Curke, deminutivi i poruke

'Idem s curkama na rockas,' poslala mi je Andi poruku bez kvačica. 'Hoces s nama? Ide se u Tajm, vecera pa caganje na baru.'

Mislila sam da ovdje prijateljice jedna drugu iz milošte zovu 'koke' ili 'babe.' 'Zašto ćurke?' pitala sam.

A, ne, smijala se Andi, preko ukucanog 'hahaha.' Stvarno kažemo 'curke.' Nije meko č. To su moje frendice.

Zagonetan je ostao još samo 'rockas.' Čaganje znam od prije, pomirila sam se s njim. Paralelno postojimo, čaganje i ja, ne koristimo se. Pa ni plesala nisam nikad. Ja i dalje 'igram.'

'Rockas' nije novourbani izraz za totalno drmanje od provoda. Mada bi mi super pao jedan 'rock-ass' izlazak.

Roćkas je samo stari, dobri rođendan.

Zagrepčani koriste mnogo deminutiva. Radio voditelji najviše. Razbuđujem se uz stanice s odličnom muzikom, ali deminutivčići su neizbježni. Već ih očekujem i u kratkim vijestima.

Razlike između dva jezika nastala iz negdašnjeg zajedničkog brojne su, sitne, uhoparajuće i podle. Tako sitne, a primjetne, prisutne su i u rječniku i u gramatici. A ja bih pisala. U pisanje mi se ušunjaju obje varijante. Ili mi, ponekad, bolje legnu povijest, stubište i infinitiv glagola - onda, kažu, baš zvučim hrvatski. A onako, s rječcom 'da' ispred glagola, previše 'dakam.' Nedjelja mi sve više vuče na neradni dan, sve manje na 'tjedan', pa probam staviti 'sedmica', kao neutralni naziv; ali 'sedmica' je u mom uhu - glavni zgoditak na lotu.

Mnogo je lakše s(a)vladati potpuno različit jezik.

Zagrebačke me curke ponekad pitaju kako je bilo u Crnoj Gori. Odgovaram im izvornim dijalektom. To je znak da se tamo dogodilo nešto 'presmješno' i ja jedva dočekam priliku da ih zabavim s par anegdota ispričanih s akcentom bezbrižnog životarenja na plus četrdeset. Svoju im zemlju prikazujem kao jedan veliki Kerempuh, gdje bi baš voljele otići, upijati te povišene glasove i salve smijeha ispod balkona. Kada dođe red na njihove teme, u njih se spretno uključujem, moj govor postane razumljiviji, ozbiljniji. Kanališem glas Milke Babović, mada, često se dogodi da ja kažem rajčica i tisuća a one paradajz i hiljada.

Za totalno opuštanje, za terapiju povratka korijenima, tu je moja Tonči. Tako ja nju zovem iz milošte. Tonči stalno hoće na Trgu da kupi buket cvijeća prije nego što se rastanemo. 'Trg' je Trg Bana Jelačića. Ostali trgovi trebaju punu identifikaciju. Tonči najviše voli lale, traži tulipane. Poljubimo se, ona s buketom trči, hvata tramvaj. A lice ima slatko, zrači suncem, poput sijanih ljetnica. Iz mog je grada; zapravo, više sam ja iz njenog, sada. Ponekad vidim da prolazi kroz ono kroz šta sam ja prošla: prvo u sebi ugasiti jedno dugme za klimu, upaliti drugo; skratiti ljeto, produžiti zimu, obradovati se svakom jesenjem danu bez magle, dovoljno osvijetljenom da se može uživati u lijepom, raskošnom šećerenju lišća pred opadanje. Promijeniti i stil odjeće i obuće; primjećivati i cijeniti stepen/stupanj organizacije javnog prijevoza. I, najteže, postati osoba koja treba unaprijed da dogovori druženja, upiše ih u kalendar, pa čak i ona tako kratka kao što su 'kafa sa...'

'Evo lijep dan, ajde sjutra da se vidimo.'

A sjutra uvijek bude kiša.

'Što je ovo?' pitamo jedna drugu. 'Može li dva lijepa dana zaredom?'

Tonči je, kao i ja, mnogo prije nje, u našem rodnom gradu ostavila usko povezanu grupu prijateljica s kojima se nije trebalo unaprijed dogovarati. Kad bi nas, podgoričke curke, nešto steglo u grlu, ili kad nam je u stomaku zatreperilo - dovoljan je bio jedan poziv, oko okruglog stola već su ređane stolice. Ovdje stomak manje treperi, u grlu češće stegne, a sve se proba riješiti porukama. To baš i ne ide. Onda sve počneš rješavati sama. Jer dok se dogovoriš za kafu, knedla je progutana, svarena i reciklirana. Bolje se glasno smijati. Onda proviri i sunce, da vidi o čemu se tu radi.

