Koncert koji oplemenjuje dušu i kulturološki život Budve

Mediteranski revijski orkestar upriličiće prvog januara u Budvi tradicionalni koncert klasične muzike nazvan “Muzika raspoloženja” koji će se održati u 14 časova na velikoj novogodišnjoj sceni ispred zidina Starog grada, a jedan od solista, bariton Marko Kalajanović u razgovoru za “Vijesti” najavljuje raznovrstan program i dobru atmosferu, na šta je publika i navikla.

Pod dirigentskom palicom Vilija Ferdinandija, publika će imati priliku da uživa u specijalnom savršenom izboru lijepe, kvalitetne klasične muzike, po izboru dugogodišnjeg muzičkog urednika Milana Stupara. Na koncertu će nastupiti vokalni solisti iz Budve, Beograda, Sarajeva, Milana: Jadranka Jovanović, Fabio Armiliato, Marko Kalajanović, Marijana Šovran, Kjara Gudis, Emilija Minić i Lana Asija Dabović, a na programu su djela Bizea, Tostija, Bramsa, Mocarta, Verdija, Štrausa i drugih velikana klasične muzike.

”Koncert klasične muzike, u organizaciji Turističke organizacije Opštine Budva, jedinstven je događaj u prazničnim budvanskim danima koji su prepoznatljivi u cijelom regionu i najljepši je način da svečano i dostojanstveno poželimo jedni drugima ljepšu i srećniju godinu u kojoj ćemo svi više voljeti, uživati, opraštati i poštovati jedni druge”, najavljuje se u saopštenju.

Organizatori dodaju da će se, u okviru ovog događaja koji 14 godina plijeni pažnju publike iz Crne Gore, prvi put predstaviti dvanaestogodišnji budvanski pijanista i talentovani kompozitor Nemanja Radulović koji će izvesti svoj “Valcer”.

O značaju koncerta i klasične muzike, za “Vijesti” detaljnije govori bariton Marko Kalajanović, prvak opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. On sumira 2022. godinu i otkriva planove za narednu koji se vežu i za Budvu, uz želju da Crna Gora u što skorijoj budućnosti dobije svoju opersku kuću. Kalajanović je završio je diplomske i specijalističke akademske studije iz oblasti solo pjevanja na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Radmile Bakočević, a nakon završenih studija nastavio je sa vokalnim konsultacijama sa maestrom Paolom de Napolijem u Italiji. Nastupao je tumačeći prve baritonske uloge u Narodnom pozorištu u Beogradu, Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, Narodnom pozorištu Sarajevo i u Crnogorskom narodnom pozorištu.

U susret koncertu klasične muzike u Budvi prvog januara, šta biste rekli da publika ove godine može očekivati i kakav je repertoar pripremljen?

Koncert je sada već postao tradicionalan, a ja sam imao zadovoljstvo da budem dio tog programa godinama unazad. Mi se trudimo da publici tog prvog januara pružimo mnogo lijepih i poznatih melodija klasične muzike, koje će (za)voljeti i u kojima će uživati jednako oni koji se razumiju u klasiku i oni koji bi možda tek nakon tog koncerta poželjeli da se malo više upuste u vode klasične muzike. Pripremili smo jedan vrlo šaren program koji će izvoditi mnogo solista, a ono što bih ja volio da naglasim jeste da su sve kompozicije koje ćemo izvesti izrazito popularne u svijetu klasične muzike, a istovremeno prijemčive i onima koji nijesu mnogo upućeni u naš muzički fah. Sa druge strane, svi mi se nadamo da ćemo nakon svakog našeg koncerta imati sve više i više ljubitelja klasične muzike, kako u Budvi, tako i šire.

Djeluje da je koncert na otvorenom prava stvar za popularizaciju ove vrste muzike, šta Vi mislite?

