Argentina

Kada je Argentina prošli put bila prvak svijeta u fudbalu, potpisnik ovih redova bio je nepristojno mlad - momčić od dvadeset ljeta. Dokaz da navijati za Argentinu nije jednostavno, eto, ako ništa drugo potrebno vam je vraško strpljenje. Moj prijatelj, takođe navijač Argentine, ima teoriju da normalni ljudi navijaju za Brazil ili Njemačku, Italiju ili Francusku, a da je navijanje za Argentinu (i Urugvaj) svojevrstan simptom, ili bar znak neke forme neprijastajanja na “normalni” poredak.

Čak tri izgubljena finala, kao da sudbina hoće da dodatno potvrdi njeno ime - jer, Argentina znači “srebrna” - čak i kad je, u fudbalu, zlatna. Iako je na drugom kraju svijeta, iznad Ognjene zemlje i vjetrovite Patagonije, teško je zamisliti evropskiju zemlju. Jedna šaljiva dosjetka, pripisuje se Kortasaru, kaže da je Argentinac u stvari Italijan koji govori kao Španac, misli da je Francuz, a volio bi da je Englez...

Kakav personalni kaleidoskop: Če i Borhes, Kortasar i Monzon, Sabato i Fanđo... Gombrovič, izaslanik iz Poljske, Marta Argerič, sa sličnih strana... Masedonio Fernandes i Manu Đinobili, Gonzales Tunjon i Gabrijela Sabatini, Manuel Puig i Mario Kempes...

Ali, dozvolimo sebi da u mozaiku argentinskog kosmopolitizma prepoznamo/pogledamo nekoliko crnogorskih kamenčića...

”Ja, Timoteo Jokanović, Crnogorac star šezdeset godina, sjedim pred svojom kućom, zagledan u beskrajno prostranstvo pampasa, i razmišljam o svojem životu...”

Ovako glasi prva rečenica izuzetno vrijednog memoarskog štiva jednog od crnogorskih doseljenika u Argentinu, s početka prošlog vijeka. Poslušajte muziku svih tih imena - Edoardo Vuletić, Esteban Pajković (značajni pjesnik), Huan Radonjić (ekonomista i izdavač), Emilio Ognjenović, duhovni mentor pape Franja u mladosti, Marselo Bekmaz Ćetković (ugledni ljekar), ali i braća Karlos i Milo Đukanović, brodovlasnici, doduše iz Lime...

Sva ta imena koja smo otkrivali prije gotovo četvrt vijeka, uglavnom zahvaljujući posvećenom publicističkom i istraživačkom radu mladog Gordana Stojovića, otkrivala su jedan nevjerovatan svijet - crnogorsku dijasporu od La Montenegrine u Gran Ćaku do siromašnih četvrti Buenos Airesa, najčudesnijeg grada na zemlji, ali i ostalih metropola Južne Amerike.

Jokanovićev autobiografski zapis je zanimljiv i jezički, ali i narativno - prepun humornih epizoda poput one kako su roditelji iz Crne Gore, iz pivske sirotinje, poslali drugog sina, Neđeljka, da nađe brata i da ga dovede kući. Neđeljko ga je pronašao, ali je i on ostao u Argentini, još i postao Domingo Jokanović. Timoteo će, nakon Peronovog dolaska na vlast biti zastupnik sitnih zemljoposjednika i ostavio je značajan trag i kao tribun i borac za pravdu, što izgleda Crnogorcima svuda, od Aljaske do Argentine, lakše ide nego li u samoj Crnoj Gori. Kad je umro, Evita Peron je poslala telegram, koji, sasvim crnogorski, i danas visi uokviren u kući Timoteovih potomaka.

U novije vrijeme ovdje je, zahvaljujući novinaru Peru Zlataru, i jednoj njegovoj, prije svega litetarnoj rekonstrukciji, zadobila veliku popularnost epizoda sa Blagojem Jovovićem i njegovim pokušajem atentata na ustaškog poglavnika Pavelića u Buenos Airesu. Iako je ovaj atentat na granici urbanog mita i svakako atentatorskog diletantizma (uzgred, vjerovatno je ovaj traljavi pokušaj spasio glavu Paveliću, kome je UDBA spremala kudikamo ozbiljniji atentat, a on je odmah zapalio za Madrid, gdje će umrijetu dvije godine kasnije), ali Jovović je već u nekoliko gradova Crne Gore i Srbije dobio i ulicu. Sačekajte da vidite kada će je dobiti Bogdan Bogdanović ili Latinka Perović. To su već naše priče.

Umjesto toga, oslušnite, za kraj, ovaj niz majstora najvećeg formata: Di Stefano, Maradona, Mesi... Do nekog sljedećeg argentinskog čarobnjaka, i naredne titule, koja se valjda neće čekati trideset i šest godina.

( Balša Brković )