Pazi kad povlačiš vodu

Prvi put u životu glasao sam tek novembra 1990. u Bosni, sa punih dvadeset i sedam godina. U osnovnu školu za koju su me vezivale uspomene na oštar miris premazanih podova i hipnotičko pucketanje uglja u „bubnjari“ ušao sam pred samo zatvaranje biračkog mjesta. Ponuda mi se nije dopadala, ali sam zaokružio najmanje kvarljivu robu. Sutradan sam saznao da je ta politička roba bez prođe kod mojih sunarodnika. Oni su izabrali političare koji su ih odveli u rat.

Mada ja nisam birao buduće ratne zločince, osjetio sam stid što sam uopšte učestvovao u igri u kojoj su oni pobijedili. Ubrzo su me stigle posljedice njihovog tribalizma. Započeo sam nov život u Njemačkoj, najprije sa jugoslovenskim, pa krnjejugoslovenskim, pa bosanskim pasošem - u kojem su njemački činovnici svakih šest mjeseci uredno lijepili etiketu na kojoj je pisalo „Duldung“ - što bukvalno znači „trpljenje“.

Ipak sam ostao tu gdje me je prljava voda istorije izbacila. Prvih godina novog milenijuma ponovo sam stajao pred biralištem, ovog puta u Kelnu. Od prethodnog pokušaja da učestvujem u demokratskoj proceduri proteklo je više od deset godina. Moje četvrto državljanstvo dalo mi je pravo da sa skoro četrdeset godina biram u zemlji koju je moj otac vidio samo kroz žice koncentracionog logora. Otišao sam u osnovnu školu u koju je išao moj sin i stavio krstić uz jednog kandidata i jednu stranku.

Sve je trajalo pola sata lagane šetnje i pet minuta u kabini.

Doduše zakržljali, ali ipak razgovjetan sujeverni poriv pokrenuo je u meni misao da je možda bolje da ne biram, jer kada sam prošli put izašao na izbore, zemlja koju sam volio, ugušila se u varvarskim zločinima.

Mujo u japanskoj kabini

Sjetio sam se vica o Muji koji je otišao u Japan, pa potražio klozet. Taman je obavio šta treba, kada udari zemljotres. Izvade spasioci Muju iz srušenog klozeta u srušenom kvartu, a on se osvrne oko sebe i zavapi: „Ljudi, nisam ja, majke mi... Ja sam samo povukao vodu!“ .

Znam da je iracionalno i svakako smiješno, ali ja se od bosanskih izbora 1990. u svakoj kabini osjećam kao Mujo u japanskom klozetu. Ne bih da mene optuže za zemljotres.

Ipak sam glasao na svim njemačkim izborima od tada. A između izbora sam se držao na bezbjednom rastojanju od svake vlasti, jer smatram da pristojan misleći čovjek nema šta da traži u blizini moćnika. Docnije, kada sam upoznao neke njemačke ministre i visoke partijske zvjerke shvatio sam da bi ta distanca morala biti još veća.

Dovoljno dugo sam u ovoj zemlji da upamtim nastupe više generacija političara na trgovima njemačkih gradova, dosadne ili harizmatične figure koje su me ubjeđivale u ovo ili ono. Helmut Kol je pričao nerazgovjetno i nabusito, Gregor Gizi je imao dar da retorički savlada i plaćene galamdžije, Gerhard Šreder se ponašao kao gazda i prije nego što je to postao.

Žena bez svojstava

A Angela Merkel? E, u vezi sa nastupima njemačke kancelarke ne sjećam se ni jedne jedine riječi, gestikulacije, anegdote, bilo čega. Istočnonjemački pisac Hajner Miler je na pitanje u šta vjeruje odgovarao da vjeruje u viski. A kada bi ga zamolili da se uozbilji on bi rekao: Vjerujem u konflikt!

