VIJESTI U KATARU Bravo Hrvatska: Došli kao velesila, otišli kao velesila

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

U fudbalu, sportu izvan konkurencije, koji se igra na svim meridijanima i koji vrti milijarde eura, funti i dolara, Hrvatska je drugi Mundijal zaredom među tri najbolje reprezentacije na svijetu.

"Dolaze kao velesila", bio je naslov za Hrvatsku u specijalnom mundijalskom dodatku "Vijesti" uoči Svjetskog prvenstva, kada smo predstavljali reprezentacije.

"Odlaze kao velesila", mogla bi da glasi hrvatska odjava Mundijala.

Jer, na kraju balade, "finalu" koje je samo na papiru bilo utješno, a u kojem su se dvije nacije koje doskora nisu pripadala svjetskom vrhu borile za svoj komad istorije, Hrvatska je nadvisila Maroko - 2:1.

I slavila je na kraju, za razliku od moskovske epizode četiri godine ranije kada je barem nekoliko sati "tugovala", zbog poraza u finalu od Francuske 4:2.

Ipak, srebro, pa bronza, Hrvatska je tu - u krugu najvećih reprezentacija, a koliko se samo slavila "brončana generacija" iz 1998, koja nije bila tako daleko.

To možda i najbolje ilustruje kakav je antologijski uspjeh napravila reprezentacija Zlatka Dalića, jedina fudbalska nacija uz Njemačku (2002-2006-2010) i Holandiju (2010-2014) koja je "vezala" medalje na svjetskim prvenstvima.

U karnevalskoj atmosferi na stadionu "Kalifa internešnl", pred skoro 40 hiljada Marokanaca i svega četiri-pet hiljada navijača hrvatske reprezentacije, na kraju se "Mi Hrvati" čulo glasnije od "Dima Maghreb".

Nakon bolnog poraza od Argentine u polufinalu, Dalić je uspio da vrati svoj tim u prepoznatljivi "mod", Hrvati su od starta uzeli utakmicu pod svoje, iako desetkovani neigranjem povrijeđenih Brozovića, Juranovića, Lovrena...

Joško Gvardiol, jedno od najvećih otkrovenja Mundijala, čiji katarski sjaj nije pomutila ni Mesijeva pirueta u polufinalu (jer, Mesi je, ipak - Mesi), krunisao je fantastične partije na SP perefektnim udarcem glavom u 7. minutu, nakon neobične asistencije Perišića, takođe glavom.

"Lavovi Atlasa" su, međutim, uz jak huk sa tribina (ni atletska staza prekrivena zelenim tepihom - jedina na Mundijalu, nije mogla da ublaži zaglušujuću buku Marokanaca) samo dva minuta kasnije vratili stvari u ravnotežu, takođe iz prekida. Glavom je pogodio defanzivac francuskog Bresta Ašraf Dari, koji je tek drugi put bio starter na ovom SP.

Utakmice za treće mjesto obično donose goleade, relaksiran fudbal - na prethodnih 11 takvih utakmica na mundijalima samo se jednom dogodilo da bude manje od tri gola, i to u Rusiji prije četiri godine (Belgija - Engleska 2:0).

Hrvati i Marokanci su se vratili 40-godišnjoj tradiciji, s tim da su u meču u kojem su dvije selekcije bile oslobođene polufinalnih stega, psihološki opuštenije, "vatreni" pokazali da su bolja reprezentacija od najuspješnjih Afrikanaca ikada na mundialima.

Remek-djelom Mislava Oršića, tri minuta prije kraja prvog dijela, kada je napadač Dinama pogodio slično kao što je prije dvije godine protiv Totenhema (tri puta) - iskosa sa lijeve strane, lopta je pogodila stativu tik ispod prečke i odbila se u mrežu, Hrvatska je prelomila utakmicu i ugrabila bronzu.

Jer, u nastavku, Marokanci su bili ti kojima je faliko energije, a "lavove" nisu pogurali ni navijači. Morao je, doduše, Hrvatima da pripomogne Livaković, još jedan heroj Svjetskog prvenstva (sjajna odbrana En Nesiriju), ali je na drugoj strani "visio" treći gol, a čini se i da je Hrvatska oštećena za penal.

Penal su, prilično agresivno, tražili i fudbaleri Maroka, arbitar se i konsultovao sa VAR sobom, no teorije pojedinih hrvatskih medija da je sudija iz Katara poslat da "eliminiše Hrvatsku iz borbe za medalju" u korist Fife i arapskog svijeta, na kraju su pale u vodu.

Fudbalska pravda je, ipak, zadovoljena na kraju, a Marokanci će valjda tugovati samo večeras, kao što je prije četiri godine tugovala Hrvatska u Moskvi - uspjeh koji je ova afrička reprezentacija napravila u Kataru pamtiće se za sva vremena.

Pamtiće se i pjesma i energija brojnih marokanskih navijača, toliko emotivna, toliko strastvena, da je oko 10. minuta utakmice tik ispod novinarske lože "pala" i jedna prosidba (jasno - rekla je da).

Na velikom Kalifa tornju, simbolu jedinog mundijalskog stadiona u Kataru koji nije pravljen od temelja, na kraju je, ipak, istaknuta hrvatska, a ne marokanska zastava.

"Moja domovina, moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska...", tutnjalo je sa zvučnika dok su Luka Modrić i drugovi primali bronzane medalje.

Mundijalski oproštaj sa stilom Luke Modrića, jednog od najvećih virtuoza svjetskog fudbala u posljednjoj deceniji.

( Danilo Mitrović )