Rat zbog Tajvana?

Mogu li Sjedinjene Države i Kina započeti rat zbog Tajvana? Kina to ostrvo, udaljeno 145 kilometera od njene obale, smatra jednom od svojih provincija i predsjednik Si Đinping govorio je o tome na nedavnom XX kongresu Komunističke partije Kine (KPK). I mada je Si rekao da preferira ujednjenje mirnim sredstvima, on je postavio jasan cilj i nije isključio primjenu sile. Istovremeno, na Tajvanu je stanovnika koji sebe smatraju isključivo Tajvancima i dalje više od onih koji sebe smatraju i Kinezima i Tajvancima.

Sjedinjene Države već duže vrijeme pokušavaju da ubijede Tajvan da zvanično ne proglasi nezavisnost i da istovremeno spriječe Kinu da upotrijebi silu protiv ovog ostrva. Ali kineski vojni kapacitet se povećava, a američki predsjednik Džo Bajden je već četiri puta rekao da su SAD spremne da brane Tajvan. Svaki put, Bijela kuća je tada objavljivala „pojašnjenja” u kojima je naglašavano da se američka politika „jedne Kine” nije promijenila.

Ali Kina uzvraća da zbog nedavnih posjeta američkih zvaničnika Tajvanu ta politika ne zvuči ubjedljivo. Kina je salvom projektila u blizini ostrva reagovala na avgustovsku posjetu Tajvanu predsjedavajuće Predstavničkog doma Kongresa SAD, Nensi Pelosi. Šta će se desiti ako Kevin Makarti postane predsjedavajući u novom Predstavničkom domu, sa republikanskom većinom, i ispuni svoju prijetnju da će predvoditi zvaničnu delegaciju na ostrvu?

Kada je američki predsjednik Ričard Nikson otišao u Kinu 1972. i sastao se sa Mao Cedungom, obje zemlje su imale zajednički interes - da naprave protivtežu SSSR-u. Obje zemlje su Sovjetski Savez vidjele kao svoj najveći problem. Sada je, međutim, Kina ušla u savez iz računa sa Rusijom zato što obje zemlje svoj najveći problem vide u SAD.

Ipak, Nikson i Mao nisu mogli da se slože oko pitanja Tajvana, pa su usaglasili formulu koja im je pomogla da odlože rješenje ovog problema. SAD su prihvatile tvrdnju da su narodi sa obje strane Tajvanskog moreuza Kinezi i obećale da će priznati samo „jednu Kinu“: Narodnu Republiku Kinu na kopnu, a ne Republiku Kinu na Tajvanu. Obje strane su kupovale vrijeme oslanjajući se na „mudrost budućih generacija“, kako je to rekao Maov nasljednik Deng Sjaoping.

Situacija je podsjećala na priču o srednjovjekovnom zatvoreniku koji je uspio da odloži svoje pogubljenje obećanjem da će naučiti kraljevog konja da govori. „Ko zna“, rekao je, „kralj može umrijeti, konj može umrijeti, a možda i konj progovori.”

Ovo kupljeno vrijeme pomoglo je Kini i SAD da imaju koristi već pet decenija. Nakon Niksonove posjete, Amerika je izabrala strategiju interakcije sa Kinom, nadajući se da će proširivanje trgovine i brži ekonomski rast uvećati gabarite srednje klase i dovesti do liberalizacije.

Takav cilj danas može izgledati previše optimistično, ali američka politika nije bila sasvim naivna. Radi osiguranja, predsjednik Bil Klinton je 1996. godine ponovo potvrdio američki bezbjednosni sporazum sa Japanom, a njegov nasljednik Džordž Buš je unaprijedio odnose sa Indijom. Osim toga, početkom vijeka u Kini su postojali izvjesni znaci liberalizacije. Međutim, Si Đinping je pooštrio kontrolu KPK-a nad civilnim društvom i regionima Ksinjiang i Hongkong, i takođe signalizirao da postoje ambicije da ponovo preuzme Tajvan.

