Živjeti život

Kao da je ovo izdanje časopisa, posvećenog samostalnom življenju, čekalo moj dugi oporavak i ponovno otpočinjanje, ili nastavak, samostalnog življenja nakon desetomjesečne "pauze".

Nemam unutrašnju, ličnu, a još manje profesionalnu potrebu ili obavezu da pišem o svom "iskustvu", odnosno zdravstvenom izazovu, kakav je moždani udar, ali primjećujem da moja priča jako ohrabruje ljude, pa ako će pomoći makar jednoj osobi biće značajno i dragocjeno. Namjerno pišem "izazov" jer se sada, nakon svega što sam preživjela, šalim da ja nemam probleme, samo izazove, iako nije bilo ni najmanje bezazleno. Naprotiv.

Naime, u januaru 2022, tačnije, u subotu 29. januara, u poslijepodnevnim časovima, doživjela sam moždani udar i dugih 40 sati nepomično, ležala u nesvijesti, dok me u ponedeljak ujutru nijesu našle kolege s posla. Znam da je bilo poslije podne jer nijesam izlazila iz zgrade, nakon povratka iz grada.

Doživjela sam i preživjela tip koji preživi svega 4% ljudi.

Sjećam se jedino te subote i povratka iz grada s prijateljem. Kada smo se razdvojili ispred njegovog ulaza, na čošku zgrade mi se zavrtjelo u glavi, na kratko sam se uhvatila za zid, i kada je prošlo nastavila. Međutim, ne sjećam se kako sam ušla u zgradu, niti otključala vrata, niti gdje i kada sam legla. Jedino se sjećam da sam se nakon nekog vremena ustajala do kupatila. Kaže mi prijatelj da su me našli na podu, bosu, ali pokrivenu ćebetom?!

Dugih pet mjeseci sam bila u bolnici, a do 5. maja, bez mogućnosti posjeta. Naime, oba brata su prethodno na kratko ulazila, ali se tog perioda ne sjećam. Bila sam toliko konfuzna da dugo nijesam znala je li se nešto zaista desilo, ili sam sanjala. Možda je i bolje što je tako jer nekih situacija sa nekim sestrama i tehničarima bih radije da se ne sjećam. I zaista se i ne sjećam, mada ima i prilično neugodnih kojih se sjećam, uključujući komentare "kada ću više ići kući", kao da sam željela boraviti u takvom okruženju. Međutim, od jula mi se dešava da mi se vraća pamćenje, ali ono što se dešavalo od aprila, ne i prije toga.

Naravno, bilo je i onih koji su divni, ali neću o imenima jer sam nekima zaboravila ime. Ipak, glasa i lika svih njih se sjećam, tako da bih i kada su u hodniku znala ko priča. Krajem maja se ispostavilo i da sam COVID-19 pozitivna, zbog čega sam izmještena na infektivnom odjeljenju. Tamo je osoblje zaista divno i pažljivo, mnogo posvećeno, a non-stop "na nogama".

Ipak, i dalje smatram da sam imala predivnog doktora, vrhunskog stručnjaka, najboljeg neurohirurga kojeg imamo, Luku Borovinića, iako je svoju skromnost pokazao kada sam mu u jednom razgovoru rekla da smatram da mi je spasao život. On je neko koga mnogo cijenim i čije mi prisustvo mnogo odgovara, osjećam se sigurnije i smjelije.

Šta više, srećna sam što ga poznajem, i zaslužan je što imam prijatna osjećanja kada prođem pored KBC, posle mnogo, mnogo godina drugačijih osjećanja i iskustava.

Prijatelji mi pričaju da sam na neurohirurgiji stalno pitala za Lopticu (mog psa), i trening u Herceg Novom, koji ne znam da li se desio u tom periodu :), ali vjerujem da sam i to sanjala jer Herceg Novi volim najviše od svih gradova.

Lopticu su, inače, našli na meni, ležala je i tek se spuštila nakon što su otvorili vrata od dnevnog boravka. Bilo im je čudno zašto se ona ne čuje i ne laje, ali pošto su čuli vibriranje telefona odlučili su da provale vrata.

Preko 40 sati nije obavila nuždu u stanu. Kasnije, kada je prijatelj poveo u šetnju kaže da je dugo obavljala nuždu, nakon čega je jedno vrijeme ležala pored njega, a onda se ustala i počela da laje kada se opuštila jer je obavila nuždu. Ona je, zaista, posebno stvorenje i pokazala je to nebrojeno puta, ne samo sada.

Često sam, takođe, sanjala da idem do kupatila u koje ne mogu da uđem zbog drvenih letvi i nepremostivih prepreka. U želji da budem samostalna, iako sam mjesecima bila toliko nepomična da se nijesam mogla javiti na telefon jer senzor na moj dodir ne bi funkcionisao, bilo mi je prilično teško. Nerijetko bih oplakala zbog toga jer mi je to bilo najteže iskustvo pored jecaja drugih ljudi i zvuka respiratora.

