Nebo se otvorilo, emocije su eksplodirale

Kao „bomba“ iz njegove ljevice što je znala da šokira protivničke golmane, tako nas je juče iznenada pogodila vijest o odlasku Siniše Mihajlovića - čovjeka koji je tokom čitave svoje igračke karijere svojim šarmom „kupovao“ sve zaljubljenike u fudbal, ali i one koji to nisu. I ako je bolovao od leukemije još od 2019. godine, teško je prihvatiti ovu vijest, jer smo i ovu opaku bolest koja ga je zadesila gledali kao „živi zid“ koji će Sinišina ljevica još jednom uspješno riješiti.

Miha je bio i svakako ostaje jedan od fudbalskih junaka svih nas koji smo odrastali devedesetih godina prošlog vijeka, bez obzira na to kojim smo klupskim bojama bili „obojeni“. Dok je nosio crveno-bijeli dres Vojvodine, a potom Crvene zvezde, vješto su simpatije potiskivane od navijača ostalih klubova na ovi prostorima, ali kada se preselio na Apeninsko poluostrvo i kada je nakon sankcija postao standardni reprezentativac SR Jugoslavije svi su bez ustručavanja mogli da podignu kragnu a da ne kažu da je to zbog Erika Kantone.

Tmurne devedesete je teško moglo šta da olakša, ali njegovi projektili u kalću u paketu sa bravurama ostalih majstora sa Balkna učinili su nam djetinjstvo definitivno srećnijim. Pregled italijanske lige nedjeljom uveče se sa nestrpljenjem čekao jer se uz repertoar majstorija Savićevića, Jugovića, Bobana, Bokšića i kasnije Stankovića, redovno mogla vidjeti i Mihina „haubica“ koju su golmani mogli samo nemoćno pogledom da isprate. U duelu Lacija i Sampdorije 13. decembra 1998. je uspio da postigne čak i het-trik.

Zbog njegovog karaktera koji je u sebi nosio dozu prgavosti bio nam je na poseban način drag. Žestoki dueli sa protivničkim igračima u kojima je pokazivao ogromnu želju, kao i žustre rasprave sa sudijama koje su često završavane kartonima, bile su repertoar dovoljan da razdrma i najuspavanije navijače, ali i „pogon“ za saigrače da pokažu veću borbenost.

Gdje god je igrao navijačima nije ostajao dužan. Svi su ga voljeli, a on im je redovno uzvraćao golovima iz slobodnih udaraca, pa su mu greške u defanzivi lako opraštane. Imao je kao igrač mana, ali je bio nezamjenjiv. Borac sa dječačkim osmjehom je imao odličnu komunikaciju sa tribinom, a koliko je bio poštovan pokazivali su svi navijači gdje je igrao, a tek će to vidjeti sada, i na terenima širom „čizme“, ali i dalje.

I ako bi nas sve ujedinio u simpatijama prema njemu i da nije oblačio dres reprezentacije, nastupi za državni tim su ostavili poseban pečat. Mnogi sadašnji reprezentativci bi mogli da uče od njega kako se gaji emocija prema nacionalnom dresu, a tu ljubav pokušao je da prenese na igrače i kao selektor Srbije...

Navijače Crvene zvezde kupio je za sva vremena nastupom u revanšu polufinala Kupa šampiona protiv minhenskog Bajerna, golom iz slobodnog udarca, ali i onim čuvenim „Mihajilović u sredinu“, kada se nebo otvorilo, a stadion eksplodirao. I juče se nebo otvorilo, kao da je i samo najavilo da veliki Miha odlazi. Nebo se otvorilo, a emocije su eksplodirale...

( Branko Čupić )