Cetinje, više od grada

Volim Cetinje, jer sam u njemu živio od svoje pete do sedamnaeste godine; volim Cetinje i zbog čuvenih lipa; i jorgovana ispod Orlova krša, i snjegova njegovih; sankanja i skijanja Novom džadom, Ždrijelom, Jasikama...

Volim ga i zbog šofera cetinjskih, Mama Šehovića, Mila Simonovića i njihovih sinova s kojima sam se družio, Aska i Bora... Volim ga i zbog Lesa Ivanovića, Petra Lubarde, Mila Milunovića, Aca Prijića, Miloša Vuškovića, Đoka Žigalja, Banja Šaranovića, Venja Bastaća, Pavla Đonovića, Peśe Mirkovića, braće Spasića, Arsena, Periše i Paja, braće Kusovaca, Toma i Pavla...

Volim ga i zbog nekadašnjih “oriđinala”, Joke Bočice, Velike Ševrolet, Branka Ludoga, Ljuba Pavke, koji bi, nas, dječake, na svom kariću često provozao s vrha Njegoševe do “Granda”... Prezime im je malo ko znao, a i nema potrebe, na Cetinju mnogi imaju nadimke...

Volim Cetinje i zbog Žila Živkovića, dobrog duha Cetinja, koji nije propuštao da isprati nijedan trening “Lovćena”, nijednu izložbu, nijednu književnu manifestaciju... Svuđe ga je bilo.

Onaj, “blago retardirani”, Branko Ludi!? I on je umješno “njegovao” čuveni cetinjski humor. Uvijek se sjetim Brankove priče. Poveli ga u Dobrotu, u ludnicu (tako se to nekad zvalo). Pa mu doktor naredi da bure, koje nema dno, napuni vodom! Branko se, s onom svojom kvazimodovskom facom, nagnu na bure, viđe da nema dna, pa reče doktoru: “Kume, napuni ga ti do pola, pa ću ja od pola...”

A Branko stalno u prometnoj Njegoševoj ulici: “Kume, daj mi deset dinara”. Kad dobije pare, duboko šmrkne i veselo poskoči: “Oca mi jebi ako nijesi luđi od mene!”

Što se veli, lud, a pametan...

Jesen korača Cetinjem.

Po granama ogoljelih lipa, skakuće poneki carić, ptičica manja od vrapca; glasna i uočljiva; katkad laka meta bezobriznih praćkaša.

Imao sam šesnaest godina, kada me čuveni trener Fudbalskog kluba “Lovćen”, Mišo Pajović, prebacio iz podmlatka u prvi tim, da igram desnog beka; lijevi je bio Dujo Čelebić. Igrati u “Lovćenu”, ponos. (Pričao mi je Gustav Krklec da je u zagrebačkoj “Konkordiji” igrao lijevog beka; desni je je bio Branko Gavela).

Pisci vole sport, pjesnici, naročito, boks!

A kad odoh, poslije smrti majčine, gotovo suznih očiju, s Cetinja, piše mi stara Marija Plamenac, moja nastavnica: “Dragi moj Slobo, evo mjesec dana kako se spremam da ti pišem. Kako si moj dragi mladiću? Prvo pazi zdravlje. I škole i diploma potrebni su zdravom čovjeku. Ja imam puno učenika i mnogo radim. Spremam jednog tvog prijatelja, Bastaća. Dobro crta, ali mora da uči i druge predmete. Na Cetinju ništa naročito novog. Omladina najviše zauzeta kinom. Ima vrlo lijepih filmova i ja idem često. Nemoj nas zaboraviti. Piši”.

I: evo me, onomad, na Cetnju.

Jesen cetinjska, kao svaka; tmurna i kišna.

Zborio je Vito Nikolić: jeseni, stara nevjero... Te strasne boje našeg bola...

Cetinjske kiše... Baš kao one mostarske, mog dobrog drugara, s kojim sam u Novom Sadu počinjao, pjesnika Pera Zubca.

Decembar u drvoredima; nekako sjetno sastaju se ulice. I ljudi; kao da žale za vremenima prošlim... Sve je tu; i nije tu: nema ni poletne Industrije “Obod”.

