Sakralna trpeza koja poziva na zajedništvo

Iako ne izlaže često, akademski slikar Milun Miško Čvorović u kontinuitetu stvara, fokusiran na skulpture, na kamen i proces kreacije koji se u njegovom slučaju odvija na livadi i pod vedrim nebom, uz molitvu i ljubav, a koji sa svakim novim djelom počinje kao da mu je prvi put.

Retrospektivna izložba selekcije njegovih skulptura otvorena je u utorak veče u Podgorici, u Galeriji Art na Trgu nezavisnosti, u organizaciji JU Muzeji i galerije Podgorice i uz podršku Ministarstva kulture. Oko 400 skulptura u kamenu na kojima je umjetnik radio prethodne dvije decenije, postavljeno je u središte izložbenog prostora poput trpeze u kojoj posjetilac ima jedinstvenu priliku da uživa u spektru različitih radova, galerijskih, malih i minijaturnih formata.

Retrospektivna, ujedno i prva samostalna izložba ovog umjetnika, objedinjena je nazivom “Omut”. Specifičan pojam objasnila je u tekstu kataloga izložbe istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić, uz objašnjenja profesora Draga Perovića koji je ukazao na više različitih značenja tog termina.

”Pojam omut, kojim autor imenuje izložbu, označava mnoštvo, neprebrojivost. Potiče od stare slovenske riječi homut koja se odnosi na sabiranje, spajanje, svezivanje jedinki. U nekim krajevima Crne Gore, kao na primjer u Drobnjaku u kom je umjetnik rođen, govorilo se omut za veliko stado ovaca ili roj pčela. U slobodnijem tumačenju, omut se može shvatiti kao vrtlog u sjećanju u kom se susreću različiti, krhki ili živo urezani doživljaji u djetinjstvu, pa ulazi u domen psiholgije. Dalje, omut se izjednačava sa pojmom logos u filozofiji, jer se po Hajdegeru, logos poima kao sabiranje i sabranost. Pri tome treba imati na umu da sabiranje nije prosto nagomilavanje, već ‘ono zadržava to što stremi jedno od drugoga i jedno protiv drugoga u nekom idenju jednoga s drugim’. Imajući u vidu suštinsko značenje pojma, koji je za umjetnika kako spona sa djetinjstvom i prirodom, tako i filozofsko poimanje svijeta, postavka je mišljena kao sabiranje”, objašnjava Karadžić.

Dakle, sumira ona, neprebrojiva skupina skulptura postavljena je na spojenim postamentima koji postaju simbolička, skoro sakralna trpeza koja gostoljubivo poziva na okupljanje, na zajedništvo.

Čvorović je slikar i vajar rođen u Mokrom kod Šavnika 1957. godine. Završio je likovni smjer na Višoj pedagoškoj školi u Nikšiću, a diplomirao slikarstvo na Likovnoj akademiji u Prištini 1980. gdje je dobio nagradu kao najbolji student. Uprkos tom priznanju, Čvorović kaže da od 1980. do 1990. nije mnogo stvarao, slikao je povremeno, ali ne i vajao i dalje se prisjeća tog perioda...

”Putovao sam dosta u to vrijeme i tada uvidio da je naše nebo najljepše, a bivša Jugoslavija posebno lijepa. Sav moj rad se zasniva upravo tu i ovdje... Forme iz naše prirode, ono što sam kao dijete prvi put dotakao, opipao, otkrio, doživio, kao i rad na selu, karakteristični seoski poslovi i velika familija u kojoj sam odrastao predstavljaju suštinu mog bića”, kaže on.

Uz konstataciju da je ovo njegova prva samostalna izložba, Čvorović ističe da konstantno radi i mnogo stvara, ali nema konkretan odgovor zbog čega ne izlaže ili nije izlagao češće, samostalno...

”Bez obzira na to što nijesam izlagao, ja sam neprekidno radio. Ovdje je izloženo oko 400 skulptura, a ja ih imam više od 4-5 hiljada. Moj radni dan je od ujutru do uveče, nemam atelje već livadu i nebo iznad sebe, uz brusilice koje koristim. Bitno je samo da čovjek vjeruje u sebe i da radi iz ljubavi, kada je tako onda se nikakav teret ne osjeća. Ljubav je sve. Srce je njiva koja pruža snagu da u samom postupku iz sata u sat gradiš nešto i žanješ onako kako si počeo raditi. Svaki moj dan počinje kao da nikada ništa nijesam (u)radio, a onda skulptura počinje da se vraća, stvara, dolazi mi... Istakao bih da nijednu skulpturu nijesam napravio bez molitve, jer sam vjerujući čovjek. Uz to, smatram da je čovjek rođen da radi, a ne da leži. Tako i ja radim, a ima li tu umjetnosti, to treba posmatrač da procijeni”, poručuje Čvorović.

