VIJESTI U KATARU Afrički ponos i nada

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Afričke reprezentacije bile su nekoliko puta “ubice divova” na prethodnim svjetskim prvenstvima, ali ništa ne može da se uporedi sa podvigom Maroka, reprezentacije koja će večeras na stadionu Al Bajt u katarskom Al Koru igrati utakmicu vrijednu finala Svjetskog prvenstva.

Lavovi Atlasa eliminisali su Belgiju (u grupi), Španiju i Portugal - tri reprezentacije koje su rangirane među prvih 10 na svijetu - kako bi postali prvi afrički tim koji je stigao do mundijalskog polufinala. Naspram njih večeras će se naći svjetski šampion, Francuska.

OD EGIPTA DO MAROKA

Kamerun je iznenadio svjetskog prvaka Argentinu na otvaranju Mundijala u Italiji 1990, na kojem je stigao do četvrtfinala, dok je Senegal uradio isto na SP 2002, kada je put do najboljih osam započeo trijumfom nad Francuzima.

Trijumf Alžira na Zapadnom Njemačkom 1982. godine u grupi bio je jedan od najšokantnijih rezultata u dotadašnjoj mundijalskoj istoriji, ali ostala dostignuća selekcija sa Crnog kontinenta bila su ograničena. To je i razlog zašto je dugogodišnji predsjednik Afričke fudbalske unije (CAF) Isa Hajatu prije nekoliko godina “stavio poklopac” na zahtjeve svojih članica da dobiju više karti za završnicu od sadašnjih pet.

”Potreban nam je rezultat da bismo iznijeli jak argument”, rekao je više puta na sastancima CAF-a.

Od 160 utakmica koje su afričke reprezentacije odigrale na svjetskim prvenstvima, dobile su samo 37, sa procentom uspješnosti manjim od 25 odsto.

Sve je počelo prije skoro vijek, davne 1934. godine u Italiji. Egipat je bio prvi afrički predstavnik na SP, ali je pod vođstvom škotskog trenera Džejmsa Makrija otišao kući nakon samo jedne utakmice, po tadašnjem sistemu, izgubivši od Mađarske u Napulju 4:2.

Najveći dio Afrike bio je pod kolonijalnom vlašću kada je Svjetsko prvenstvo nastavljeno nakon Drugog svjetskog rata, ali kako su zemlje sticale nezavisnost, članstvo CAF-a u Fifi se povećavalo i afričke reprezentacije počele su polako da pokazuju mišiće.

Crni kontinent je, međutim, bojkotovao SP u Engleskoj 1966. godine zbog odbijanja Fife da se Africi garantuje jedno mjesto među 16 timova u završnici. Umjesto toga, afrički predstavnik je morao da razigrava sa timovima iz Azije i Okeanije.

Jedno mjesto odobreno je Afrikancima za Mundijal u Meksiku 1970, gdje je Maroko završio na dnu grupe, uz osvojeni bod u remiju sa Bugarskom.

Zair, sada Demokratska republika Kongo, bio je predmet ismijavanja 1974. godine, nakon sva tri poraza u grupi (9:0 od Jugoslavije).

SRAMOTA U HIHONU

Pobjeda Tunisa nad Meksikom na SP u Argentini 1978. godine vratila je moral Afrikancima, a četiri godine kasnije dva tima nisu imala sreće da idu u nokaut fazu - Kamerun je otišao kući sa tri remija u grupi (sa tri remija, u istoj grupi, Italija je kasnije postala svjetski prvak), dok je Alžir eliminisan nakon čuvene “sramote u Hihonu”, kada je Zapadna Njemačka pobijedila Austriju sa 1:0, jedinim rezultatom koji je obje selekcije vodio dalje. Njemci su rano postigli gol i niti jedna ekipa u nastavku meča nije prelazila centar, uz salve zvižduka i uvreda razočaranih gledalaca sa tribina.

FIFA je tada odlučila da se ubuduće utakmice posljednjeg kola u grupi igraju istovremeno.

Maroko je 1986. postao prvi afrički tim koji se plasirao u drugu fazu, pobijedivši Portugal, završivši u grupi ispred Engleske, ali ga je u osmini finala zaustavio projektil Lotara Materusa za pobjedu Njemačke 1:0.

