INTERVJU Kler Puli: Naravno, niko nije savršen...

Knjige britanske spisateljice Kler Puli dinamične su, duhovite, ali u određenoj mjeri opsežne i vrlo potresne. Kažu da je ova slavna autorica u spisateljski svijet ušla bez posebnog spisateljskog iskustva, jer je svoju prvu knjigu objavila tek nakon pedesete, no to ne mora biti nužno tako ako uzmemo u obzir da je dugo prije toga bila uspješna blogerica i govornica. To istovremeno znači da je Kler Puli imala bogato životno iskustvo koje joj je dalo priliku i poticaj za pisanje iznimno dobrih knjiga, zbog čega su one nakon objavljivanja u njezinoj zemlji brzo prevedene i štampane u mnogim drugim zemljama svijeta. Prikazujući život kao aglomerat sastavljen od mašte, želja i stvarnih postignuća, Kler Puli svoj debitantski roman “Potraga za istinom” posvećuje svom životnom iskustvu i dvadeset godina provedenom u oglašavanju, u svijetu u kojem je granica između istine i laži uvijek bila tanka, nejasna i zamućenа, zbog čega autorka čitatelje poziva na oprez, staloženost, snalažljivost i razumijevanje.

U knjizi “Bilježnica neizgovorenog” Kler Puli kaže da svi ljudi lažu o svom životu i pita se: što bi se dogodilo kada bi umjesto laži svako rekao istinu o sebi. Priča ove knjige okuplja šest stranaca, šest ljudi različite dobi i obrazovanja koji pišu istinu o sebi, о svom životu. Kasnije će se oni međusobno upoznati, združiti, sprijateljiti, a među nekima od njih pojavice s i vrhunske simpatije, ljubav ...

Džulijan Džeson je usamljeni ekscentrični umjetnik koji vjeruje da ljudi niјеsu potpuno iskreni. Što bi bilo da jesu, pita se on. Kako bi to provjerio, zapisuje istinu o svom životu u svijetlozelenu bilježnicu i ostavlja je u Moniкinom kafiću. Kad pronađe Džulijanovu svesku, Monika će u njoj ispisati svoju priču, ostaviće je u obližnjem vinskom baru, a zatim će čvrsto odlučiti da pomogne Džulijanu da se više ne osjeća tako usamljeno. Monika i Džilijan nijesu ni svjesni koliko će njihova iskrenost uticati na sve one koji kasnije pronađu tu zelenu svesku i kako će im ona promijeniti život.

U ovoj knjizi su likovi izmaštani, ali ih čitaoci doživljavaju stvarnim, originalnim i vrlo impresivnim. Ova knjiga po mnogo čemu podsjeća na filmove Ričarda Kertisa.

U knjizi “Ljudi na peronu pet” Kler Puli piše o putnicima londonskog vozila koji svakodnevno u isto vrijeme odlaze na svoje poslove. U tom smislu navodi pravila kojih se ti putnici voza uvijek pridržavaju, a koja mnogima, pa ni samoj autorki, nijesu jasna i savim razumijeva. Tako, po pravilu br. 1 u vozu se nikad ne razgovara sa nepoznatim ljudima. Ali šta se dešava ako se to pravilo prekrši?

Ova knjiga je puna radosti, topline i ljubavi. Svakoga dana tačno u 8.05 Ajona Ajverson ulazi u voz kojim ide na posao. U njemu su uvijek isti ljudi. Ne zna ništa o njima, ali svakog jutra gleda njihova lica i zamišlja kakvi su. Daje im čak i nadimke. Kao iskusni putnik zna sva pravila putovanja javnim prevozom: niko ne putuje bez razloga, u vozu se nikad ne jede vruća hrana, uvijek budi spreman za nepredviđene okolnosti, budi uljudan ali nikad, baš nikada, ne razgovaraj sa nepoznatim.

Onda se jednog dana Elegantan ali Seksistički Serbiton iznenada zagrcnuo zrnom grožđa i počeo da se guši. U pomoć mi je priskočio Sumnjivo Pristojan Lik iz Nju Maldena i spasao mu život. Time je otpočela čudnovata lančana reakcija u vozu.

Ova krajnje šarolika grupa ljudi koja nema ništa zajedničko osim što koriste istu liniju voza uskoro otkriva da su pretpostavke koje imaju jedni o drugima uglavnom bile pogrešne. A, da li će novostečeni prijatelji priteći u pomoć Ajoni kada zapadne u probleme?

Kler Puli je studirala ekonomiju na koledžu Junam na Kembridžu i provela dvadesetak godina u vrhu svijeta reklamiranja prije nego što je postala mama s punim radnim vremenom. Autor je vrlo popularnog bloga - Mamica je bio tajni pijanac, pod pseudonimom - Trijezna mamica i autorka dnevnikа - Trijezni dnevnik koga je Džoder objavio 2017. godine, a koji je bio dobro prihvaćen. Njen blog je imao preko dva miliona pregleda, a nedavno je održalа izlaganje pod naslovom Making Sober Less Shameful. Klerin debitantski roman “Potraga za istinitošću” nadahnut je vremenom koje je Kler provela radeći u industriji oglasa.

Za sebe kažete: “Ja sam autor, govornik i bloger...” Kojim od ova tri zanimanja najviše volite da se bavite, u kojem najviše nalazite sebe?

- Pisanje fikcije je moja strast. Sviđa mi se način na koji me izvlači iz same mene - u različite svjetove, omogućavajući mi da istražujem stvari koje volim, koje mrzim, koje me ljute ili koje želim ispraviti. Obožavam stvarati likove, posebno kada čitaoci te likove uzmu u svoje srce.

Školovali ste se u Roedean School i Newnham College, Kembridž, gdje ste diplomirali ekonomiju, i kažete da pišete uglavnom o temama na osnovu ličnog iskustva. Možete li nam objasniti o kakvom se iskustvu radi?

- Moj prvi roman objavljen je kada sam imala pedeset godina i mislim da niјеsam imala životno iskustvo da stvorim toliki raspon uvjerljivih likova kada sam bila mlađa. Doživljavanje zavisnosti, majčinstva, žalosti, bolesti, starenja, seksizma i svih uspona i padova koji dolaze sa stvarnim životom pomoglo je u formiranju mojih priča i mojih likova.

2015. godine pokrenuli ste blog - Mama je bila tajna pijanica. Na tom blogu pričali ste o svom životu nakon što ste odlučili da odustanete od alkohola. Možete li nam reći nešto o svom životu (u opštem smislu) iz vremena kada ste se još “družili” sa čašicama alkoholnih pića?

- Тo nimalo nije bilo srećno vrijeme! Do trenutka kada sam dala otkaz, prije skoro osam godina, pila sam oko deset boca vina svake sedmice. Koristila sam alkohol da proslavim, da suosjećam, da se smirim, da se pripremim - u suštini bila sam na ivici života. Imala sam užasnu nesanicu, bila sam stalno anksiozna, imala sam veliku težinu i bila sam užasna majka. A moj život nije išao nikuda. Pokušavala sam i pokušavalа da smanjim količinu koju pijem, ali nijesam mogla da se pridržavam pravila koja sam sebi postavljala. Na kraju sam shvatila da moram potpuno odustati.

Kakav je bio efekat ovog bloga na čitaoce koji su pratili ono o čemu pišete?

- Neobična stvar u vezi sa zavisnošću je koliko je slično iskustvo mnogih zavisnika. Svaki dan sam pisala na svoјеm blogu o svoјеm životu dok sam pila i kako se sada osjećam kad ne pijem, a svaki dan su žene (i neki muškarci!) širom svijeta odgovarale govoreći i ja. I ja sam uradila isto. Osjećam se isto. Mi smo isti. I ako možeš da se otrijezniš, znam da i ja to mogu.