Sunce je provirilo i kad je stigla Mari, iz Novog. Srele smo se samo jednom, kratko je ostala, vratila se u Herceg-Novi, napisala o Zagrebu: 'Divan je to grad. Čist. Uredan. Od mjere i načina. Tamo stabla ne dižu trotoare. Sve je pod konac i red. Vlada neka nepodnošljiva tišina. Vidiš gužvu ali je ne čuješ. Dok se ne zasmijasmo.'

Smijehom pazimo jedna na drugu.

Tonči i ja imamo stotinu ideja kako iskoristiti status doseljenica iz krajeva s malim razlikama. Osnovaćemo ovo, ono, i, naravno, NVO. Glasno planiramo. Onda naše planove u djelo sprovede neko drugi.

'Moramo naučiti tiše da pričamo kad se nađemo,' zaključile smo. Pa se opet preglasno smijale. I predugo. Zatim, izmijenjenim glasom, naručile 'kavu s mljekom,' pa šapatom komentarisale one druge stvari, manje lijepe vijesti i odluke u zemlji u kojoj živimo, radimo, školujemo djecu, ali koju još otvoreno ne kritikujemo, kao što to radimo s našom manjom, južnijom teritorijom na koju polažemo više prava.

'Moja Tonći', kažem joj u šali. Omekšam to opasno č.

Ispustile smo još jedan dogovor upisan u kalendare: festival svjetske književnosti. Nema veze, tješimo se, ionako je Čimamanda davno otkazala dolazak, a zbog nje smo htjele ići. One hrvatske pisce koje volimo rijetko gdje pozivaju. I tu je ljudima još uvijek prilično nevažno koliko je osoba interesantna, autentična. Ziher ili moć - dva većinska svrstavanja.

Neki naši poznanici, kojima smo opisivale bezbrižno ludilo života u južnom Kerempuhu, posjetili su Crnu Goru i doživjeli civilizacijski šok. Rekli su nam to bez uvijanja. Oni nemaju sloj osjećaja krivice, niti lažne skromnosti da kao ne vide za koliko su nam kopalja pobjegli. Nabroje nam komponente civilizacijskog šoka, naravno da su uočili ono što mi nesvjesno ignorišemo: budvansku rivijeru bez plaža o kojima smo im oduševljeno pričale; turističke radnike nimalo duhovite, kako smo ih mi opisale, već smrknute i spore; cijene naglo uvećane, od ostroške svete vodice, preko feniranja, do iznajmljivanja auta. O stanju na putevima i u toaletima da i ne govorimo.

Andi je i poslovno bila u Crnoj Gori. Vratila se zgranuta brojem sahrana i saučešća na koja zaposleni odu usred radnog vremena i više se ne vrate na posao. Prije toga dugo doručkuju. A Andi pripremila projekat, uz njega i budžet, papire za potpisivanje, nije znala da sve mora sabiti u dva sata, od deset do dvanaest.

'Nemam pojma,' rekla sam. 'Moje prijateljice baš mnogo i ozbiljno rade.'

'I moje,' rekla je Tonči.

Ovakav život od nas napravi najveće promoterke rodne zemlje-pozornice. I kad je kritikujemo, radimo to koristeći se lukavo maskiranim komplimentima. 'Makondo,' kažemo. 'Tamo vlada mjesečarsko ludilo.' Ispod ovih rečenica, poput šuma rijeke u kanjonu, teče nagovještaj da smo, zapravo, neodoljivo egzotični.

Ili: 'Svako je kod nas najpametniji. I najljepši.' (Možda i jeste.)

'Naša mala Kolumbija, gdje svako zna sve o svakome. Ali treba znati šta ko može da završi.' To jest: opusti se, završeno ti je, ali se ni u šta mnogo ne miješaj.

'Mala zemlja, stanovnika kao u jednoj opštini nekog većeg grada.' (Mada, ono, kad bi se ispeglala, Crna Gora bila bi prostranija od Rusije. Uz to, pola planete izgleda ima crnogorsko porijeklo.)

Sve-sve je naj-ili-naj; 13.812 kvadratna kilometra čistih ektrema.

Kad već pomenuh onaj Tajm, na početku... Otišla sam. Lijepe žene prolaze kroz Tajm. Baš i ne čagaju, no to je već - Sign of the Times. Prišla mi je jedna preslatka, zagrlila me, poljubila, rekla 'Di si ti, kraljice?' i, prije nego što sam do kraja razvukla osmijeh, ispod nosa mi je maznula čašu votke sa sokom od domaće, zelene jabuke u kojoj je plivala pozamašna kocka specijalnog leda s elektrolitima.

Preporučujem, čitavu tu scenu.

( Olja Knežević )