Danas su odnosi SAD i Kine na najnižoj tački u više od 50 godina. Neki za ovo krive bivšeg predsjednika Donalda Trampa. Međutim, istorijski gledano, Tramp je više ličio na dječaka koji sipa benzin na već zapaljenu vatru. A zapalilo ju je kinesko rukovodstvo svojom merkantilističkom manipulacijom međunarodnim trgovinskim sistemom, krađom i prisilnim transferom zapadne intelektualne svojine i militarizacijom vještačkih ostrva u Južnom kineskom moru. Odgovor SAD na ove poteze bio je politički ujednačen. Bajden se sa Sijem sastao licem u lice tek na kraju svoje druge godine na vlasti, na nedavnom samitu G20 na Baliju.

Zadatak Amerike ostaje isti: da spriječi Kinu da upotrijebi silu protiv ostrva kao i da nastavi da odvraća vođstvo Tajvana od proglašenja nezavisnosti de jure. Neki analitičari ovu politiku nazivaju „strategijom ambivalencije“, ali se ona može nazvati i „dvostrukim odvraćanjem“. Nekoliko mjeseci prije nego što je ubijen, bivši japanski premijer Šinzo Abe pozvao je SAD da se jasnije posvete odbrani Tajvana. Ali stručnjaci strahuju da bi takva promjena politike izazvala Kinu, jer bi nestala ambivalentnost koja omogućava kineskom rukovodstvu da smiruje nacionalistička raspoloženja.

Koliko je vjerovatan sukob? Šef američkih pomorskih operacija upozorava da bi povećana vojno-pomorska moć Kine mogla da podstakne zemlju da djeluje brže zbog uvjerenja da vrijeme nije na njenoj strani.

Drugi smatraju da je ukrajinski neuspjeh ruskog predsjednika Vladimira Putina natjerao Kinu da bude opreznija, te da će stoga čekati i početi da djeluje tek poslije 2030. godine. Čak i ako se Kina uzdrži od invazije u punom obimu i jednostavno pokuša da prinudi Tajvan blokadom ili zauzimanjem malih susjednih ostrva, situacija se može brzo promijeniti u slučaju nekog sudara brodova ili aviona, posebno ako tu bude mrtvih.

Ako SAD odgovore zamrzavanjem kineske imovine ili sprovođenjem odredbi “Zakona o trgovini sa neprijateljskim državama”, onda bi obje zemlje mogle da uđu u pravi (ne metaforički) hladni rat - ili čak i vrući rat.

Bez tajvanskog pitanja, američko-kineski odnosi prate model koji bivši australijski premijer Kevin Rad naziva „kontrolisano strateško rivalstvo“. Nijedna zemlja ne predstavlja prijetnju drugoj u onom obliku u kojem je prijetnja dolazila iz Hitlerove Njemačke 1930-ih ili iz staljinističkog SSSR-a 1950-ih. Nijedna od njih ne želi da zgrabi drugu - a i ne može. Ali neuspjeh u rješavanju pitanja Tajvana mogao bi ovaj sukob da pretvori u egzistencijalni.

Sjedinjene Države bi trebalo da nastave sa obeshrabrivanjem Tajvana da formalno proglasi nezavisnost istovremeno mu pomažući da postane “divlja svinja” koju je teško pojesti. Pored toga, Amerika mora da radi sa saveznicima na povećanju vojno-pomorskog odvraćanja u regionu. Ali u isto vrijeme, mora izbjegavati otvoreno provokativne akcije i posjete koje bi mogle da primoraju Kinu da ubrza sprovođenje planova invazije.

Kako su prije mnogo godina shvatili Nikson i Mao - strateški i diplomatski sporazumi koji pomažu da se kupi vrijeme veoma su korisni.

Autor je profesor na Harvardu

Copyright: Project Syndicate, 2022.

( Joseph S. Nye )