Dok sam bila na hematologiji sanjala sam da sam u Goliji, na selu, kod roditelja i onda bih molila majku da me vodi kući. :)

Takođe sam sanjala da sam kod tetke, u Nikšiću, ali da su tu sestre i sve je kao na odjeljenju. Sestra od tetke, njena ćerka, mi je ispričala kasnije da je ta tetka bila najviše u kontaktu sa svima, što je, vjerujem, razlog snova jer su se identično ponavljali.

U junu sam počela sanjati da mi kosa otpada, iako je bila toliko kratka da nije imalo šta otpadati. :)

To je bio znak da briga prolazi, tako da sam noć prije izlaska iz bolnice sanjala da mi je i otpao poslednji dugi pramen.

Kada je stariji brat došao pitala sam ga da li majka zna šta mi se desilo i rekla mu da joj ne pričaju.

Od 27. juna i izlaska iz bolnice počeo je stvarni oporavak jer sam svakoga dana imala vježbe fizioterapeutkinje. I dan danas vježbam, par puta dnevno i s tegovina, i nadam se da neću prestati do kraja života.

...

Na kratko da se "vratim" u KBC; naime, kada je majka prvi put došla bila sam smještena s muškarcima u sobi. U tom periodu moj doktor je koristio neiskorišćene dane godišnjeg odmora iz 2021. Pošto mi je krevet bio poslednji do prozora pomislila je da nijesam tu, i da su joj pogrešno rekli, a kada me je ugledala jedva me je prepoznala jer sigurno nijesam imala ni 30 kilograma. Dugo sam samo doručkovala maslac i džem, ili sir, i tako do narednog jutra, i to jako rano, odmah nakon vizite. Užasno sam mrzjela zvuk kolica s hranom jer mi je mjesecima donošena kuvana riža, koja nije ni slatka, ni slana, sve dok jedna Bjelopoljka, s kojom sam sada prijateljica, nije tražila da mi se donese ista hrana, kao i njoj, ali to je bilo tek krajem maja, pa s pauzom do posle 10. juna jer sam bila na hematologiji, gdje su me dobro hranili jer je hranu slao moj brat.

Jako sam slabo spavala, toliko slabo da bi mi se ujutru prije i nakon vizite baš spavalo. Naravno, dešavalo se da zaspim pa se hljeb potpuno osuši. Takođe, dugo su mi davali samo sredinu (ne i koru), dok nijesam zamolila pripravnike/ce da mi daju i koru. Sestre su im rekle da se mogu zagrcnuti, ali nijesu brinule što pet mjeseci ležim na leđima, bez pomjeranja na boku i pridržavanja jastucima jer sam, naravno, tek u julu počela samostalno da se okrećem ka boku. Da ne govorim da je to prvenstveno posao fizioterapeuta.

Ubrzo, u julu, sam počela i da sjedim samostalno, a onda da se, uz pridržavanje za sto, ustajem, i na kraju od 5. avgusta i da hodam bez pomagala.

Osjećala sam se kao beba koja se "dočepala" svojih nogu. Bilo mi je, naravno, mnogo stalo da budem samostalna, posebno u kupatilu, iako su brat i snaha zaista divni. Naravno, snaha mi je više pomagala u kupatilu.

Međutim, rana odvojenost od roditelja je učinila karakter čvrstim i nepokolebljivim.

Doktor je u julu rekao da je vijest da sjedim samostalno odlična vijest, i da je izvjesno da neće biti potrebna treća intervencija, koja je jako rizična, i bez obzira što nekada mora da se uradi, može da izazove ozbiljne posljedice.

Pored moje porodice, fizioterapeutkinje, i ispravnih odluka doktora Borovinića, mislim da je moja upornost i pozitivan duh, kao i želja za životom bila presudna za oporavak. Nijednog trenutka se nijesam zapitala: "Zašto baš ja? Šta sam loše uradila, i zbog čega ispaštam?"

Naprotiv, bila sam neopisivo srećna i zahvalna, pa su rezultati došli zaista brzo nakon izlaska iz bolnice, a fizičke posljedice se i ne primjećuju.

Upravo ovim tekstom sam vam to htjela i poručiti: "Živite svakoga dana radujući se novom jutru, i novoj večeri, svakom čovjeku, susretu, razgovoru, osmjehu, zagrljaju jer teško možete znati koliko sekundi, minuta, dana, mjeseci ili godina vam je ostalo. Ali, ono što trebate znati jeste da se najvrednije stvari, kao što su: zdravlje, ljubav, čista savjest i prijatelji, ne mogu kupiti novcem jer njihova vrijednost nema cijenu!

( Marina Vujačić )