INTERVJU Dante Buu: Važno je da se ide naprijed

Umjetnička praksa i djelovanje umjetnika, pripovjedača i performera, Dantea Buua, intimna je pripovijest kako o ličnim tako i o iskustvima svojih bliskih prijatelja, kolega, ljudi s kojima dijeli isti ili sličan duhovni prostor, kroz medij performansa dugog trajanja, ali i kroz vez, fotografiju i video rad. Vođeno principima ljubavi i otpora prema represivnim ponašanjima i uslovljavanjima, usmjereno ka desakralizaciji raznih normativnih okvira koji sužavaju ili brišu prostor slobode, njegovo djelo je neodvojivo od društveno-političkog konteksta unutar kog postoji.

Dugotrajni performansi u posljednje vrijeme postaju dominantni u njegovoj praksi, a imao je priliku da u proteklih godinu dana svoj rad prikaže u više referentnih institucija prilikom rezidencijalnih boravaka (u Künstlerhaus Bethanien u Berlinu, CEC ArtsLink u Nju Orleansu) kao i u okviru projekata kao što je No Intermission u Kraljevskom pozorištu Carré u Amsterdamu, u organizaciji Instituta Marine Abramović. Kao dobitnik nagrade Milčik 2021. za mlade vizuelne umjetnice i umjetnike, trenutno boravi u Njujorku na dvomjesečnoj rezidenciji u organizaciji Instituta za savremenu umjetnost Crne Gore i Residency Unlimited. S umjetnikom razgovaramo o njegovim novim radovima, iskustvima učešća u pomenutim programima i daljim planovima.

Bio si jedan od predstavnika Crne Gore na Bijenalu u Veneciji ove godine, u okviru izložbe Umijeće držanja za ruke/dok se probijamo kroz sedimentni oblak, prema kustoskoj koncepciji Natalije Vujošević. Bijenale je završeno, a tvoj put nakon njega je prilično dinamičan, gdje si sve bio i koji projekti su se desili?

- Bijenale je zaista bilo fantastično i jako uspješno, izuzetna mi je bila čast i zadovoljstvo da predstavljam Crnu Goru u Veneciji. Kod mene je rijetko sporo i letargično, ali godina koja prolazi je zaista bila uzbudljiva i dinamična. Nakon Bijenala sam se vratio u Berlin da završim rezidenciju u Kunstlerhaus Bethanien, inače rezidencijalni program Künstlerhaus Bethanien postoji još od 1975. godine i ja sam prvi umjetnik iz Crne Gore koji je dobio ovu rezidenciju (2021). Početkom oktobra sam otputovao u Nju Orleans na rezidencijalni program CEC ArtsLinka u saradnji sa Sideyard Industries/Little Red Hand, u sklopu kojeg sam počeo svoj novi umjetnički rad koji je osmišljen kao muzički i vizuelni album. Prvi duet sam snimio sa Tif Lamson i muzičarima: Jebney Lewis, Paolo Sartori i Aurora Nealand, dok je tekst pjesme baziran na pjesmi “Epilog” od Miroslava Antića. Stvaranje muzičkog i vizuelnog albuma će pratiti i dokumentarni film. U toku mog boravka u Nju Orleansu sam izveo i dugotrajni performans “a ti, da li ti umireš srećan?” u Marigny Opera House. Krajem oktobra sam otputovao u Amsterdam da izvedem participatorni dugotrajni performans u Kraljevskom pozorištu Carré, po pozivu Marine Abramović i njenog Instituta. Trenutno sam u Njujorku, na rezidenciji koja je dio nagrade za mlade umjetnike Milčik.

Kako to sve izgleda i kakvi su ti utisci?

- Njujork je sjajan, bar što se mene tiče. Grad pulsira i uvijek je živ, što neopisivo utiče na moju inspiraciju i daje dodatni drajv da se ide naprijed. Kao jedan od centara umjetnosti pruža nebrojeno prilika da se uspostave profesionalni odnosi i proširi polje djelovanja. Milčik nagrada, koju organizuje Institut za savremenu umjetnost, je od velikog značaja za umjetnike iz Crne Gore, jer daje priliku da se izađe iz evropskih okvira, gdje je umjetnost negdje vrlo institucionalna, i uđe u američko poimanje umjetnosti koja je velikim dijelom biznis. Umjetnost, pored svih, nazovimo ih “idejnih” puteva i mogućih rješenja koje nudi za prevazilaženje problema svijeta i realnosti koje živimo kroz epohe, ima i tu dimenziju biznisa koju umjetnici trebaju da nauče, prije svega kako bi znali da cijene svoj rad i ne budu, uslovno rečeno, “prevareni” od strane institucija, muzeja, galerija i kustosica - a da njihov rad zavisi od drugih, već da je po srijedi upravo obratno.

