Tko leti vrijedi

Vi se toga nećete sjetiti, davno je bilo, ima tome evo gotovo osamnaest godina. U svemu, u cijeloj zemlji Hrvatskoj to pamti samo dvoje ljudi: ja, notorni zlopamtitelj svega hrvatskog, i jedna tridesetosmogodišnja Zagrepčanka s posttraumatskim stresnim sindromom.

Zagrepčanka je imala dvadeset jednu godinu kad ju je 12. ožujka 2005. godine stariji neki tip brutalno premlatio i silovao, pa golu strpao u prtljažnik automobila i krenuo u dugo lutanje predgrađima, još je nekoliko puta premlativši i silovavši. Sreća u nesreći ispala je da je nesretnica uspjela sakriti mobitel, pa je čak četiri puta iz prtljažnika uspjela nazvati policiju, imenom i prezimenom identificiravši nasilnika, detaljno opisavši automobil, izdiktiravši registarske oznake i javljajući kuda manijak automobilom prolazi.

To je, rekoh, bila sreća u nesreći. Nesreća u sreći ispala je, pak, da je bila riječ o hrvatskoj policiji. Niti nakon jedanaest sati užasa ne dočekavši njenu pomoć, bespomoćna djevojka u očaju je pokušala samoubojstvo, i otmičar ju je na koncu golu izbacio iz automobila. Teško objašnjivu činjenicu da manijaku, usprkos žrtvinim pozivima i detaljnim informacijama, nisu uspjeli ući u trag, glasnogovornica zagrebačke policije sutradan je na konferenciji za novinare objasnila riječima, citiram: “Počinitelj je mijenjao lokaciju”.

“Počinitelj je mijenjao lokaciju.” Dosta je nezgodnom, eto, ispala osobina zločinaca da mijenjaju lokaciju, umjesto da mirno i bez panike sačekaju policiju s visoko podignutim rukama, osobnom iskaznicom i čitko ispisanim priznanjem ovjerenim kod javnog bilježnika. Čini se da su posao policiji dodatno otežavale i složene naprave koje kriminalci koriste, takozvani automobili na kotačima, pomoću kojih navodno krše pozitivne zakone fizike i izbjegavaju trenje objekta o površinu kolnika, što omogućava razmjerno brzo “mijenjanje lokacije”.

Od nezgodne osobine kriminalaca da “mijenjaju lokacije” nezgodnijom je ispala još jedino njihova sklonost organizaciji. Sutradan nakon slučaja silovatelja koji “mijenja lokaciju”, velika grupa beogradskih navijača u pratnji hrvatske policije stigla je na utakmicu u Zagreb, da bi se tek onda otkrilo kako nemaju ulaznice. Nerede u dvorani i kaos na ulicama koji su uslijedili zagrebačka je policija sutradan pak objasnila riječima kako su, citiram, “navijači bili organizirani”.

Ne samo da su kriminalci, silovatelji, ubojice, lopovi i huligani u ona vremena “mijenjali lokacije”, već su se, kako smo vidjeli, i “organizirali”. Mlađi se toga ne mogu sjećati, ali nama starijima bilo je stoga upravo samorazumljivo kad je hrvatski ministar unutarnjih poslova svečano objavio da “to što je kriminal u porastu za 18,5 posto ne znači da ga ima više”.

Tu pojavu nazivali smo “Grunfovim sindromom”. Mlađi ni njega neće pamtiti, ali Grunf je bio junak iz “Alana Forda”, genijalnog talijanskog stripa koji je sedamdesetih i osamdesetih u Jugoslaviji uživao kultni status. Visokog i brkatog Nijemca Grunfa obožavali smo zbog njegovih mudrih replika i poslovica koje je nosio ispisane na majicama. “Tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi”, “Tko gubi dobitak, dobija gubitak”, “Bolje živa kukavica nego mrtvi heroj”, “Tko je pametan stane, tko ne stane nestane” i slične Grunfove mudroserice postale su dijelom leksika naše generacije.

Onda smo odrasli i prestali čitati stripove, a dobri stari Grunf postao je hrvatski ministar unutarnjih poslova. “To što je kriminal u porastu za 18,5 posto ne znači da ga ima više”. “Navijači su organizirani.” “Počinitelji mijenjaju lokacije.” Jer, shvatili ste, “tko je pametan stane, tko ne stane nestane”.

Tko je pametan, stane, a tko ne stane, nestane. Sreća u našoj historijskoj nesreći ispala je da u politici, kako znamo, pameti nema. To je, rekoh sreća. Nesreća u sreći ispala je pak da je riječ o hrvatskoj politici. Ne zbog toga što u hrvatskoj politici pameti ima, već zbog toga što u hrvatskoj politici tko ne stane, ne nestane. Naprotiv.

Vrlo naprotiv.