Početkom 1953. pojavio se na Cetinju čovjek s kapom “francuzicom”. Bio je to Nagib, inženjer Pero Sinanović. Nadimak je dobio po revolucionarnom egipatskom generalu koji je 1952. godine, s grupom mladih oficira, svrgnuo kralja Faruka, upamćenog po velikom bogatstvu i posebnoj sobi za svoje mnogobrojne kravate...

Crnogorski Nagib bio je takođe revolucionaran, izuzetno sposoban privrednik. Na Cetinju je 1953. godine, u nekadašnjim oružarnicama kralja Nikole, krenuo “Obod” s proizvodnjom “bisera” od krljušti ukljeve, zatim sapuna i kreme za obuću, sitnijeg elektromaterijala, uličnih svjetiljki, da bi dogurao do čuvenih frižidera “Obodin” i veš-mašina, koji su plasirani diljem svijeta. Fabrika se razvila i kasnije smještena u novoizgrađenim halama... Osnovan je i bokserski klub “Obod” koji je 1956. na Cetinju pobijedio moćni beogradski “Partizan”. Tada je organizovan i prvi sportski radio-prenos u Crnoj Gori. Meč je prenosio legendarni reporter Radio-Beograda, Radivoje Marković.

Industriju “Obod” posjetio je u dva navrata Tito, 19. septembra 1959. s Blažom Jovanovićem i, sa suprugom Jovankom, 14. maja 1969. godine. Oba puta upisao se u fabričku knjigu utisaka.

Cetinje - više od grada. Sazdano od fišeka i knjige; moglo je, možda, postati neki crnogorski Hajdelberg? Ali, time će se, vjerovatno, baviti budući istoričari i analitičari onog i ovog vremena...

Sjećanje me - pjevao je Leso - lakom tugom ovi.

Stari učitelj, Milutin Popović, vazda s crnogorskom kapom, stasit, markantan, oličenje Crnogorca iz legende, odvede, nas, đačiće, jednog sunčanog dana, na Ivanova Korita, da se nadišemo lovćenskog vazduha i junačke crnogorske istorije. Angažovao je tri kamiona, “škode”, cetinjske “Bojane”, i mi, đeca, posijedali u karoserijama, ka’ tići. Kad smo došli na Ivanova Korita, učitelj Milutin reče šoferima da se s kamionima vrate na Cetinje!? Prazni! Mi smo ga u čudu gledali, pitajući se kako ćemo doći do Cetinja.

Poslije lijepo provedenog dana i školskog časa na Ivanovim Koritima, uputili smo se pješice niz Lovćen ka Cetinju, nekim puteljcima i stazama, koje je stari Milutin dobro znao; hitro sišli u Bajice; u Cetinje.

I pjevali: “U Bajice jure željeznice, a na Grudu tramvaji od štice”.

A “Lovćen”, poslije splitskog “Hajduka”, najstariji fudbalski klub na prostorima bivše Jugoslavije.

Orilo se Cetinjem: “Lovćen”, “Lovćen”... Đe je sada “Lovćen”?! Nema ga ni u prvoj, ni u drugoj crnogorskoj ligi!? Klub koji je dao Sreta Banovića, Vasilija Ćika Radovića, Mirka Stojanovića, Sretena Begovića, Bata Mandića, Vukašina Vujovića, Đoka Petrovića, Boža Vrbicu, Đoka Mugošu, Dojčina Perazića, Ljubomira Radanovića... Sjećamo se čuvene rečenice čuvenog Mladena Delića, “Ljudi, je li ovo moguće!”, koju je izgovorio kada je Cetinjanin, Radanović, kapiten reprezentacije Jugoslavije, u posljednjim sekundama utakmice u Splitu s reprezentacijom Bugarske, dao gol i odveo Jugoslaviju na svjetsku scenu.

Na pragu smo 2023. u kojoj “Lovćen” puni stodeset godina svoga postojanja. To je lijepa prilika da se najstariji crnogorski fudbalski klub vrati na mjesto koje mu po svemu pripada. I da se konačno otvori Stadion “Sveti Petar Cetinjski”.

Ostala mi, na Cetinju, još “tri ratna druga”, Mijo Adžić, Arsenije Kićović i dr Mićo Vukić. Ugledni ljekar, Vukić, bio je poslanik u Skupšini Crne Gore i predsjednik Skupštine Prijestonice.