Činjenica je da nama, klasičarima, nije pružen dovoljan medijski prostor za plasiranje onoga što radimo, a da jeste možda bismo imali mnogo više sljedbenika onoga čime se bavimo. Ovi koncerti su, između ostalog, važni upravo zbog toga, a predstavljaju i oplemenjenje kulturološkog života Budve, i to ne samo novogodišnjeg programa. Na našim koncertima u Budvi godinama unazad ima mnogo građana Budve i cijele države koji dolaze na te koncerte, što je jako važno, baš kao i to što je iz godine u godinu publike sve više i više. Da je drugačija okolnost u pitanju pretpostavili bismo da nešto ne radimo dobro, a ovako smo sigurni da definitivno radimo nešto veoma dobro i značajno... S tim u vezi, podijeliću jedan detalj iz istorije jedne evropske zemlje iz perioda kada je počela ekonomska kriza u Njemačkoj... Tadašnja kancelarka Angela Merkel rekla je jednu, po mom mišljenju, veoma značajnu stvar, a to je da budžete svih ministarstava oni kao država mogu smanjivati, ali ne i budžet ministarstva kulture, jer kultura održava duhovnu svijest nacije. Time sam vam upravo rekao koliko je misija našeg angažovanja i naših koncerata bitna, uz sve druge sadržaje koje poštujem i ničim ne umanjujem, već mislim da treba imati prostora za sve.

Da li se mi ophodimo prema kulturi kao prema nečemu što održava duhovnu svijest nacije?

Samim tim što se organizuju događaji i koncerti ovog tipa - da. Volio bih da toga bude malo više, ali to ne znači da truda nema, a kako godišnji kontinuitet postoji, ipak znači da se na tome radi, što je mnogo važno i značajno i za naš narod i za vrijeme u kojem živimo. Klasična muzika zaista jeste muzika koja oplemenjuje dušu. Ja to ne govorim zato što se time bavim, već govorim to kao neko ko svoju kćerku uči da tu muziku sluša. Pritom, primjećujem promjene na njoj u pozitivnom smislu, naravno. Ona je mala, ima godinu i po dana, ali potpuno drugačije reaguje kada čuje nešto iz tog našeg, ozbiljnijeg faha, što mi daje potvrdu da nijesu isprazne priče o uzvišenosti klasične muzike. To potvrđuje onu misao da u klasičnoj muzici stvarno ima “nešto”, a svakako i u današnjem vremenu ima mjesta za tu muziku, možda više nego ikad.

Priliku da se predstave na ovom koncertu dobijaju eminentni, a istovremeno i mladi lokalni muzičari. S obzirom na to da Crna Gora nema opersku kuću i da je Muzički centar Crne Gore tek prošle godine, nakon useljenja u zgradu, počeo intenzivno sa radom, koliko to znači domaćim umjetnicima u kontekstu predstavljanja publici svoje zemlje?

To je mnogo bitno, upravo zbog toga što, kao što ste rekli, mogu da se predstave svojoj publici, publici iz sredine iz koje potiču, a da ne moraju da idu vani... Sa druge strane, to je potvrda da nešto za šta su se školovali i čime se bave nije uzalud, kao i da se nijesu školovali za zemlje nekog drugog svijeta, već zapravo za svoju. Ono što ja priželjkujem Crnoj Gori to je da u nekoj, po mogućnosti što bližoj budućnosti, još više popularizuje opersku umjetnost, upravo kroz osnivanje nacionalnog operskog teatra, jer mi se čini da je Crna Gora jedina zemlja trenutno u Evropi koja nema svoj nacionalni operski teatar.

Što zvuči donekle poražavajuće...

Da li je poražavajuće ili ne, mislim da nije ni važno. Ono što je važno jeste šta će se uraditi u budućnosti, a važno je da se u budućnosti to ima u vidu. Takođe, važno je i da aktuelno ministarstvo kulture ima viziju u kojoj će dati sve od sebe da u budućnosti svojoj zemlji ponudi nacionalni operski teatar. To je nešto čime jedna zemlja u kulturološkom smislu može samo da se ponosi.

Na izmaku smo 2022. godine, kako biste je sumirali u profesionalnom smislu, da li ju je nešto posebno obilježilo?