Gotovo osamnaest godina kasnije, kraj Voćina se za rutinskog trenažnog leta srušio MIG 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Nije to, naravno, samo po sebi čudo neviđeno, ruski MIG-ovi u ovo doba godine po Hrvatskoj padaju redovito poput jesenskih kiša - odavno već poljoprivrednici u selima oko Zagreba ne prate prognoze Državnog hidrometeorološkog zavoda, već raspored obuke pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva - ali čak i više od činjenice da su u hangarima HRZ-a ostala ukupno samo dva leteća MIG-a Hrvate je razveselio povratak dobrog, starog - Grunfa.

Teško objašnjivu činjenicu da je ovo već četvrti MIG koji je u posljednjih desetak godina pao na hrvatske njive predsjednik saborskog Odbora za obranu Franko Vidović iste je večeri tako objasnio riječima, citiram: “Događa se. Zrakoplovi zbog sile teže tendiraju tome da padnu.”

“Zrakoplovi tendiraju tome da padnu.” Dosta je nezgodnom, eto, ispala osobina stvari da padaju. Nije to, naravno, problem kopnenoj vojsci ili mornarici, lako je njima, nije još zabilježeno da su u njivu kraj Velike Gorice pali tenk ili krstarica, ali zrakoplovstvo radi s letećim avionima, a leteće stvari, kako smo danas naučili, “tendiraju tome da padnu”. Čini se da situaciju dodatno otežava i nekakav Newtonov Opći zakon gravitacije, po kojemu stvar tendira da padne zato što je Zemlja privlači silom upravo proporcionalnom umnošku njihovih masa i obrnuto proporcionalnom kvadratu njihove međusobne udaljenosti, što omogućava razmjerno brzo padanje stvari.

Zbog čega će predsjednik saborskog Odbora za obranu Grunf Vidović već na sljedećoj sjednici Sabora uputiti valjda u proceduru prijedlog izmjena i dopuna Općeg zakona gravitacije.

Od nezgodne osobine ruskih MIG-ova da svojom proporcionalno malom masom “mijenjaju lokaciju” neproporcionalno visoko nad Zemljom, nezgodnijom je ispala još samo njihova osobina da za potrebe “mijenjanja lokacije” na raspolaganju imaju - samo jedan motor. Točno sutradan nakon pada hrvatskog MIG-a predsjednik Vlade Grunf Plenković podsjetio je kako je upravo zbog toga njegova vlada odlučila nabaviti francuske zrakoplove Rafale. “To su avioni koji, by the way, imaju dva motora”, rekao je Plenković. “I na to smo mislili.”

“Avioni imaju dva motora. I na to smo mislili.”

U Vladi, eto, na sve misle. Ne samo da zbog toga što tendira da padne svaki njihov ratni avion ima motor, nego će ubuduće imati čak dva. Mlađi neće razumjeti, ali nama starijima bilo je stoga upravo samorazumljivo kad je hrvatski ministar obrane Grunf Banožić nakon svega svečano objavio kako je “ovaj incident pokazao spremnost Hrvatske vojske da uspješno obavlja svoje zadaće unatoč izazovnim trenucima i stanju opreme”.

Vi biste se, recimo, zakleli da je još ovaj incident pokazao upravo katastrofalnu nespremnost Hrvatske vojske da obavlja svoje zadaće, očajno stanje njene ratne avijacije i totalni kaos u onoj, kako se reče, sinergiji sustava domovinske sigurnosti. To je zato što ste - za razliku od Vidovića, Banožića i Plenkovića - potpuni laici za teorijsku fiziku, aeronautiku, aviomehaniku i domovinsku sigurnost. I nikad nećete razumjeti zašto “zrakoplovi tendiraju tome da padnu”, zašto “imaju dva motora”, zašto je “ovaj incident pokazao spremnost Hrvatske vojske” i zašto, na koncu, “tko leti vrijedi, a tko ne leti ne vrijedi.”

Rekao bi jedan, nećete ga vi pamtiti, “to što su hrvatski MIG-ovi u padu ne znači da ih ima manje”.

Dobri, stari Grunf vratio se tako u naše živote. I vratio se tamo gdje pripada: u ratno zrakoplovstvo. Popularni Nijemac iz “Alana Forda” - zaboravio sam vam reći - bio je zapravo ratni pilot, veteran Göringovog nacističkog Luftwaffea koji je svoje mudre sentence običavao popratiti visoko dignutom desnicom mjereći kukuruz.

Istinabog, ne znam kakve to veze ima s ovom pričom i HDZ-ovim grunfovima, ali ne treba u svakoj popkulturnoj referenci tražiti pouke i tamo gdje ih nema.

Jer, shvatili ste, “tko je pametan stane, tko ne stane nestane.”

(N1)

( Boris Dežulović )