VIJESTI U KATARU Mesi uzeo "zlatnu boginju" u najvećem mundijalskom finalu svih vremena

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Argentina je svjetski prvak, treći put u istoriji, nakon dugih 36 godina čekanja.

U najvećem i najneizvjesijem finalu Mundijala ikada, možda i najvećoj utakmici otkada se najvažnija sporedna stvar igra po pisanim pravilima, "alibiseleste" je na grandioznoj sceni stadiona "Lusail ajkonik" u Dohi dva puta slavio pobjedu, dva puta je bio pred kolapsom, Francuzi su se dva puta nestvarno vraćali u meč, a onda su odlučili penali - 4:2, nakon 3:3 u regularnom toku.

Tamo gdje je 1986. godine stao Dijego Maradona, nastavio je Lionel Mesi, koji je u posljednjoj mundijalskoj utakmici osvojio najveći i jedini trofej koji mu je nedostajo.

Kakve antolgijske scene u Kataru, 35-godišnji majstor fudbala iz Rosarija je nakon dramatične penal-serije stao na aut-liniji i raširio ruke prema armiji argentinskih navijača, koji su skandirali njegovo ime.

I pogledao je u nebo iznad Persijskog zaliva, gdje se ukazala silueta Dijega Maradone.

Time je, na kraju balade, izvršeno i zvanično krunisanje Lionela Mesija, Argentina je definitivno dobila svog drugog fudbalskog boga, a svijet možda i najvećeg igrača u istoriji ove magične igre.

Nije se dalo Mesiju da bude heroj u regularnom dijelu, a mogao je - bio je nestvarno blizu, nije mu se dalo da bude junak u produžetku - a bio je još bliže.

Finale na "Lusailu" dostizalo je vrhunac kada je Mesi u 108. minutu ugurao loptu u francuski gol za 3:2, i sve je bilo spremno za bajku: Argentinci svjetski prvaci, Mesi igrač odluke na svom oproštaju od svjetskih prvenstava.

Ipak, činilo se da je neko ukleo Argentinice kada je poljski sudija Marčinjak u 118. minutu pokazao na bijelu tačku, a Kilijan Mbape dao drugi gol iz penala i postao prvi fudbaler od Engleze Džefa Harsta 1966. godine sa het-trikom u finalu svjetskih prvenstava.

Još nevjerovatniji povratak "trikolori" su imali u regularnom toku, 80 minuta nisu pošteno ni zapucali ka argentinskom golu kada su Mbape i Markus Tiram (izborio penal, pa asistirao) za samo 97 sekundi, dok su "gaučosi" imali potpunu kontrolu, režirali jedan od najvećih povrataka u istoriji finala.

Ali, Argentincima kao da je suđeno da idu težim putem, zaobilaznicom do istorije, da plešu tango na ivici provalije, kao da to ovoj zemlji zaluđenom fudbalom da je dodatnu snagu i energiju.

Tako su, uostalom, osvojili i prethodne dvije titule, oba puta su "birali" teži put.

Godine 1978. u Buenos Ajresu Holanđani su imali stativu kod 1:1 u 90. minutu, da bi Argentinci slavili u produžecima (3:1).

Godine 1986. u Siudad Meksiku "gaučosi" su vodili 2:0 do finiša, Zapadna Njemačka iz dva prekida izjednačila na 2:2, a onda je Maradona nekoliko minuta prije kraja lansirao Buručagu.

Ko je mogao da pretpostavi da će se 36 godina kasnije u Kataru, u prvom mundijalu na Bliskom istoku, igrati još dramatičnije, najveće finale.

Tri puta je Argentina morala da pobijedi Francusku da bi osvojila treću "zlatnu boginju".

A kako su samo momci Lionela Skalonija, heroja i sjenke, svjetskog šampiona koji je prije četiri godine izabran kao privremeno rješenje - da sakupi rastavljeni tim, odigrali prvih 80 minuta finala.

Moćno, hrabro, ubojito, taktički perefektno, a kakva su samo dva gola dali.

Mesi je u 23. minutu briljantnim pasom otvorio stranu Di Mariji, a onda bogodio sa bijele tačke nakon što je krilo Juventusa "slomilo" Osmana Dembelea, koji ga je neoprezno spotakao.

Mesi je postao prvi fudbaler ikada koji je davao golove u grupnoj fazi, osmini finala, četvrtfinalu, polufinalu i finalu svjetskih prvenstava.

Samo 13 minuta kasnije, najljepša akcija na Mundijalu, možda i u finalima ikada.

Mesi - Alvares - Mekalister - Di Marija, ja tebi, ti meni, on njemu, sitan vez, sve iz prve, a zaglušujući prasak proparao je nebo iznad Lusaila, tresao se i Buenos Ajres, slavilo je 45 miliona Argentinaca.

I suze strijeca Anhela di Marije, koje su pokazale šta ovo Argentincima znači.

Klizilo je finale ka rutinskoj pobjedi "albiselestea", Francuzi su bili izgubljeni i u vremenu i u prostoru, kao da su zalutali na velikom stadionu, gdje su se, za razliku od Argentinaca (peti) pojavili tek prvi put. Dešan je već u 40. minutu promijenio paket napadača, umjesto Žirua i Dembelea ušli su Tiram i Kolo Muani.

Pokazali su, međutim, Francuzi da su velika reprezentacija, Mbape da je veliki fudbaler, najbolji strijelac SP-a, koji će imati još baren tri mundiijala da potvrdi slavu.

Za samo 97 sekundi Mbape je dao dva gola, niotkuda su eksplodirali "trikolori", a Argentinci su bili pred kolapsom.

Tenzija je mogla da se reže u vazdhuhu kada je Marčinjak nakon osam minuta nadoknade zviždukom pištaljke odveo finale u produžetke, i spasi Argentince, jer su Francuzi opasno nadirali.

Trebao je cijeli prvi produžetak da se "albiseleste" povrati iz šoka i počne ponovo da prijeti.

Dvije velike šanse imao je Lautaro Martines prije nego što je Mesi, 12 minuta prije 120, napakovao zicer Lautaru, a onda instinktom majstora reagovao nakon prvoklasne odbrane Ljorisa.

Mislilo se da je kraj drame, ali ne, najljepše i najdramatičnije finale imalo je još mnogo toga da ponudi.

Nije bio kraj ni kada je Mbape u 118. minutu izjednačio iz penala na 3:3, nakon što je lopta pogodila u ruku Montijela.

Kakav zicer za Francusku dok je tekla "nadoknada nadoknade", kakva onda prilika za Lautara na drugoj strani.

Penali su bili vrhunac drame, Argentinci su ih dobili drugi put, nakon četvrtfinala protiv Holandije.

Emilijano Martines, najbolji giolman Mundijala, odbranio je penal Komana u drugoj seriji, a kada je Čuameni već u narednoj šutirao pored gola, slavlje Argentine moglo je da počne.

Ni helikopteri koji su nadlijetali velelepni "Lusail" nisu se čuli od zaglušujuće buke, bio je to prasak 50 hiljada Argentinaca na tribinama koji se čuo do Buenos Ajresa zapadno i Bangladeša na istoku.

Spektakularan vatromet zaparao nebo iznad Dohe kada je predsjednik Fife Đani Infantino, nešto prije 20 sati po lokalnom vremenu, 18. decembra 2022. na katarski Dan državnosti, predao Leu Mesiju zlatnu boginju.

( Danilo Mitrović )