Protekla godina je za sve nas bila poput jednog velikog otvaranja nakon globalne pandemije. To je, u principu, umjetnicima od akcije pružilo mnogo, jer je glad i želja za umjetnošću evidentno bila velika, s obzirom na zatvaranje koje je trajalo dvije i po godine. Meni je ovo jedna od berićetnijih godina u svakom smislu. Bilo je više angažmana nego prethodnih par godina, bilo je dosta koncertnog angažmana, pored onog operskog na sceni, jer, kao što sam rekao, pored toga što radimo operske predstave mi smo i koncertni izvođači, što ćemo ponovo pokazati građanima Budve prvog januara 2023. godine.

Što se Crne Gore tiče, to je tle sa puno talenata, mnogo razumijevanja za umjetnost i tle koje istinski priželjkuje ovakve događaje. Ne postoji događaj na kojem sam nastupio proteklih godina, a da sale nijesu bile dupke pune, da publika nije bila prezadovoljna i gladna umjetnosti, što govori o kulturi nacije, u pozitivnom smislu, naravno. Upravo iz tog razloga mogu da kažem da je Crna Gora jedna od zemalja koja definitivno zaslužuje još veću pažnju usmjerenu ka umjetnosti i kulturi, iz prostog razloga što njeni građani to i te kako dobro razumiju i prigrliće to sa ogromnim entuzijazmom.

Imate li planove za narednu i da li su neki angažmani već dogovoreni?

Ja sam uvijek u nekim procesima, neki su moji solistički, u nekima sam dio ansambla. Sa druge strane, priprema se i premijera jedne opere koja će biti upriličena u Sarajevu na proljeće 2023. godine. Sa treće strane, konkretno sa Opštinom Budva sam u razgovorima i pregovorima oko angažmana koji je vezan za cjelogodišnju umjetničku saradnju... Tako da, radi se. Kad se godina završava, planovi za sljedeću se naziru, neki su već definisani, neki su blizu zaokruživanju. Moram reći da je 2022. bila fenomenalna godina u smislu angažmana, a ja se nadam da će 2023. biti čak i još bolja i aktivnija.

Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?

Samo bih svim građanima Crne Gore poželio jednu dobru i, u odnosu na sve prethodne, (još) bolju 2023. godinu, da bude ispunjena muzikom, ljubavlju, umjetnošću, a da mi koji se bavimo ovim pozivom dobijemo još više prostora u sklopu čega ćemo se potruditi da dodatno oplemenimo kulturno-umjetnički život Crne Gore.

Magija usavršavanja

Prvak ste opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Koliko taj angažman omogućava stalno profesionalno usavršavanje, s obzirom na to da je Vaš poziv takav da je neophodno u kontinuitetu raditi na sebi?

Tako je, solista sam Narodnog pozorišta u Sarajevu već punih 12 godina, a na ugovor o prvaku opere osam. U principu, od samog umjetnika najviše zavisi koliko želi da se angažuje i nastavi da radi na sebi nakon školovanja, jer školovanje pruža samo bazu i ulaznicu na neko potencijalno radno mjesto. Od momenta kada počnete da se bavite svojim pozivom, ukoliko ne nastavite da se usavršavate, napravili ste sebi ogromnu medveđu uslugu, iz prostog razloga, jer je rok trajanja tome kratak. Polazim od sebe, nikada nijesam više radio na sebi nego od kada sam ušao u profesionalne vode i postao prvak opere. Uvijek idem negdje na usavršavanje, obično van zemlje i najčešće je to Italija, zbog mentora sa kojim tamo radim. Samo pozorište kao pozorište mi omogućava da rastem kao umjetnik, ali to nije dovoljno, jer umjetnik mora da radi na sebi i pored toga, mora da ima neke “bočne angažmane”, da se tako izrazim, a najbitnije je da se bavi sopstvenim usavršavanjem u radu sa mentorima koji svakako jedva čekaju da im se javi neko mlad, talentovan i ambiciozan. Ja upravo pratim taj princip, što bih preporučio svakom mladom umjetniku, ne samo iz Crne Gore, već i šire, sa Balkana. Kada se dobije radno mjesto i uđe u neki platni spisak, tek tada počinje rad na sebi i magija usavršavanja.

( Jelena Kontić )