji dobrih praksi u rješavanju postojećih velikih slučajeva apatridije” Agencije Ujedninjenih nacija (UN) za izbjeglice iz avgusta ove godine, Šri Lanka se navodi kao jedan od najboljih primjera države koja se zakonskom i političkom reformom uhvatila u koštac sa dugogodišnjim problemom apatridije.

U toj studiji ističe se slučaj apatridije Brdskih Tamila, dijela stanovništva koje je dugo bilo bez državljanstva na Šri Lanki. Oni vode porijeklo od radnika koje su Britanci doveli iz Indije između 1820. i 1840. da rade na plantažama čaja. Većina tih stanovnika nastavila je da na tim prostorima živi i radi, a neki su usljed sukoba koji su zahvatili Šri Lanku 1980-ih raseljeni u sjeverne djelove zemlje.

Ubrzo nakon što je Šri Lanka (tada Cejlon) stekla nezavisnost 1948, usvojeni su Zakon o državljanstvu i Zakon o stanovnicima Indije i Pakistana. Oba zakona su diskriminisala Brdske Tamile, kojih je, po popisu iz 1964, bilo oko 168.000.

Tek su 2003. usvojena zakonska rješenja koja su predviđala dodjelu državljanstva po automatizmu i uvođenje pojednostavljene procedure, i problem državljanstva Brdskih Tamila se počeo rješavati.

U studiji slučaja NVO Phiren amenca “Romi bez regulisanog pravnog statusa u vrijeme pandemije kovida-19” iz 2021. navodi se da je sistem u Crnoj Gori puno ljudi ostavljao bez šanse. Nije bilo jasno šta je još konkretno od dokumentacije trebalo pribaviti kako bi se regulisao pravni status. “Javni poziv za rješavanje pravnog statusa iz 2015 je imao nekoliko nedostataka. Od preko 450 prijava prihvaćeno je samo sedam, dok je za ostale određeno da imaju osnova da u nekoj drugoj zemlji riješe svoj status. Time im nije pružena nikakva podrška, već su nedvosmisleno odbijeni. Drugi nedostatak je nedovoljna informisanost građana. Mnogi nijesu ni znali za poziv i nemaju nikakvo sjećanje o tome da je to bilo u toku”, navodi se u ovoj studiji.

Crna Gora, prema mišljenju direktora NVO Phiren amenca Elvisa Beriše, može riješiti pitanje apatridije pojednostavljivanjem procesa dobijanja pravnog statusa sa stalnim ili privremenim nastanjenjem u državi. “Tako bi sadašnjim apatridima bio omogućen pristup servisima države (zdravstvenom i socijalnom osiguranju, invalidnini, pravu na zapošljenje). Trebalo bi zaustaviti nasljednu apatridiju i obezbijediti da se sva djeca upišu u matične knjige rođenih odmah nakon rođenja, po osnovu države rođenja. Dijete bi trebalo da dobije državljanstvo zemlje u kojoj je rođeno, odmah bez tereta dokazivanja i potraživanja dokumentacije koju roditelji moraju dobaviti”, zaključuje Beriša.

( Andrea Jelić )