Ljubo

Vijest o smrti prijatelja pretvori nas u savršene režisere: čitav jedan film odvija se u našoj glavi, svi najbolji kadrovi su tu, prijatelj je uvijek savršeno uslikan, poput Džona Vejna kod Hoksa, sve je na svom mjestu, svaki važan trenutak i susret, razgovor, kao u najboljim dokumentarcima. Taj film za jednog gledaoca može trajati danima, i godinama... Bar u slučaju ljudi koje poznaješ gotovo pola vijeka.

Ljuba Đurkovića sam upoznao nepristojno davne 1975. ili 1976. godine. Bilo je ljeto, Cetinjanin i sarajevski student došao je kod oca da prenese neke pozdrave iz Bosne. Sjećam se da je nosio tada popularnu vojničku košulju i farmerke.

Krajem sedamdesetih moj drug je našao negdje oko svoje zgrade kašetu punu knjiga. Odmah me pozvao i dobar dio knjiga završio je u mojoj biblioteci. Na svakoj knjizi, na prvoj strani iza korice, bilo je uredno upisano ime “Ljubomir Đurković”. Prva izdanja dotadašnjih Kišovih knjiga, nekoliko izuzetnih knjiga iz teorije književnosti i teatrologije... I prije nego sam vidio ime vlasnika, izbor knjiga mi je nedvosmisleno govorio da je to - dobar lik. Prvi put kada sam sreo onoga sarajevskog studenta, sada titogradskog podstanara (sa tipičnim podstanarskim problemima, očito), objasnio sam gdje su mu knjige završile. Sljedeći put kada je došao kod mojih roditelja odveo sam ga u sobu gdje ga je čekala hrpa njegovih knjiga. Bio je oduševljen, ali nije sve uzeo nazad. Neke mi je ostavio, uz toplu preporuku. Uključujući i “Agoniju romantizma” Marija Praca i “Ikonološke studije” Ervina Panovskog, obje iz legendarne biblioteke Književnost i civilizacija. I na tome sam mu beskrajno zahvalan, i danas.

Sredinom i krajem osamdesetih spojio nas je sutonski duh jedne epohe i pokušaji da se misle alternative...

U kontekstu tadašnjih crnogorskih važnih pisaca Ljubo je djelovao kao spasonosno osvježenje, različitost koja sve olakšava. Čim bi se dohvatili tzv. nacionalnih tema svi su postajali neizlječivo ozbiljni, namršteni, svakoj muci sviknuti, jer se to valjda očekuje od nacionalnih boraca. Ljubo je, kažem, bio ljekovita opreka svemu tome. Kod njega se naprosto nikada nije mogao primiti nikakav konzervativni impuls, čak ni u magli nacionalne borbe, a što jeste (kao što vidimo, gledamo odavno) idealan ambijent za procvat konzervativizma i banalnosti svake vrste.

Krajem devedesetih vratio se iz Amsterdama, i svjedok sam, Podgorica je očas postala zabavniji (i evropskiji) grad.

Sličica iz toga vremena. U noćnim časovima, na jedva osvijetljenim podgoričkim ulicama, usamljeni i egzaltirani Lj. Đ. naišao je na grupu crnogorskih policajaca. To je ono vrijeme nakon podjele Milo - Momir, kada je policija naglo postajala svemoćna. “Đe ste, Milovi pretorijanci”, oglasio se pjesnik. Odgovor je bio sasvim - pesnički... Bijesni policajci nisu oprostili noćnu prozivku na ulici. Sjutra, dok se događaj detaljno prepričava, mlađi kolega kaže Ljubu: “Skupo te koštao loš odabir riječi. Da su znali ili da si im mogao objasniti što znači pretorijanci, oni bi te odveli na piće i možda večeru... Recimo da si im rekao Milovi perjanici, izljubili bi te, sigurno. Ovako, oni ne znaju što je pretorijanac, i sigurno su pomislili da je to kakva seksualna nastranost. Tako da te je skupo koštala loše odabrana riječ.” Nakon Amsterdama, izvjesno, potrebno je neko vrijeme privikavanja na Podgoricu i Crnu Goru. A kod Ljuba je i to bilo - spektakularno. I književno, do kraja, kao i sve drugo.

Jer, bio je sjajan pjesnik, najvažniji crnogorski dramski pisac našega vremena, izuzetan urednik na javnom servisu i u nacionalnom teatru. Istinski kosmopolita. Čovjek koji je tako lijepo nosio svako svoje nepristajanje.

I, ono, za pisca najvažnije, bez obzira na humorni prigovor mlađeg kolege, bio je čovjek koji je uvjek odabirao pravu riječ.

( Balša Brković )