Pomenuli smo performans u Amsterdamu, u Kraljevskom pozorištu Carré po pozivu Marine Abramović. Kako je došlo do saradnje i kakvo ti je iskustvo rada sa njom i njenim timom? Kako je izgledalo tvoje predstavljanje?

- U Amsterdamu sam izveo novi dugotrajni participatorni performans u kojem smo publika i ja vezli rečenicu “na mom jeziku, ja sanjam o tvojim ustima, moj Aleksandre”. Publika je bila pozvana da bude sa mnom među 200 metara tekstila, oko 4000 igala i preko 95000 metara konca, kako bi jedan san vezom pretvorili u javnost u toku 33 sata u rasponu od 6 dana. Performans projekat “No Intermission” je realizovan pod kustoškim vođstvom Instituta Marine Abramović, u kojem je, pored Marine Abramović, učestvovalo još 10 renomiranih svjetskih umjetnika, među kojima sam bio i ja. Marina me je lično pozvala da učestvujem u “No Intermission” i moram da priznam da je izuzetno edukativno, uzbudljivo i prepuno ljubavi sarađivati sa Marinom i njenim timom, sama činjenica da je moj performans vidjelo hiljade i hiljade ljudi, da je sva ta publika zajedno sa mnom stvarala moj rad govori o tome da se doista radi o nekom ko je kvalitetan i uspješan u onome što radi.

Kada će crnogorska publika imati priliku da te vidi? Imaš li nešto u planu?

- Na moju veliku žalost, saradnja sa Muzičkim centrom Crne Gore koja je trebalo da se desi sljedeće godine, je na vrlo bizaran način otkazana. Način koji više liči na trač, nego na bilo kakav vid profesionalnog odnosa. Do mene je došla informacija, da je Ministarstvo kulture Crne Gore upozorilo Muzički centar Crne Gore da me ne zove i angažuje da radim performans u sklopu njihovog programa. Kao razlog je navedeno moje potpisivanje peticije “Za solidarnost/protiv kulture nasilja”, što jeste istina. Ja sam potpisao peticiju, i dalje stojim iza toga da uvijek treba da se borimo protiv nasilja u svim sferama privatnog i javnog djelovanja. Međutim, gdje sva ova priča postaje još bizarnija, je da su se kao dodatni razlozi zabrane naveli: moja sklonost ka incidentima i skandalima u toku otvaranja Crnogorskog paviljona u Veneciji. Što je apsolutna laž, jer takve informacije nigdje ne postoje, ni na jednom od svih svjetskih i lokalnih medija gdje se piše o meni.

Sastanak koji sam imao sa poslovnom direktoricom MCCG Isidorom Damjanović u septembru, prije mog putovanja u Ameriku, je prošao izuzetno korektno i profesionalno. Isidora, i tadašnja umjetnička direktorica MCCG Mirjana Živković, su učinile sve da se osjećam dobrodošlim u MCCG i iskreno i ozbiljno smo postavili temelje za saradnju na proljeće 2023.

Ali, ja sam potpisao peticiju početkom decembra, i nastao je haos.

Šta je po tvom mišljenju uzrok takve pojave, da se cenzuriše i diskvalifikuje rad umjetnika zbog iznošenja mišljenja protiv pretnji, protiv nasilja? Nije li to strašan paradoks, ako govorimo o kulturi i umetnosti?

- Čini mi se da negdje problem leži u sveprihvaćenom shvatanju da su javne institucije i javna sredstva koja pripadaju svim građankama i građanima Crne Gore privatna imovina pojedinki i pojedinaca. Da se sa sa pozicijom na čelu institucije, ne svi ali većina, ponašaju kao da imaju moć da određuju šta ko može da radi, i šta ko može da kaže. I da se sve shvata lično. I da se treba svetiti svakome ko nije podoban. Ko nije “dobar”. Naravno, zakoni se trebaju poštovati, ali sloboda govora se ne smije dovoditi u pitanje, posebno kada je u pitanju nasilje. Atmosfera straha i ucjenjivanja koja se trenutno dešava u umjetnosti i kulturi u Crnoj Gori nimalo ne liči na evropske ideale kojima težimo i koji nam se obećavaju. Ovaj cio događaj govori o jednom kontinuiranom toku autokratije u Crnoj Gori koji mnogo više liči na politički sistem putinovske Rusije nego zapadno-demokratskih evropskih zemalja. Potpisivanje peticije kao takvo, i svaki oblik kritike vlasti, nije ništa negativno. Upravo suprotno, to govori samo o tome da je meni stalo da Crna Gora krene naprijed i postane bolja nego što jeste.

( Ana Ivanović )