Šta nam kaže Belov anđeo?

Hajnrih Bel je bio pisac malog čovjeka. To je ozlojedilo ponekog kolegu i kritičara, za koje je pisanje bila elitna stvar. Tako je Ernst Herhaus rekao da Belova književnost ima „vonj vešeraja“ i da je to „piskaranje za normalne ljude“. Nobelova nagrada 1972. je demantovala ovakve ocjene. Bolje rečeno potvrdila je mogućnost postojanja vrhunske književnosti za normalne ljude. Hajnrih Bel je za života prodavao knjige u milionskim tiražima. Trinaest njegovih proznih djela pretvorena su u filmove.

Odbijeni pisac i „književnost ruševina”

Odmah poslije Drugog svjetskog rata savremenici nisu baš bili skloni da čuju mladog pisca koji je iz rata ponio težak prtljag hrišćanske savjesti, sjećanja na besmisleno ubijanje i razaranje, na nacističko varvarstvo i poraz humanosti.

Bilo mu je 28 godina kada je oružje utihnulo. Odmah je počeo da piše. Prvi roman „Anđeo je ćutao“ niko nije htio da objavi. Povratnik iz rata koji ženi mrtvog prijatelja mora da saopšti da se muž neće vratiti. Hajnrih Bel je tada zabilježio: „Moje pravo područje očito je rat, sa svim sporednim pojavama, a niko živ ne želi da pročita ili čuje nešto o ratu, to je da poludiš“. Isto se dešava i sa drugim romanom „Krst bez ljubavi“, on ostaje u fragmentima. Bel razlaže materijal na priče koje objavljuje po časopisima. Uskoro Bel i njegova generacija dobijaju podrugljivu etiketu „literatura ruševina“, ali Bel je usvaja i pretvara u programski iskaz: „Zaista su ljudi o kojima smo pisali živjeli u ruševinama, dolazili su iz rata, muškarci i žene jednako povrijeđeni, i djeca. Oni su bili oštra oka: vidjeli su. Nikako nisu živjeli u potpunom miru, kao i njihova osjećanja, ništa kod njih i oko njih nije bilo idilično, a mi kao pisci osjećali smo da smo im bliski, da se poistovjećujemo sa njima“. Ovaj umjetnički i ljudski moto iz 1952. neophodan je da bi se razumjela i jedna od prvih satira koju je napisao Hajnrih Bel: „Ne samo u vrijeme Božića“.

Difamiranje njemačke osjećajnosti

Priču je Bel pročitao u zamku Berlepš, na sastanku Grupe 47, čiju je nagradu dobio godinu dana prije toga za kratku priču „Crne ovce“. Samo mjesec dana poslije nastupa pred Grupom 47 priča „Ne samo u vrijeme Božića“ je i objavljena, uslijedila je radijska verzija koja je podigla prašinu. Sveštenik Hans-Verner fon Majen je optužio Bela za „difamiranje njemačke osjećajnosti“.

Čime je Bel, inače vjerujući katolik, zaslužio ovakve napade? On je opisao porodicu imućnog trgovca egzotičnim voćem, Franca, koji je prije rata bio ugledan, za vrijeme rata ugledan, a ugledan je ostao i poslije rata. Pripovjedač u prvom licu je njegov bratić, malograđanski zdravorazumski glas koji izvještava o rasulu u porodici „hrišćanskog trgovca“ zbog božićne jelke.

Ukratko, Francovoj ženi koja se zvala Mila, najvažniji čin tokom godine je bilo kićenje božićnog drveta. Užas rata je osjetila samo kao vrijeme u kojem je bilo nemoguće nabaviti slatkiše i ukrase: „Uz opasnost da postanem neomiljen, moram ovdje pomenuti jednu činjenicu, u čiju odbranu mogu reći samo to da je zaista činjenica. U godinama između 1939. i 1945. bili smo u ratu. U ratu se pjeva, puca, priča, bori, gladuje i umire se - i bacaju se bombe - sve same neugodne stvari, čijim spominjanjem svojim savremenicima nikako ne želim dosađivati. Moram ih spomenuti samo zato jer je rat imao uticaja na priču koju hoću da ispričam. Naime, strina Mila je registrovala rat samo kao silu, koja je još od 1939. počela da ugrožava njenu božićnu jelku. Ipak, njeno božićno drvce je imalo poseban senzibilitet”.

Svaki dan je Božić

Kada je rat prošao Francova kuća je bila cijela sred ruševina uništenog grada. U njoj su se ponovo pjevale božićne pjesme, jelka je opet bila ponos cijele porodice. Sve dok je jednom prilikom jedan od nespretnih ukućana nije oborio. Strina Mila je pred prizorom uništenja jelke doživjela potpuni slom. „Odbijala je hranu, nije spavala, nije jela; primjenjivana je hladna voda, vrela kupka za noge, naizmjenična kupka, ljekari su tražili po enciklopedijama, tražili su ime tog sindroma i nisu ga nalazili. A strina je vrištala. Ona je vrištala sve dok stric Franc - taj čovjek dobar kao hljeb - nije došao na ideju da postavi novu jelku.”