Vodili ste ovaj blog pod pseudonimom sve do objave svog prvog ugovora o knjizi, da li je za to postojao neki poseban razlog?

- Da - užasno me je bilo sramota. Mislila sam da sam jedina majka koja se ovako bori. Mislila sam da će me mrzjeti, ako neko sazna šta se zaista dešava u mom životu. Zato što sam mrzjela sebe.

Vaša prva knjiga, “Dnevnici trezvenjaka” bila je narativ o vašoj prvoj godini bez alkohola, ali i o Vašoj uspјešnoj borbi protiv raka dojke. Šta vas je podstaklo da napišete knjigu o tome?

- Podstakli su me čitaoci mog bloga! Nakon što sam otprilike godinu dana pisala blog, pričajući o svojim iskustvima kada sam se otrijeznila, a zatim mi dijagnotifikovan i rak dojke, ljudi su me stalno nagovarali i tražili od mene da to objavim kao knjigu, kako bi doprla do više ljudi i pomogla većem broju ljudi. Tako sam i učinila, uprkos činjenici da me je pomisao da izađem iza svog pseudonima prestrašila.

Projekat Autentičnost je priča o zelenoj bilježnici koju je napisalo šest osoba, međusobno različitih po godinama, po obrazovanju, po zanimanju ... Kako ste došli na ideju da napišete tu veoma zanimljivu knjigu na ovaj način i na ovu temu?

- Projekat Autentičnost inspirisan je mojim iskustvom. Kada sam počela da pišem svoj blog, otkrila sam da govoreći svoju pravu istinu mogu promijeniti vaš život i životе mnogih drugih, nepoznatih, ljudi koji čitaju moje priče.

A poruke koje sam dobila od ljudi su me navele da shvatim da svako ima tajne stvari sa kojima se bori. To me je navelo na razmišljanje, šta bi se dogodilo kada bi drugi ljudi pisali istinu o svojim životima i te istine čitale kao da su stranci? I to je bila ideja za roman.

Projekat Autentičnosti je knjiga koja je dobila značajno književno priznanje. Koje biste vrline ove knjige posebno istakli?

- Projekat Autentičnosti objavljen je za vrijeme pandemije i mnogi ljudi su rekli da su se u vrijeme kada je sve bilo stvarno mračno, zbog toga osjećali znatno bolje i ljepše i da im je svijet u cjelini izgledao ljepšim. To je knjiga koja naglašava snagu dobrote i zajednice, koja vas tjera da shvatite da niko nije savršen i da su naše nesavršenosti ono što nas čini jedinstvenim i ljudskim.

Ljudi na peronu pet je knjiga koja ispočetka govori o naizgled običnim događajima. Govori o ljudima koji svakog jutra odlaze na posao. Međutim, kasnije se ispostalja da nije baš tako. Da se kroz te komunikacije sa običnim ljudima može puno naučiti o svijetu uopšte, ali još više o sebi. Kako ste došli na ideju da u priču ove knjige ubacite čovjeka kojeg nazivate Pametnim-ali-Seksistom-Manspreaderom koji se gušio grožđem i da on učini prekretnicu priče u ovoj knjizi?

- Htjela sam napisati priču o tome šta se događa kada grupa stranaca, koji međusobno nemaju ništa zajedničko osim svakodnevnog putovanja istim vozom, započnu interakciju. Ali u Londonu, gdje je radnja smještena, prvo pravilo putovanja na posao je da nikada, ama baš nikadа, ne razgovarate sa strancima u vozu. Dakle, trebao mi je događaj koji bi probio ovu britansku rezervu. Odlučila sam da je jedino što će to učiniti ako neko bukvalno umre! A ako sam htjela zamalo da ubijem nekoga, htjela sam da on bude jedan od onih odvratnih muškaraca koji zauzimaju previše prostora i jako glasno pričaju na svojim mobilnim telefonima! Tako je to postalo prvo poglavlje knjige...

( Vujica Ognjenović )