VIJESTI U KATARU Hrvatska priča: Kako je nastala velika reprezentacija
Šta to ima nacionalni tim Hrvatske a nemaju ostale, susjedne države, i šta to nije imala nekadašnja država sa većom bazom talentovanih i darovitih igrača kojima se nekad divio fudbalski svijet
Maroko je najveća senzacija i najdirljivija priča 22. Svjetskog prvenstva u fudbalu, ali reprezentacija kojoj se svi dive, čiju priču najviše respektuju, za koju sada vjeruju da može da ide do kraja - i da to više i ne bude iznenađenje - svakako je selekcija Hrvatske.
Kako je država u kojoj je, po pisanju većine tamošnjih medija, decenijama cvjetala fudbalska korupcija, koju ni drugo mjesto na svijetu prije četiri godine nije natjeralo da započne igradnju nacionalnog stadiona, koja nema ni kamp Fudbalskog saveza kakve, na primjer, imaju FSCG ili FSS, koja osnovne fudbalske, infrastrukturne probleme dijeli sa zemljama iz okruženja, uspjela da se toliko odalji od istog tok okruženja da i u svjetskim okvirima postane - fudbalska velesila.
Šta to ima reprezentacija Hrvatske, a nemaju ostale, komšijske države, i šta to nije imala nekadašnja država sa većom bazom talentovanih i darovitih igrača kojima se nekad divio fudbalski svijet?
Kako se izgradilo nešto što su inostrani mediji nazvali “mentalitetskim čudovištem” - selekcija koja odbija da izgubi, ma kakav protivnik, ma kakva nelagoda joj se nađe na putu, reprezentacija koja je svaki mundijalski nokaut meč od 1998. godine okončala produžecima i penalima, osim jednog jedinog koji je izgubila (finale SP u Rusiji 2018. od Francuske).
NIJE SAMO KVALITET
Za početak, kvalitetni, vanserijski fudbaleri neophodni su da bi se ostvario veliki uspjeh.
Kažu da se u fudbalu “slučajno” može, eventualno, dati gol, ili dobiti jedna utakmica, ali na duže staze - klasa je neophodna da bi se došlo do vrha i ostalo u njemu.
Selekcija Zlatka Dalića je prije četiri i po godine zapanjila fudbalski svijet plasmanom u finale Svjetskog prvenstva u Rusiji, a ovdje je u Kataru uradila još impresivniju stvar, nešto što je gotovo bilo nezamislivo - ponovila je uspjeh i ponovo ušla u završnu borbu za medalje.
Luka Modrić, Ivan Perišić, Marcelo Brozović, Mateo Kovačić, prije četiri godine Ivan Rakitić, Mario Mandžukić, pa osporavani, ali neprelazni i još uvijek važni Dejan Lovren, pa mlade snage i nove zvijezde u najavi - golman Dominik Livaković, štoper Joško Gvardiol, bek Borna Sosa i mnogi drugi bivši, sadašnji i budući asovi... Hrvatska, dakle, ima igrački kvalitet, ali on nije dovoljan - fudbalere evropskog kalibra ima i Srbija.
Ima ih i Engleska, još više, sa mnogo većom bazom, ali nikad u istoriji svjetskih prvenstava nije uspjela da se u nokaut meču vrati iz minusa i dobije, što su Hrvati samo na dva posljednja mundijala uradili - pet puta. Za njih je to kao reći dobar dan, ili ovdje u Kataru - selam.
Ima ih i Španija - pa tri puta na tri posljednja velika takmičenja ispada u “penal-ruletu”, koji za Hrvatsku i nije rulet.
NIJE SAMO KULT, ZAJEDINŠTVO, SLOGA...
Kult reprezentacije Hrvatske stvarao se godinama, još od raspada bivše države, ali na tom putu bilo je i “unutrašnjih neprijatelja” - istih onih koji su tako karakteristični za balkanske zemlje. Nije ni Hrvatska bila izuzetak, nije sve to išlo baš tako glatko.
Koliko se Hrvatski nogometni savez borio sa huliganima, koji se nisu libili ni da pokušaju da prekinu utakmicu svoje reprezentacije, nazadovoljni raznim stvarima, u Splitu je tako prije nekoliko godina pred meč sa Italijom na terenu “Poljuda” osvanuo kukasti krst, koliko samo kazni, praznih tribina... I koliko slučajeva pred sudom, povezanih sa “slučajem Zdravko Mamić”, a kao svjedoci, ili čak okrivljeni da se i nije baš sve radilo po slovu zakona, u klupama su se našle i neke od najvećih zvijezda tamošnjeg fudbala, uključujući i najveću, Luku Modrića.