Angela Merkel takođe vrlo dobro zna da svaka drama, pa i politička, proizilazi iz konflikta i da tragični junak strada upravo jer ne može da razrješi sudbinsku dilemu. Zato je doslijedno izbjegavala svaku vrstu otvorenog sukoba. Ona pojavom i ponašanjem spada u ljude koje rado imate u komšiluku, jer će vam pomoći u nevolji. Ali poslije toga neće ni za živu glavu htjeti da prodube odnos, odbijajući sve pozive na kafu i rakijicu, jer je ljubazna distanca bolja od grljenja i ljubljenja poslije kojeg slijedi svađa i tuča.

Iza te fasade prosječnosti krije se mozak zasnovan na matematičkim operacijama i formulama iz fizike - Merkelova je u prošlom životu studirala fiziku i željela da bude kosmonaut. Poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke pastorova kćerka se politički angažovala u demohrišćanskoj partiji. Nekoliko godina kasnije naslijedila je Helmuta Kola, kada je poslije 16 godina vladavine izgubio izbore od ambicioznog Gerharda Šredera. Potom je sedmogodišnju Šrederovu vladavinu iskoristila da svoju opozicionu stranku preuredi po sopstvenim principima - pragmatičnost umjesto konzervativne ideologije i tihi ženski makijavelizam umjesto muškog nadimanja ega pred kamerama. Jedan za drugim, potapani su unutarpartijski konkurenti, trojica ili četvorica su otpremljena u isoriju stranke kao lažni prestolonasljednici ili neuspjeli pučisti.

Onda je i sam kancelar Šreder tijesno izgubio izbore - alfa mužjak je poražen od skromne žene sa istoka.

Izbjeglička majka

Od tada je Angela Merkel preživjela sve političke potrese. Zelenima je ukrala osnovnu ideju odustajanja od atomske energije, jer je katastrofa u Fukušimi pokazala da je temeljna konzervativna ideja - njemačka tehnologija je sigurna, naprosto bajka. Ako se Fukušima desila Japancima, može se desiti svakome.

Istim instinktom odlučila je da obavezno služenje vojnog roka od 2011. zameni profesionalnom vojskom, iako je vojska uz policiju i finansije jedan od totema njemačkih konzervativaca. Liberalnom političkom spektru je otupila oštricu pristajući na legalizovanje homoseksualnih brakova.

Napokon, ona je preko noći primila izbjeglice koje su se gomilale na nemačkim i evropskim granicama i prvi put osjetila da joj je vlast ugrožena. Unutar konzervativne porodice pobunili su se bavarski hrišćanski socijalisti, a na ulici se formirao otpor, uglavnom na istoku zemlje. To je osnažilo do tada skoro nepostojeću krajnju desnicu i omogućilo novoj stranci Alternativi za Njemačku da okupi desetak odsto nezadovoljnika.

No, ni to neće mnogo nauditi njemačkoj kancelarki. Njena stranka po svemu sudeći i dalje može da računa na više od trećine glasova.

Nijemci su uvjereni da ih „Endži“ ili „Muti“ kako od milja zovu Merkelovu najbolje vodi u mutnim vremenima. Žena koja ne voli da viče, psuje, niti da daje spektakularne izjave. Ono što može da zaobiđe ona ignoriše, što mora da uradi protiv svoje volje, uradi odmah, predstavljajući to kao svoju izvornu ideju, a za ostalo se brinu dobre ekonomske statistike.

Kontinuitet je ono što sam uspio prepoznati u njemačkoj politici za ovih četvrt stoljeća koliko sam ovdje. EU plus NATO prema spolja, a makar okrnjena, socijalna država iznutra. To su radni postulati svih ozbiljnih koalicionih kombinacija. Tako će i ostati, ma ko vladao. Samo što će u Bundestagu vjerovatno biti dvostruko više stranaka nego u prvim poslijeratnim decenijama, kada su njemački liberali očijukali sa konzervativcima ili socijaldemokratama, i tako pribavljali većinu jednom od dva tabora.

Opet ću stati pred kutiju, sa donekle prigušenim osjećanjem da sam dospio u japanski WC. Ali ću glasati. A glasanje je tajno.

Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom

( Dragoslav Dedović )