Od tada svake večeri porodica glumi božićno slavlje, jer ako pokušaju da ga preskoče Mila počinje da vrišti. Kad jedna jelka uvene nabavlja se druga. Svi su zarobljeni u ludilu strine Mile: „Gomilali su se računi od ljekara, pozvani su psihijatri, ispitivači duše. Jedino je moja strina Mila, koja se mora označiti kao pokretač svih tih pojava, ima čelično zdravlje, smiješi se, dobro je raspoložena i vedra, kao što je skoro uvijek bila. Njena svježina i živahnost sada su polako počeli da nam smetaju, mada nam je njena dobrobit tako dugo bila na srcu”.

Rasulo ispod jelke

Sin Johanes, inače uzorni advokat, približio se komunistima. „Njegove oči su poprimile fanatičan izraz, ponaša se kao derviš na javnim nastupima svoje partije, zapostavlja svoju kancelariju, piše gnjevne članke u odgovarajućim partijskim listovima”.

Drugi sin koji je imao isto ime kao i otac, ionako je bio bokser - crna ovca familije - ali i duboko pobožan čovjek, koji je odbijao da učestvuje u ritualnim glupostima povezanim sa kićenjem jelke. Njihova sestra Lusi se zajedno sa mužem odala „egzistencijalističkim plesovima” u noćnim lokalima.

Erozija ugledne hrišćanske familije se nastavlja. Svake večeri pjevaju božićne pjesme, jedu božićne kolače i tako u ime psihičke ravnoteže zadovoljne Mile simuliraju vječito Badnje veče, čak i u vrijeme karnevala, čak i kada je napolju nesnošljiva vrućina. Naposljetku, bogati trgovac Franc i sam podliježe pritisku okolnosti:

„O njemu su postale poznate stvari, potkrijepljene izjavama svjedoka, za koje se može primijeniti samo riječ brakolomstvo. A što je najgore, on to nije ni poricao, već je za sebe tražio da živi u odnosima i pod uslovima, koji kao da posebne moralne zakone čine opravdanim”.

Tokom godina svakodnevnog božićnog slavlja pravi članovi porodice zamijenjeni su plaćenim maskiranim glumcima, a djeca - voštanim figurama. U trenutku sloma Mila je imala 62 godine. Moguće je da je u mjehuru svakodnevnog lažnog božićnog slavlja živjela jako dugo. Vrijeme je u svakom slučaju radilo za Bela.

Njemačka koja je naučila da se smije

Godine 1970. je snimljen televizijski film po ovoj satiri. Njemačka je naučila da se smije “difamiranju njemačke osjećajnosti”.

Urednik ovog izdanja u Partizanskoj knjizi, izdavačkoj kući iz Kikinde, Vladimir Arsenić, u pogovoru kaže: „Ozdravljenje jedne osobe je komplikovan proces s neizvesnim krajem koji zahteva angažovanje čitave porodice, kao u priči 'Ne samo u vreme Božića', a ozdravljenje čitavog društva zahteva ozbiljno angažovanje svih građana. Kraj je, govoreći iz Srbije 2022. godine, veoma neizvestan. Belova satirična oštrica nije usmerena samo na proces poricanja i nemogućnost sukobljavanja s prošlošću Nemaca nakon Drugog svetskog rata, već i na uspostavu društva koje je takvo odbacivanje istine omogućilo“.

Budući da je i na zapadu našeg kontinenta vrijeme političke idile nepovratno prošlo, treba očekivati začuđujuću aktuelnost Belovih satira. Jer ono što se činilo prevaziđeno, ponovo se pojavljuje u sijaset bizarnih oblika digitalne epohe.

Belovo hrišćanstvo kao radikalni pacifizam

U svojim frankfurtskim poetičkim predavanjima iz 1964. Hajnrih Bel je ostavio jednu rečenicu koja sažima njegov odnos prema vjeri i čovjekovom svijetu: „Vjerovatno hrišćansko još nije ni počelo“. Biti hrišćanin za Bela je značilo mnogo više od odlaska u crkvu, to je značilo biti na strani uskraćenih, poniženih, potlačenih. Hrišćanin je onaj koji dijeli, a ne onaj koji grabi. Onaj koji saosjeća, a ne onaj koji odbacuje. Vjerovatno bi mu više po volji bio današnji nego tadašnji papa. Osim toga, hrišćanin nikada, ni pod kojim uslovima, ne može biti militarista.

U svom dnevniku ranjeni vojnik Hajnrih Bel je novembra 1943. zapisao: „Moje čarape, vonj 14 dana stare krvi“. A juna 1944. iz Mađarske piše svojoj budućoj supruzi: „Jutros prilikom previjanja prvi put sam vidio moju ranu… pa ona izgleda zastrašujuće, najveća je veličine lipinog lista, tamo gdje je veliki geler ušao… čovjek se ipak uplaši, kada vidi sebe tako uništenog; ma rat je ludilo!“

Čovjek koji sve ovo preživi i vrati se svojoj srušenoj kući sigurno ima drukčiji odnos prema ratu od onih koji ga ispod svoje bogato ukrašene jelke priželjkuju - drugima, dok slušaju mehaničkog anđela kako šapuće: „Mir, mir!“. Tako je Bel u odnosu na mnoge savremenike neminovno njegovao drukčiji, manje licemjeran odnos prema Božiću, danu kada je za hrišćane rođena nada.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )