Bezdomlje, kruh u tuđini i haos drugih svjetova

Ruža nema povijest - ona ima istinu: svoje latice, svoju rosu i svoju smrt. To je njena povijest, isto tako duga kao povijest dinastije Xia, sa svojih sedamnaest imperatora ili, pak, što neki kažu a neki prećutkuju, povijest jedanaestog pariskog arondismana duga četiri godine. Sa gledišta ruže u zoru sve istorije su jednako duge.

Umjetnički uticaji su divne ruže, ružine latice koje je Foucault - dočekao je Vladu Markovića, Catherine Gilbaud, mene i Daniela Paillarda, koji je dan ranije dobio sina, u Parizu, u ponoć 26. 06. 1984, ničim drugim do svojom smrću - u predavanjima na Collège de France nazvao istorijom ideja. Mislio je, dakako, na ruže teksta i kontrateksta i na intelektualne uticaje u skučenom ružičnjaku života.

Postoje uticaji koji su zamislivi samo u određenoj umjetničkoj atmosferi i raspoloženju, pa čak i epohi, isto kao što u manjem broju ima i onih koji važe za sva vremena i nađu put do umjetnikove vokacije i srca. Skitnja i bezdomlje, kruh u tuđini, neizvjesnost, haos drugih svjetova - odatle crpljen uticaj spada u ovu drugu vrstu.

Zašto ja mislim da su disidentski pisci prava gospoda bunta - ne ja u privatnom ružičnjaku, nego moja melenkost među njima - i da su oni označili evropsku svijest svoga doba pošteno, časno, iskreno kao žena koja voli ili ruža koja cvjeta, uprkos činjenici što nisu bili neki posebni junaci niti prolili svoju krv na barikadama gradova opasanih žicom?

To iznuđeno majstorstvo, da posmatraš stvari iz mrtvog ugla malog čovjeka, miša, morža, mrava, to mi nije dala moja mala Crna Gora, gdje je čovjek veći svojom voljom, nego Pariz i Prag gdje je čovjek, možda protivno svojoj volji, manji. Presipanje iz velikog u malo, i opet u malo, duboko u malo, na dno malog, šta je drugo život - kruh crni i bijeli?

Tijesto, ružičnjak

U Berlinu pod komunističkom upravom ti si se nakljukao tijesta kao nikad u životu. Tijesto za doručak, tijesto za ručak, tijesto za vačeru; što je najčudnije ti si u svakom jelu, u svemu što konzumiraš, vazuduh, voda, miris, ukus, krv, vidio samo tijesto.

„Trbuh njemačkih momaka je gust zato što je nabijen tijestom“, govorila je Barbara u svojim ponoćnim antigermanskim traktatima, „kao kad pizdu nabiješ prijesnim kruhom!“

Kad sam se sa svojim jugoslovenskim pasošem višnjeve boje probio kroz Friedrichstrasse, napokon, činilo mi se da je pola svijeta moje. Zadovoljio sam se vazduhom pred spavanje i usnio Pariz

Kad sam se sa svojim jugoslovenskim pasošem višnjeve boje probio kroz Friedrichstrasse, napokon, činilo mi se da je pola svijeta moje. Zadovoljio sam se vazduhom pred spavanje i usnio Pariz, a kad sam se probudio već sam bio u nečijim kolima među prtljagom nalik na alzaške tikve.

Duh vremena (Zeitgeist) i vazdušastu masu njegovu, umjetničku klimu, u prostorno-vremenskom presjeku (hronotop) ne čine ni izdaleka samo veliki, majorni, slavni, već i minorni ljudi sa svojim minornim ambicijama i svojom skromnošću nalik na džez-muziku: umjetnost nastalu na polju među oračima i beračima pamuka, u zatvoru među sjecikesama i bezdomnicima, u ćelijama među četiri zida. Među andramoljama i tikvama. Kad god sam mislio na male i siromašne ljude mislio sam na sebe i svoje pariske drugove. Nismo zarađivali za život, zarađivali smo za knjigu.

