Funkcionalno pomirenje građanskog i etničkog?

Sukob titana. Građansko ili etničko

Smatra se kako je najčešće političko bojno polje u Bosni i Hercegovini sukob između dva suprotstavljena principa - onog građanskog i etničkog - koji otvara prostore za poprilično galvanizirajući politički i društveni konflikt. Suprotstavljene političke pozicije nisu nikakvo iznenađenje, naprotiv, ali raspon spomenutog konflikta je takav da često prožima gotovo svaki politički diskurs i stav, bilo prošli, bilo budući.

Građanske opcije se predstavljaju kao integrativni i kohezivni faktor društva, egalitarnog ili jednakog po pravima i obavezama, usmjeren zapadnim vrijednostima, dakle po definiciji univerzalnijima i naprednijima nego one koje su trenutno dominantne u bosanskohercegovačkom društvu. Etnonacionalni modeli se predstavljaju kao bazični i tradicionalniji model bh. društva koji odražava realnost “stanja na terenu”, deklarativno štiteći članove svoje vlastite etnije koji su ipak nešto jednakiji od ostalih. Građanska opcija se ponekad čini kao da je modelirana u laboratoriju ideja, daleko od interferencija s realnim društvenim postavkama, dok ona etnonacionalno često liči na konzervirani i zacementirani oblik bazičnog društvenog ponašanja, u kojemu svaka primjesa suvremenosti predstavlja iskonsku opasnost i prijetnju za stečena prava. Tik-tok rječnikom, pojednostavljenim i ubrzanim, radi se o tome da je politika u Bosni i Hercegovini ugurana u ili-ili kategorije. Uz građanski ili etnički princip, najpopularniji su i ostali oblici isključivanja, poput mi ili oni, naše ili vaše, dobri ili loši, progresivni ili nazadnjaci. Primjeri su to dualističkog polariteta kojima se društvena stvarnost opisuje na poprilično izvještačen i pojednostavljen način.

Ideali i realnost

Građanska država shvaćena je kao idealni tip, na tragu sociologa Webera, te označava političku zajednicu slobodnih građana koji uživaju određena prava neovisno o njihovim posebnim obilježjima, poput onih nacionalnih, rasnih, vjerskih i drugih sličnih odrednica. Ovo teoretsko određenje, utemeljeno na jednakosti i slobodi svih građana, predstavlja više nego realnost jedan društveni ideal. Nažalost. Još je kolijevka demokracije, Grčka, afirmirala slične vrijednosti, ali je istovremeno iz društva isključivala određene kategorije, poput stranaca, robova, žena. Suptilniji su mehanizmi, ali suštinski slične se stvari događaju i u suvremenim naprednim društvima u kojima su određene kategorije građana ipak jednakije od drugih. Nekada se radi o statusnim i klasnim razlikama (siromašni-bogati), ponekad i o rasnim, a čest slučaj je i kategorizacija građana na one prvog i drugog reda, izvorne starosjedioce i došljake, kao što je slučaj u zemljama Zapadne Europe s kolonijalnom prošlosti i migrantskom tradicijom (Francuska, Nizozemska, Njemačka i sl). Ovo ukazuje na to kako ideali jednakosti i slobode nikada ne postoje kao idealan tip, već kao kompleksni aranžmani unutar samog društva. Habermas će samu demokraciju definirati kao poredak koji trajno, dakle institucionalno, osigurava okvir za artikuliranje različitih perspektive, te ponuditi mogućnost njihovog usuglašavanja. Ovo se odnosi i na odnos građanskih i etničkih, ali i ostalih društveno suprotstavljenih pozicija. Neovisno o ratu ideja, često prizemnog, a ponekad i relativno stupidnog karaktera, usuglašavanje pozicija unutar institucionalnog dijaloga nužnost je svakog društva koje pretendira zvati se demokratsko. Maksimalno pojednostavljeno, suprotstavljene strane se ne moraju voljeti, ali moraju komunicirati, te razvijati makar minimalne oblike suradnje. Ovaj imperativ komunikacije nije baziran na širokogrudnosti aktera, već se nameće kao funkcionalni način širenja kohezije i povezanosti u društvu. Svaka suprotna radnja čini da makar jedan segmentarni dio društva odumre u odnosu na drugi. A to, mišljenja smo, nije državni interes.

O lijepa, o draga, o slatka funkcionalnosti

Sve dok se politički život temelji isključivo na sukobu ideja, stavova, lidera, povijesti i budućnosti, teško da je moguće razviti ikakav smislen oblik funkcionalne suradnje koja traga za minimalnim konsenzusom u društvu. Različite političke, ali i mnoge druge pozicije teško da se mogu pomiriti, no možda to nije ni potrebno. No, ono što je svakako potrebno vezano je za promjenu osnovnog smjera političkog sukoba. O tome je egzemplarno pisao John Paul Lederach, jedan od najpopularnijih autora koji su ikada pisali o tehnikama izgradnje mira. Realist kakav jest, smatrao je kako dubinsku transformaciju društva treba odgoditi za neke kasnije povoljnije vremenske okvire, dakle, idealna ili makar nešto bolja rješenja tek trebaju doći. No, u sadašnjosti se potrebno koncentrirati na ono što je izvodljivo, usmjeriti se na izgradnju održivih i fleksibilnih procesa, te ponuditi dijelom i neka specifična, a možda i inovativna rješenja. Lederach će jednostavno reći kako “pobjedu odnosi politički usuglašen pragmatizam” koji je imao snage napustiti destruktivne obrasce i iznjedriti neka nova rješenja. Politički odnosi daleko su od idealnih, to je poznato svima, ali pragmatizam usmjerava aktere prema traganju za nešto boljim rješenjima te ih usmjerava prema društveno odgovornim radnjama. Funkcionalna suradnja ne pomiruje političke principe (građanski i etnički) i izvedenu praksu, ali institucionalnim putem smanjuje napetost između njih. I da, pa makar samo i dijelom, ovakva institucionalna suradnja tjera gnjev, ljutnju, srdžbu, vulgarnost, opstrukcije i podmetanja iz političke i društvene sfere, ostavljajući mjesta u javnoj sferi za neke ljepše priče.

(oslobodjenje.ba)

( Pavle Mijović )