Dijego i Leo: Tako isti, a tako različiti i jedinstveni

Dijego Maradona je 1986. godine postigao gol Božjom rukom, nekoliko dana kasnije odveo Argentinu do titule prvaka svijeta.

Trideset i šest godina od Božje ruke, najvredniji i najljepši sportski trofej završio je u božjim rukama, rukama Lea Mesija.

Možda je pomalo i pretenciozno, ali ne ako pitate Argentince – za njih su Maradona i Mesi božanstva.

Dijego je taj status stekao davno, učvrstio ga preranom smrću, Leo je to uradio u nedjelju, 18. decembra 2022. godine.

I dok će u Argentini, toj zemlji zaluđenoj fudbalom njih dvojica biti u istoj “božanskoj” ravni i njihova imena zauvijek stajati jedno uz drugog, ostatak svijeta će voditi polemike ko je najveći ili najbolji svih vremena.

Ali, da li talenat Maradone i Mesija, njihov uticaj na igru i na timove u kojima su igrali, kao i status koji su imali van terena, uopšte mogu da se porede.

Teško...

Prije svega, Maradona je bio do tada nikad viđeni talenat, ali je igrao je u neko drugo vrijeme od Mesijevog. Dva možda i najbanalnija primjera - kada je on igrao, golman je, recimo, mogao da hvata loptu koju mu vrati igrač, a i gol koji je dao Engleskoj danas bi poništio VAR.

Maradona je prije više od tri decenije bio i daleko manje poznat fudbaler – svijet ga bolje upoznao zbog tehnološke revolucije, pojavom interneta, u “Youtube eri”.

Gledati Maradonu i analizirati ga i uživati 90 minuta bila je 80-ih i do sredine 90-ih godina prošlog vijeka privilegija, gledati Mesija može da bude bukvalno svakodnevni “ritual”.

Maradona je bio, može se reći, i polumitski fudbaler, pa je i njegov status u to vrijeme bio takav. Mesi kao da je “prisutan” svaki dan u našim životima...

Nezahvalno je, takođe, upoređivati nečiji vanserijski talenat, jer njih dvojica nisu samo fudbaleri i sportisti – oni su na neki način i umjetnici, ili kao što je svojevremeno Gvardiola rekao za Mesija, a mogao je i za Maradonu:

“Ne pišite o njemu, ne pokušavajte da ga opišete, samo ga gledajte”.

Zar se isto ne može reći za remek-djela Pikasa i Van Goga, muziku Betovena, Mocarta... Gledaj i slušaj, bez daha.

Maradona i Mesi - magija u nogama.

Maradona i Mesi ne mogu da se uporede ni po načinu života.

Maradona je bio i anđeo i demon ujedno. Čovjek koji je donosio neopisivu radost, uništavao je istovremeno samog sebe. Družio se sa ljudima iz podzemlja, možda i bio prinuđen na to, ali je i uživao u mračnom svijetu droge, alkohola, raskalašnih zabava... Na brutalan način je i završio ozbiljnu karijeru, protjerivanjem sa Svjetskog prvenstva 1994. godine zbog dopinga (kokaina). Protjeran je, zvanično zbog utaje poreza, i iz Italije, u koju je došao kao kralj, a koju je napustio sam i ostavljen od svih, osim od njegovih Napolitanaca...

Maradona je izazivao i političke i društvene kontroverze. Dok je igrao u Napulju borio se javno protiv diskriminacije italijanskih južnjaka, pozvao Napolitance da navijaju za Argentinu u polufinalu Mundijala 1990, psovao Italijane koji su zviždali himni njegove zemlje u finalu u Milanu te godine... Bio je prijatelj sa Fidelom Kastrom, Ugom Čavesom...

Da li neko može da zamisli društvene mreže i današnje medije da su svi Maradonini grijesi, baš kao i njegove fudbalske čarolije, bili dostupni svima. I kako bi izgledao njegov život u ovom vremenu.

Mesi je, s druge strane, porodičan čovjek, vezan za Antonelu, ljubav iz Rosarija, grada kojeg je napustio sa 13 godina, dok se i u turbulentom političkom periodu tokom referenduma za nezavisnost Katalonije držao po strani...

Dijego Maradona i Leo Mesi. Tako slični, a tako drugačiji. I jedinstveni...

( Aleksandar Radović )