Kako je nastala pjesma "Crna Goro": Kolt i mladalačko avetanje i od muke proradi inspiracija

Te 1993. godine kada je nastala jedna od najljepših pjesama posvećenih Crnoj Gori, njen autor i izvođač Goran Pejović Gula nije znao da je stvorio numeru koju će pjevati generacije i generacije. Publika ju je prvi put čula upravo na jednom od najznačajnijih festivala tada - “Pjesmi Mediterana”, a mnogi pamte i interesantnu koreografiju koja je tada pratila Gulinu izvedbu. Ovaj vanvremenski hit u Gulinom izvođenju publika će čuti i u novogodišnjem programu Televizije Vijesti, jer gotovo da je svaki njegov nastup nezamisliv bez numere “Crna Goro”.

”Kad sam je napravio i kad sam krenuo sa tom pjesmom na festival u Budvi nijesam ni bio svjestan šta sam napravio. To mi se i sad dešava, za roman da me ljudi pitaju ‘znaš li što si napisao’. Da mi je neko tada, te 1993. godine rekao da ću tu pjesmu da pjevam i poslije skoro 30 godina, da će ona i dan danas da živi i da se sluša, ne bih mu vjerovao”, priča Gula u razgovoru za “Vijesti”, te kaže da iako je njegova karijera obilježila mnošto pjesama, “Crna Goro” ima poseban značaj.

”Da pobrojim deset albuma koji su donijeli hitove poput ‘Prolaze godine’, ‘Kada ti jednom loše krene’, ‘Jelena u tvojim očima’, ipak je ‘Crna Goro’ nadživjela sve to i jača je od svih”, sa ponosom ističe Gula.

I dok su se sve ostale rodoljubive pjesme posljednjih decenija koristile u predizborne svrhe, Gulina “Crna Goro” je jedina koja se na takvim skupovima nije mogla čuti.

”Pjesma sama krene i kad krene tu više nema zaustavljanja. Kako je bilo nemoguće zaustaviti, pokretao sam sudske postupke za nepoštovanje autorskih prava, da bih spriječio razna manipulisanja. Možda sam i jedini autor u svijetu koji je zabranjivao svoju pjesmu, ne zbog toga što sam ja to htio, jer pjesma je da se pjeva, ali nijesam želio da je eksploatišu na pogrešan način”, objašnjava Gula zašto nije želio da se ova pjesma izvodi na političkim promocijama.

Godinu prije nego što je prezentovana pomenuta numera, upravo je na Pjesmi Mediterana trijumfovao Slobo Kovačević sa pjesmom “Montenegro”, dok je te 1993. pobijedio Mićo Vujović sa hitom “Budvo mati moja”, dok je Gulina “Crna Goro” dobila nagradu za aranžman koja je otišla u ruke Deju Božoviću. No, iako su se tih ratnih 90-ih godina snimale patriotske pjesme, Gulina je nastala pod drugačijim okolnostima:

”To je jedna priča koja je za film. Nisam imao namjeru da pišem rodoljubivu pjesmu, ali jedan moj prijatelj iz Bara, bio je u svom filmu i ‘jurio’ me da napravim pjesmu ‘Crna Goro’. Obećavao sam mu, i stalno govorio ‘važi, hoću’. Međutim, kad sam bio mlađi stopirao sam za Sutomore iz Bara, nije bilo tada puno auta, ovih džipova kao danas, i kako je prolazio i on tuda, zaustavi se pod ručnom, izlazi iz auta, vadi pištolj od pola metra (kolt), a u njemu ima dva metra, i pita me ‘jesi li napravio prvu strofu’, ja kažem da jesam, a on će na to ‘da čujem prvi stih’. I ja tada izgovorim ‘Njegoševa zemljo ponosita’ i on se oduševi i tako je sve počelo. Mi smo bili dobri drugovi, ali nisam znao šta je kome u glavi pa sam rekao sebi da je bolje da napravim pjesmu, kad sam mu već obećao i tako je nastao hit ‘Crna Goro’. Nije bio u pitanju veliki patriotizam, niti da sam bio motivisan sa druge strane. Ne znam ni sad kako mi je došao taj stih”, priznaje Gula.

”Dijete sam ja tada bio, imao sam 20 godina, ali taj njegov kolt i to mladalačko avetanje dovoljno je bilo da od muke proradi inspiracija”, dodaje Gula.