Plasman Kameruna u 1/4 finale i čuveni ples 38-godišnjeg Rožea Mile scena je po kojoj će se pamtiti Mundijal u Italiji i bio je najava mogućeg afričkog buma na prelazu u novi milenijum. Samo su, međutim, Senegal 2002. i Gana 2010, sve do ovog mundijala, uspjeli da ponove rezultat Kameruna i plasiraju se među osam.

S obzirom na to da je Južna Afrika bila domaćin SP 2010, Afrikanci su premijerno imali šest reprezentacija u završnici, ali jedino je Gana prošla prvi krug - i umalo se plasirala u polufinalu, a zaustavljena je čuvenom odbranom rukom Urugvajca Luisa Suaresa u 120. minutu.

U Rusiji prije četiri i po godine bilo je još gore, nijedan afrički tim nije prošao u 1/8 finala, što je izvalo brojne debate i teme za razmišljanje - kuda ide fudbal na Crnom kontinentu.

A onda su se pojavili Marokanci i promijenili percepciju - šta god urade večeras protiv Francuza i u još jednom meču koji ih čeka, o njihovom katarskom podvigu pričaće se još dugo.

Već od narednog Mundijala u Sjevernoj i Centralnoj Americi, Afrika će imati devet predstavnika, moguće i desetog ako se plasira preko plej-ofa, sve zbog proširenja broja učesnika sa 32 na 48.

ROKI BALBOA

Do polufinala Svjetskog prvenstva Marokanci su došli na način igre koji je bio totalno atipičan za sve afričke i arapske selekcije do sada - čvrstom defanzivom, zrelom i taktički perfektnom igrom.

Odbrana Lavova Atlasa bila je gotovo vodootporna, progutala je samo jedan gol, i to autogol protiv Kanade u grupi.

”Sada postajemo tim koji svi vole na ovom Svjetskom prvenstvu, jer pokazujemo da možete uspjeti čak i ako nemate toliko talenta i novca”, rekao je selektor Valid Regragi, koji je uoči Mundijala preuzeo palicu od Vahida Halilhodžića.

”Učinili smo naš narod i naš kontinent tako srećnim i ponosnim. Kada gledate ‘Rokija’, želite da podržite Rokija Balbou i mislim da smo mi Roki na ovom Svjetskom prvenstvu. Mislim da je sada svijet sa Marokom”, dodao je Regragi.

Podrška sa svih strana - osim iz Alžira

Uspjeh Maroka na Mundijalu dobio je podršku i simpatije cijelog svijeta, posebno arapskog, gdje stiže podrška od Dakara do Dubaija, ali u susjednom Alžiru - stvari su malo složenije.

Mnogi “obični” Alžirci, doduše, navijaju za Maroko, bilo u istinskom duhu sjevernoafričke solidarnosti ili iz univerzalnog instinkta prosječnog fudbalskog navijača koji voli autsajdere.

”Osjećam da moram da podržim Maroko - komšije, braću i muslimane”, rekao je za Rojters Mehdi Belkasam, 25-prodavač ćevapa u Alžiru.

Ipak, nakon godina ledenih odnosa i duge, teške borbe obilježene optužbama, vlada Alžira je ignorisala podvige Maroka ove zime, a televizijski kanali su čak cenzurisali neke mečeve.

Dvije zemlje se najviše razlikuju oko sporne teritorije Zapadne Sahare, koju Maroko smatra svojom, gdje Alžir podržava oružani pokret za nezavisnost.

Bilo je i drugih sporova, uključujući spor oko normalizacije odnosa Maroka s Izraelom i optužbi za špijuniranje.

”Ako se fokusiramo na politiku, Maroko je neprijatelj nakon što je izabrao Izrael za svog prijatelja. Ali, fudbal nije politika. Zato sam podržao Maroko na ovom Svjetskom prvenstvu,” rekao je Milu Mohamed, taksista u Alžiru.

Drugačije će, međutim, biti u Francuskoj, bivšoj kolonijalnoj sili ispunjenoj Alžircima i Marokancima. Oni će navijati zajedno - protiv svoje nove domovine.

”U Parizu ne možete pronaći razliku između Marokanaca i Alžiraca. Kako ćete je pronaći kad je to grad koj miješa Kazablanku i Alžir”, kaže za Rojters Marokanac Rašid Oufkir, koji već 12 godina živi u Parizu.

( Danilo Mitrović )