- Jednom prilikom sjedio sam s Draganom Kujovićem i on mi kaže kada je spominjao neke ljude kao gospodu, njegova baba reče: “Ajde, ne pričaj, gospoda je na Cetinje” - sjeća se Mićo Vukić. - Volio bih da se Cetinju vrati onaj stari građanski šmek, koji su nosili ne samo visokoobrazovani Cetinjani, već i brojne zanatlije. Živjelo se skromno; leba, cukra i masti, ali radosno - veli doktor Vukić. - Eto, volio bih da se takvo vrijeme Cetinju vrati, jer Cetinje to zaslužuje...

Slikar Mijo Adžić veli da je napunio osamdeset četvrtu. Što je to prema mom prijatelju, istaknutom crnogorskom slikaru, Voju Staniću, koji na hercegnovskom Škveru, uz čašu crnog vina, prati svoju devedesetdevetu...

Poslije diplomiranja na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, Mijo Adžić je u Splitu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, radio kao stalni scenograf opere, drame i baleta. Povodom četrdesetogodišnjice rada, u Splitu mu je izišla luksuzna monografija.

- Kao i mnogi drugi Crnogorci, Mijo Adžić je svoju stvaralačku i građansku personalnost i profesionalnu karijeru izgrađivao i u najboljem smislu ostvario izvan svojeg zavičajnog Cetinja i svoje Crne Gore - kaže crnogorski akademik, pisac i teatrolog, Sreten Perović. - Imao je Mijo sreću da svoje umjetničko sazrijevanje i svoj radni vijek provede u oplemenjenoj, kulturno i civilizacijski srodnoj, hrvatskoj sredini, u drevnom i slavnom Splitu, gradu koji je još u doba humanizma i renesanse dao takvog velikana kakav je bio Marko Marulić, autor djela trajne vrijednosti i na latinskom i hrvatskom jeziku. Mijo Adžić je vezao svoju ljudsku i umjetničku sudbinu za duhovno veoma razvijenu i stvaralački svestrano zainteresovanu sredinu. Sticajem okolnosti, međutim, a najviše zbog prezauzetosti u matičnoj teatarskoj kući (splitski HNK) Mijo je u zavičaj navraćao kad god je mogao, i ne u vezi vlastitog teatarskog angažmana...

Kada Mijo Adžić nije u pozorištu ili u tehničkoj radionici, onda je za štafelajem.

- Isključivo slikam mediteranski ugođaj nastojeći da zadržim poeziju izvornih dalmatinskih motiva koji modernom urbanizacijom sve više nestaju - veli Mijo Adžić. - Nastojim upravo da na platnu ovjekovječim ovaj paradoks. Moje su slike čista ekspresija...

Davne 1954. u Osmogodišnjoj školi “Njegoš”, zajedno smo pohađali vannastavnu radionicu mladih talenata, koju je vodio slikar, naš profesor, Vojo Tatar. Bio je Tatar sjajan pedagog; omiljen. Volio je sport. U mladosti je boksovao; skakao “na glavu” u more s onih mogrenskih stijena.

Uz ovaj tekst ide i Vojova ilustracija, impresija Cetinja, koju je izradio 2009. godine, da bi ilustrovao moj tekst o Cetinju, kad ga budem napisao. Evo je, sada, kao podsjećanje na Voja Tatara.

Vratio se Mijo Adžić u svoje Cetinje. I eno ga, u Bajovoj, baš preko puta kuće Venja Bastaća, nekad jednog od najtalentovanijih crnogorskih mladih slikara. Učio je Venjo slikarstvo u ateljeu Mila Milunovića, u Budvi, kod pristaništa, na početku Slovenske plaže...

Braća Milunović, Luka i Milo, veoma su zaslužni za razvoj crnogorskog fudbala. Vrsni crnogorski novinar, reporter, Radovan Jablan, zabilježio je priču Kosta Ćufke, pekarskog radnika, jednog od osnivača “Lovćena”.

U ljeto 1913. godine, na Cetinje su se vratili iz Italije Luka i Milo Milunović i Ćufki ispričali kako izgleda fudbalska lopta. Milo je dao nacrt, a obućar Mijat Bastać (otac slikara Venja Bastaća), napravio je prvu loptu. Tako je 1913. s Cetinja, krenuo crnogorski fudbal.

Cetinje.

Sve me tu - rekao bi Dušan Kostić - podsjeti na oči moje djetinje...

( Slobodan Vuković )