Duh vremena, ili ružičnjak ideja, živi noću - bogovi su muškom i ženskom polu, da bi oba mogli obavljati svoje zajedničke funkcije, kaže Foucault, dali posebne osobine - i ja sam, usred noći, čim sam bacio svoje andramolje na peronu stanice Gare du Nord, osjetio ono smrdljivo željezničko i asfaltno vrijeme koje svako osjeti u Parizu ljeti, vrijeme nafte.

Tu me je čekao Manuel Arbesú Corté. Kad se nasmijao vidio sam da nema srebrnog zuba, one krunice na obrušenoj zubnoj kosti otprije četiri godine kad smo se upoznali na stanici Gaite. U međuvremenu je sklopio brak sa

Catherine Geneviève u Oviedu i postao slobodan čovjek naspram španske hunte kojoj je dugovao krv dezertera. Nijedna vojna hunta nikad više mu neće biti za petama niti skočiti na trag. Zagrlismo se u slatakom zapahu. Sve što je izbilo iz obojice bješe pivo i nafta.

„Nas dvojica ćemo umrijeti u Parizu“, rekao je, „ali još za sto godina!“

Ugurao me je u kola i krenuli smo u aveniju Général Leclerc kroz noćna svijetla nalik lotosima - bješe to moj četvrti ulazak u noćni Pariz na zaradi bijeloga kruha, četvrta pariska ljetnja godina.

Zajedničke funkcije

Kuća u aveniji Leclerc u tom času je gostila nekih trideset muških i ženskih zajedničkih funkcija koje su, u kategorijama kao što su cigarete, sir, špagete, konzerve, salate, vino, novine, đubre, pivo, želudac, cipela, knjiga, slina, mladi bradati vajar kog sam upoznao prošlog ljeta, trava, proviđenje, biciklo, skulptura, pornografija, vreća za spavanje, gitara - vrijeme je da prestanem sa odavanjem pošte hosu - urliknule uglas:

„Živ si i zdrav, uporni čovječe iz Sibira!“

Ja sam pred taj veliki svijet stao uspravno sa svojom kategorijom koju veterinari zovu lipsavanje.

„Nisam iz Sibira... Jugoslavija, Čehoslovačka...“

Za narednih pola sata me izljubiše, najedoše, napiše, okupaše i umotaše u ćebe. Vrhove ćebeta ljuljala su trojica škripavim stepeništem.

„Groblje je u potkrovlju“, reče neko na španskom.

Nađoh se u postelji. Stepenište zaškripa od kletepanja potkovica. Moj jahač je bila ženska.

„Umro si?“, upita ona glasom anđela.

„Jesam“, rekoh.

Postoje riječi koje ne možeš obojiti pravim tonom da te neko istovremeno ne miluje. Ja sam imao i mrak za ležanje na leđima i, čudo jedno, ton za milozvučno šuštanje u ušima.

„Kauč je uzan kao da je pravljen za Japanca... Ubili su te nacisti, a!?“

„Nacisti su ubili moju braću“, rekoh.

„Gluposti, začu se sa druge strane, gdje je neko snažno šmrkao, nacisti ne postoje.“

„Ćuti, gusko, šta ti znaš o nacistima, reče djevojka sedlajući me na japanskom kauču - bijaše to odista japanski ležaj, strmi naslon od izderane kože sa sjedalom na federe po mjeri dječjeg trupa. Nisi mogao biti nacista a da ti tucalj nije dug dvadeset šest centimetara, je l’ da, Ulrike?“

„Jašta, dušo, neko je odobravao iz ugla, poručnik dvadeset šest, kapetan dvadeset sedam, major dvadeset osam...“

„Pukovnik dvadeset devet, stani sad... Ušmrkni, naredi moja mučiteljka, ljubav u postelji i smrt na nebu nikad ne ide sama. Pričaj kako si umro kod tih jebenih nacista.“

„Melješ me koljenima“, stenjao sam, osjećajući da me napušta moć francuskog i svakog drugog govora.

„Ćuti, riknu moja gosdpodarica sa Ajfelove kule. Oh, Debore, Deborah, slatko ime!...“

„Baš odvratno ime, okreće nos od njega i Molière u Učenim ženama!...“

Tako sam ja otkrio travu u aveniji žutih ruža.

( Gojko Čelebić )