Danas je slušaju i mlade, ali i one starije generacije, a pjevaju je čak i oni koji se nijesu ni rodili kad je nastala.

”Sit sam od toga da mi govore ‘kralju’, ‘legendo’. Sve je to lijepo, imponuje mi, volim da čujem, ali od toga se ne živi. Mislim da bi ova država i sistem trebalo da povede malo više računa o nama koji smo ostavili neki trag u ovoj crnogorskoj pop-rok muzici. Na kraju balade tužno ćemo završiti ako nam ne izađu u susret, jer idu godine, dolaze nove generacije, a nije niko od nas, pa ni ja u toj energiji kao kad smo snimali te albume. Mislim da sve je to idelano, divna je pjesma, dobro je i kad ti kažu ‘kralju’, ‘legendo’, ali od toga nema koristi. Ako će neko da priča neke bajke da sam ja zvijezda, nema od toga ništa”, iskren je Gula koji ne krije da mu je zadovoljstvo što je tokom snimanja novogodišnjeg programa TV Vijesti okupljena generacija crnogorskih izvođača koji su obilježili te početke crnogorskih festivala 90-ih godina.

”Super je stvar što smo se okupili i što ćemo izvesti te neke pjesme, ali je tužno što ti festivali više ne postoje. To su bila dva najjača festivala u bivšoj jugoslaviji - Pjesma Mediterana i Sunčane skale. Mnogi se sjećaju da su sa tih festivala ponikle mnoge zvijezde poput Vlada Georgijeva, Sergeja Ćetkovića, Bojana Marovića, pokojnog Tošeta Proeskog... To su im bile odskočne daske i oni su tada postajali preko noći zvijezde. Večeras nastupiš, već sjutra si megapopularan. I meni se to desilo sa pjesmom ‘Crna Goro’. Sad iz ove pozicije gledajući, nikad više ne bih poželio sebi takvu popularnost i takvu slavu koju sam imao sa tom pjesmom. Jednostavno, taj teret, težinu, prepoznavanje po ulici, bogu hvala što nije bilo ovog čuda od mobilnih telefona da nas snimaju đe nas sretnu, ali to je bilo toliko teško, naporno. U jednom periodu sam čak imao i tjelohranitelje, niđe nijesam mogao da se bez njih pojavim”, priča Gula koji se prisjetio i jedne interesantne priče:

”Kad je Vlado Georgiev postao zvijezda, sreli smo se u Domu sindikata u Beogradu, svi se okupili oko njega, a mi stali i pričamo za šankom. Međutim, u jednom trenutku ‘cuka’ me lik i pita izvini može li intervju. Rekoh mu ‘vidiš li da čovjek priča’, a on odgovara ‘ne sa njim, no sa tobom’. Pitam ga što baš sa mnom, a kaže da me je prepoznao da pjevam ‘Crna Goro’ i kako su svi na velikom odmoru dok je učio školu pjevali tu pjesmu”, prisjetio se Gula, te ističe koliko su upravo crnogorski festivali bili idealna prilika za crnogorske muzičare.

”Niko nema iz Crne Gore velike šanse za karijeru, bez obzira kakve pjesme imao i kakve albume napravio. Bitlsi da dođu, bez para i bez života u velegradu to je nemoguće. Bio sam pet godina u Beogradu, bio sam potpuno izašao iz tog filma Youtube, i kao da sam se vratio na početak. Bilo je i perioda kad su muzičarima firme pomagale, sada kakvu god pjesmu snimili, ne pomažu”, tvrdi Gula koji se nada da će se situacija i za crnogorske muzičare promijeniti.

”Nadam se da na kraju karijere nećemo završit sa minimalnom penzijom i da će država povesti računa, kao i u regionu. Treba i za te nacionalne penzije da se vidi šta je ko napravio. Cio svoj život sam posvetio muzici, deset albuma, toliko pjesama, mislim da bi trebao da imam neki tretman, a ne da završim tek tako na ivici egzistencije kao neke kolege u regionu. Malo je ponižavajuće, posebno mi u Crnoj Gori da po novinama pričamo kako loše živimo. Mislim da Ministarstvo kulture i te kako treba da povede računa o nama koji smo ostavili traga”, zaključuje Gula.

( Marija Vasić )