Dakle, nije hrvatskim fudbalom tekao med i mlijeko, ali za sve to vrijeme je nastup za nacionalnu selekciju za fudbalere bio svetinja. I podrška navijača, onih pravih, koji su u ubjedljivoj većini, nikada nije jenjavala. “Vatreni dani”, oni kada igra reprezentacija, posebnom, crvenom bojom, označeni su u kalendaru.
Hrvatska fudbalska reprezentacija oduvijek je bila kao porodica - atmosfera, sloga zajedinštvo, neophodan su sastojak svih velikih fudbalskih priča, ali opet - nije samo to dovoljno...
ZA 22 GODINE PROPUSTILI SAMO JEDNO VELIKO TAKMIČENJE
I tako, uz kvalitet, ambijent, “hemiju”, podršku sa tribina, dolazi se do vjerovatno ključnog elementa koju je Hrvatsku odvojio od svih reprezentacija iz regiona, od bivše države, ali i ne samo njih - čak i od mnogo jačih selekcija.
Zahvaljujući, dakle, kvalitetu i zajediništvu, borbi i vjeri, Hrvati su uspjeli da se plasiraju na gotovo svako veliko takmičenje.
Otkada su samostalna država od 14 velikih takmičenja propustili su samo dva. U posljednjih 20 godina nije ih bilo samo na Mundijalu u Južnoj Africi 2010.
Za razliku, recimo, od nekadašnje Jugoslavije, koja je tako često preskakala velika takmičenja - na primjer, osvoji 4. mjesto na Evropskom prvenstvu 1976. u Beogradu i Zagrebu, pa onda propusti SP 1978. u Argentini i EP u Italiji 1980. godine. Zaigra zatim na SP u Španiji 1982. i EP u Francuskoj 1984, pa propusti SP u Meksiku 1986. i EP u Zapadnoj Njemačkoj 1988.
Hrvatska ima kontinuitet nastupa na velikim takmičenjima - glavni element koji je doveo blistavih i istorijskih fudbalskih priča u Rusiji 2018. i ove u Kataru koja još nije završena...
NESREĆNA ISPADANJA BRUSILA TIM
Mnogo patnji, razočaranja, loših rezultata, ali i bolnih, nesrećnih, nezasluženih, pa i fudbalskih tragičnih ispadanja imala je reprezentacija Hvatske u bliskoj istoriji na velikim takmičenjima. I to je, izgleda, nešto što mora da se prođe da bi se dotakle zvijezde.
Na SP 2006. godine (kada je počela “Modrićeva era”) i na SP 2014. Hrvatska je ispala - u grupi. Pod Cicom Kranjčarem i Nikom Kovačem ostvareni su rezultati na velikim takmičenjima koji su razočarali naciju. Između Kranjčara i Kovača tekla je era Slavena Bilića, koji je i udario temelje uspjeha, a deceniju kasnije krunisao Zlatko Dalić.
Kakva je, međutim, dva bolna ispadanja na evropskim šampionatima ima Hrvatska pod Bilićem, nezaslužena - 2008. protiv Turske u 1/4 finalu na penale, kada ni vođstvo 1:0 u 119. minutu nije bilo dovoljno, te 2012. u grupi u konkurenciji finalista tog Eura, Italije i Španije, iako je Hrvatska igrala dobar fudbal. Pa pod Antem Čačićem 2016. na EP u Francuskoj, gdje su “vatreni” preletjeli sve rivale u grupi, a u osmini finala od budućeg šampiona Portugala primili gol u produžetku iz jedinog udarca.
Za to vrijeme, kroz sva ta traumatučna ispadanja, neispunjena očekivanja, gotovo neprimjetno, u pozadini, tekao je proces stvaranja - velikog tima. I pravljenja “mentalnog čudovišta”, psihološke gromade.
Jer, sve fudbalske nesreće, nezaslužena ispadanja, svi promašeni penali, došli su na naplatu u Rusiji 2018. i Kataru 2022.
Sreća se konačno okrenula, a bajka traje. Neki će reći da su Hvrati miljenici sreće, ali ne tako davno bili su i miljenici nesreće. A u fudbalu, na duži rok, uvijek postoji ravnoteža i obično dobiješ tačno onoliko koliko i zaslužiš.
Neke stvari, međutim, moraš da prođeš, osjetiš, pretrpiš da bi se pretvorio u ono što si sada. Za to je potreban kontinuirani nastup na velikim takmičenjima.
PERFEKTNE SMJENE GENERACIJA
U svom tom procesu “vatreni” su postepeno i perfektno mijenjali generacije, a ono što su radili prethodnici - kao da se prenosilo s koljena na koljeno.