Postavka poseban karakter dobija uz činjenicu da je kamen od kojeg su nastale izložene skulpture, iz čitavog svijeta.

”Kamen koji ovdje predstavljam dolazi iz raznih krajeva svijeta. Ali to nije jedina karateristika ove selekcije. Ona je napravljena tako da bude izložena bjelina, ljepota i čistota skulpture. Svaki rad je različit i nijedno djelo nije isto, jer smatram da stvaralac ne smije da se ponavlja. Takođe, u mom radu ima i malo dječijeg... Bavim se minimalizmom, malim skulpturama koje su teže za rad u odnosu na velike, jer zahtijevaju dosta vremena i obično nastaju od onog ‘otpada’ koji ostane nakon što ga odbijem čekićem ili špicom. Neke su od ili sa otpada, neke su mi drugovi donosili, a i dalje mi donose interesantne materijale za stvaranje”, kaže Čvorović.

Kombinovanjem različitih vrsta kamena i preciznim strukturnim komponovanjem on stvara skulpture koje prizivaju tajne rituale i inicijaciju, tumači Karadžić. Neke od njih zaista podsjećaju na drevne predmete, svojevrsne prefinjene ornamente, portale za ulaz u neke tajne lavirinte prostora i vremena, mistične elemente i oblike koji djeluju kao spona između ovozemaljskog, prolaznog i nebeskog, vječnog... U tom kontekstu, kaže Karadžić, odabir kamena kao najpodesnijeg materijala za Čvorovićev skulptorski iskaz čini se jedini mogući.

”Svojstva kamena - vanvremenost, mirnoća, kompaktnost, nepromjenljivost, uzvišenost - bliska su umjetnikovim poetskim intencijama... Sprovodeći neodvojivo supstancijalna i spiritualna istraživanja, umjetnik kontinuirano stvara estetizovane, asocijativne strukture koje svoju snagu djelovanja izvode iz finog stabilizovanja razlika i koegzistencije fizičkog i duhovnog, konkretnog i opšteg, saznajnog i nedokučivog. lako vrlo koncentrisan na fizičku supstancijalnost kamena, niegova plastička svojstva - fakturu, ritam i punoću - umjetnik izvlači na površinu simbolično i imaginarno, stvarajući fikcionalni višak koji njegove radove čini auratičnim. Upravo taj višak, koji nastaje rafiniranim međusobnim spajanjem i potčinjavanjem (nikad sukobljavanjem) materijalnih i nematerijalnih faktura, ukazuje na Miškov osjećaj za prirodu kamena, izoštren do najvišeg stepena senzitivnosti”, istakla je Karadžić.

Ona je dodala da je jedan od upečatljivih motiva u Čvorovićevim djelima i prikaz zeca, kao simbol neprekidne obnove života, ali i vjeru i čistotu, o kojoj je Čvorović i govorio. Tu su i zagonetne naprave, dodaje Karadžić, koje imaju polazište u raznim alatkama, a koje su bile dio svakodnevice umjetnikovog djetinjstva na selz, što se može tumačiti kao nostalgija za periodom bezbrižnosti, ali i otpor prema tehničkoj i tehnološkoj nametljivosti savremenog svijeta.

”Autentična izložba ‘Omut’, rezultat autorovog traganja za lijepim i uzvišenim, posmatraču pruža mir i duboko spokojstvo. Tiho i nadahnuto poziva na zajedništvo i sabiranje, na one temeljne vrijednosti na kojima treba da počiva naša ljudskost, a koje su, nažalost, u vremenu haosa ili nestale, ili ispražnjene od suštinskog značenja, ili svedene na pojedince poput našeg umjetnika koji ne pristaju na pragmatično integrisanje i gubljenje duhovnosti”, zaključuje Ljiljana Karadžić.

Čvorović je izlagao na više grupnih izložbi i na 35. likovnom salonu “13. novembar” 2013. godine gdje je dobio Nagradu za skulpturu. Autor je skulpture Ptice u javnom prostoru u sklopu fontane na Trgu slobode u Nikšiću. Upravo zbog toga što ne izlaže često, na žalost onih koji Čvorovićev rad prate i poštuju, primjećuje Karadžić, otvaranje izložbe privuklo je pažnju brojnih umjetnika i ljubitelja umjetnosti i djela Miluna Čvorovića. Postavka će, na radost svih njih, biti otvorena do 28. februara.

( Jelena Kontić )