NEKO DRUGI
Gužva pred vratima istorije
Sklonost nekih naših javnih likova da istorijskim nazovu nešto od onoga što rade ili kazuju, mnogo govori o njima, a još više o onome što nam i kako rade u želji da sebi na vrijeme osiguraju mjesto u istoriji
Odavno se u nas ustalila navika, svojstvena mnogom javnom liku u politici i vlasti, da olako i brzopotezno epitetom “istorijski” zakite nešto od onoga što su uradili ili kazali. Odnosi se to, uz časne izuzetke, na društvene i političke događaje, poteze vlastodržaca, izjave i poruke, koje se - po njihovim, nikako po istorijskim aršinima - očas sortiraju na police istorijski važnih, krupnih, nerijetko presudnih. Čini se to uz privid takta i delikatnosti, a zapravo s egocentričnim, naglašenim i nacionalpatriotski ostrašćenim nabojem. I uvjerenjem u to da će istorija znati na pravi način ocijeniti ono što se radi, govori i poručuje i što bi, naravno, trebalo da ostane trajno smješteno u rubriku opštevažnog.
Mnogo toga ne znam, ali znam...
Onaj ko je, može biti, dosad zanemarivao ili umanjivao ovu temu, morao se proteklih desetak decembarskih dana korigovati i samoubijediti u to da živimo u zemlji i u dobu u kojem je, s jedne strane, istorija odavno postala pregusta i pretijesna za sve ono i sve one koji se začešljavaju za mjesto u njoj, a s druge strane je nesmotreno bagatelisanje univerzalne činjenice (“Istorija je učiteljica života”) da nije istorijski krupno i važno ono što pretendenti na mjesto u vječnosti misle, već samo ono što ova nauka i njen uhodani naučni instrumentarij utvrde. I što istorijski važno postane ne onda kada akteri borbe za oreol istorije požele i naume, nego onda kada to vrijeme, prilike i stvarnost potvrde.
Ne znam da li su o ovome razmišljali - a ako jesu, nisu nam to javili - oni koji su, nimalo slučajno baš 15. decembra, na dan kada su nas briselski dvori darovali novogodišnjim poklonom u vidu kandidatskog statusa za EU, upriličili svečano i slavodobitno potpisivanje Sporazuma o koaliciji Osmorke, HDZ-a BiH i SNSD-a. Ne znam ni da li su se razmišljanjem o vlastitoj istorijskoj veličini i značaju bavili oni koji su potrčali za analizama i objašnjavanjem briselskog poklona… Mnogo toga ne znam, ali znam da je ovo još jedan primjer operetskog pretjerivanja, s blasfemičnom potvrdom ovdašnjeg odnosa prema istoriji i sopstvene (individualne i kolektivne) iluzije o trajnosti po njenim mjerilima.
Jer, kada trojka lidera nove državne vlasti - Dragan Čović, Milorad Dodik i Nermin Nikšić - onako biranim riječima osvijetli uvjerenje o trijumfu u stvaranju nove državne vlasti, kada Dodik podsjeti na to da se teme u vezi s kojim ima razlika, naročito put u NATO, ostavljaju za “bolja vremena”, Čović “mirisnim” riječima u prvi plan stavi evropsko sutra, a Nikšić ponudi nadu u bolje dane pred nama, onda je to politički poželjno i taktički efektno, ali ipak samo očekivan izliv zadovoljstva zbog onoga što se obećava, što je potpisano i u šta bismo trebali vjerovati. Uz obavezan dodatak istorijskog značaja i očekivanih pozitivnih efekata.
Iskušenje koje nas tek čeka
I onda kada istorija nije željeni saputnik, a pogotovo saveznik onih koji tvrde da će nas usrećiti, posebno uz zaista značajan, možda i za istoriju, datum dobijanja kandidatskog statusa, nema dovoljno otpora pretjerivanju i precjenjivanju onoga što (nam) se radi. Poučan bi mogao biti baš primjer briselskog merhametluka: iako ni onih 14 obaveza iz “domaće zadaće” nije pošteno ni načeto, iako su reforme blokirane, a na vlasti ostali oni koji su autori blokada, briselski moćnici su odlučili da nam uruče dar. Oni koji su potrčali da to realno protumače, nisu mogli da ne kažu da je za poklon presudna ruska agresija na Ukrajinu i prekopana geopolitička slika Evrope, a ne to što smo mi nešto zaradili. Oni koji su se raspilavili u egzaltaciji, gube iz vida da kandidatski status jeste dobrodošao, ali je tek korak u predvorje. Da nije tako, ne bi Turska bila kandidat od 1999. (i zamrznula pregovore 2016), Makedonija od 2004, Crna Gora od 2008, Srbija od 2009. godine, Hrvatska od 2005. do članstva 2013… Dakle, istorija se zna i poigrati s onima koji je potcijene, a gustoća njenih događaja i tijesni koridori, kroz koje se valja probijati po strogim pravilima, višegodišnje je iskušenje koje nas tek čeka.
Uvrštena u kolonu onih koji, u prekrajanju slike Zapadnog Balkana, tek treba da napreduju, naša zemlja je trenutno - i onda kada se to ne kaže naglas - u onom odjeljku savemene istorije, njenih aktera, lomova i otvorenih pitanja, u kojem je sve jasnije da budućnost, njen istorijski format i plodovi, zavise od domaćih političkih snaga, likova i odnosa bar onoliko, ako ne i više, koliko i od faktora s ove i s one strane Atlantika. Sve dok se to tako ne bude gledalo, razumijevalo i prihvatilo, imaćemo tekuću, mučno karikaturalnu gužvu pred vratima istorije. I običaj nekih naših javnih likova da “od čibuka” istorijskim proglase štošta od onoga što rade i govore. Uz ignorisanje istine da to mnogo govori o njima i njihovim stvarnim dometima, a još više o onome šta i kako nam rade, opsjednuti željom da sebi na vrijeme osiguraju mjesto u istoriji.
( Zlatko Dukić )