Ne bi, na primjer, Josip Juranović odigrao onakav meč protiv Brazila, ne bi Livaković bio tako briljantan na golu, ne bi sva plejada novih asova odigrala sa takvim samopouzdanjem protiv prvog favorita da nije imala uz sebe prekaljene Modrića, Perišića, Lovrena, Brozovića, Kovačića...
I oni su, međutim, učili od prethodnika - Darija Srne, Vedrana Ćorluke, Ivice Olića, Eduarda da Silve, Nika Kranjčara...
Utakmicu 1/4 finala iz Brazila Hrvatska je tako završila sa samo trojicom fudbalera koji su bili u Rusiji četiri godine ranije, s dvojicom igrača iz domaće lige koja su bila ključna - Brunom Petkovićem i Livakovićem. Kakav grandiozan uspjeh Zlatka Dalića, koji je napravio nešto što se u fudbalu najviše cijeni - sistem.
Šta Hrvatsku izdvaja - riječ kolega iz okruženja
Slaven Alfirević (Slobodna Dalmacija, Hrvatska)
"Možda samo vjera unutar ekipe. Motiv do neba. Želja. Hrvatski slogan je obitelj - porodica. Piše na autobusu. Posebno izraženo u doba Dalića. I kod Ćira je bilo tako. Poseban fluid privrženosti između igrača... Mislim da je to i Ivica Osim stvorio 1990, ali nije prošao na penale. Uz majstorske igrače na sredini terena. Modrić je ipak ključ, kao nekad velikani 1990. Dakle, ključ je - porodica. Slogan nije slučajan. Ko nije bio dio porodice ispadao je iz tima".
Andrej Miljković (Ekipa, Slovenija)
"Biću možda manje dramatičan, jer drama nije nešto što mi lako ide, a sa druge strane, vjerujem da je i fudbal manje dramatičan i puno jednostavniji nego što nekad i mislimo da jeste. U slučaju Hrvatske mislim da se jednostavno “dogodio fudbal”, a kad ti se dogodi prvi put, onda je puno, puno lakše da se dogodi i sljedeći put, jer imaš puno više samopouzdanja, više vjeruješ u sebe i sve ti se to vrti u nekom krugu, a isto kao što se u začaranom krugu vrti i neuspjeh. Naravno, Hrvati dobro rade, imaju dobre igrače, ali je svaki put to sa manje stresa i mnogo jednostavnije. U ostalim zemljama je odbratno - puno više stresa, puno teže, a još kada za rivala imaš selekciju da ti se zavrti neka mržnja, kada se ti elementi dominiraju i u medijima i u javnosti, onda tu nema sreće".
Branko Spasojević (Sport Klub, Srbija)
"Uz kontinuitet učešća, Hrvatska ima i konstantnu liniju uspjeha na velikim takmičenjima, SP pogotovo. A, to po pravilu donosi mnogo više - stabilnost na duži period, hemiju u svlačionici, integritet i prepoznatljivost tima, napokon i promociju fudbala, za širu bazu, odakle stižu generacije budućnosti… Ne zaboravimo ni brend hrvatske lige, učešća i transfere zagrebačkog Dinama, veći broj kompetitivnih timova, nukleusa razvoja državnog tima. I posebno ističem kult reprezentacije, uz dominaciju kapitena i najiskusnijih, godinama građenim autoritetom svlačionice, gdje svi pozvani, bez izuzetka (!), hitaju i često pružaju bolje igre, nego u klubovima…"
Emir Delić (Al Džazira, BiH)
"Kontinuitet igranja na velikoj sceni, dvije medalje u dvije decenije sa svjetskih prvenstava, Hrvatskoj daju status fudbalskih velesila u rangu Španije, Engleske, Italije i Belgije. Naime, više se puta od samostalnosti Hrvatske, reprezentacija plasirala među osam najboljih na svijetu, nego ove velike nacije. Činjenica da se reprezentacija stvara zajedno s državom, da je pobjeđivala velike rivale dok je trajao rat u zemlji, govori i o stvaranju jakog kulta. Generacije igrača nisu prekidale tu nit koja ih je povezivala od početka devedesetih do danas. Taj kult je možda i ključ uspjeha, vjera u sebe, motiv igranja za domovinu, jaka povezanost igrača, želja da se napravi uspjeh, to Hrvatsku izdvaja od ostalih reprezentacija iz regije. Ti igrači nikad ne odustaju, svaku igraju kao da je zadnja, a to je valjda i poenta sporta".
( Danilo Mitrović )