Geopolitički poremećaj: Šest izvjesnosti koje u 2023. više neće važiti

Rijetko kada se svijet tako radikalno promijenio za godinu dana. Ova, 2022. je bila godina potresa, posebno onih izazvanih ratom u Ukrajini, najvećim kopnenim ratom koji je Evropa doživjela od kraja II svjetskog rata. Putinov nezakoniti agresorski rat je mnoge izvjesnosti u svijetu rasvijetlio kao iluzorne.

1) Rusija je supersila

Prije ovog rata mnogi su vjerovali da Rusija ima drugu najmoćniju armiju na svijetu, poslije Sjedinjenih Država, i da će biti zastrašujući protivnik na konvencionalnom bojnom polju čak i bez svog nuklearnog oružja. Ideja o ruskoj konvencionalnoj superiornosti bila je duboko ukorijenjena u zapadnom vojnom strateškom razmišljanju, poput vjerovanja da će, ako Moskva ikada napadne teritoriju NATO-a, baltičke države pasti u šake Rusije za 48 do 72 sata.

Prema tom narativu, Vladimir Putin je fundamentalno modernizovao rusku vojsku nakon rata u Gruziji 2008. Osim toga, Moskva je posljednjih godina uvela niz novih vrsta naoružanja sa impresivnim mogućnostima. Rezultat rata u Ukrajini je da je ova slika sada potpuno srušena.

Ispostavilo se da su ruske oružane snage loše pripremljene, loše obučene i očigledno nesposobne za komplikovane taktičke operacije koje zahtijevaju pažljivu saradnju između različitih rodova oružanih snaga.

Ruska armija je “Potemkinovo selo”, prožeto užasavajućom korupcijom, sa vještinama koje postoje samo na papiru i loše održavanom te djelimično opljačkanom tehnikom i još gorom logistikom.

Arogancija, loše planiranje i ispadanje kritičnih sistema su doveli do toga da je ruska vojska u Ukrajini već sada izgubila svoje elitne i najbolje borbene trupe te ogroman broj iskusnih oficira.

Putinovi agitpropovci i dalje na ruskoj državnoj televiziji najavljuju kako će okupirati cijelu Evropu i to u momentu dok cijeli svijet u Ukrajini in vitro gleda iscrpljenu, desetkovanu rusku armiju koja je u međuvremenu samo sjenka same sebe.

Rusija je međunarodno izolovana i njena ekonomija je u rasulu. Putinov rat je uz to masovno ubrzao odricanje Evrope od ruskih izvora energije. Kakav god da bude ishod ovog rata: i percepcija Rusije i njena stvarna moć su dramatično reducirane: Rusija je izgubila status supersile.

2) Zapad propada

Zapad je posljednjih godina doživio krizu identiteta, podstaknutu naizgled nezaustavljivim usponom Kine i ponižavajućim porazima - poput povlačenja iz Avganistana. Upravo je Putinov režim posebno volio da njeguje imidž “ženstvenosti” Zapada nasuprot “muškosti” Rusije, imidž da Zapad uvijek odstupi ako druga strana dovoljno podlo i brutalno koristi sopstvena sredstva moći. Jer ni rat Rusije protiv Gruzije 2008, ni rat 2014. protiv Ukrajine, ni brutalna intervencija Moskve u sirijskom građanskom ratu - sa sistematskim ratnim zločinima - nisu izazvali pomena vrijedne reakcije tadašnjeg Zapada.

Vodeći zapadni političari, prije svega Angela Merkel, uvijek su bili više fokusirani na appeasement sa Moskvom nego na odlučnu konfrontaciju. Zato je gospodar Kremlja očekivao da Zapad neće reagovati ni nakon još jednog rata protiv Ukrajine i da će se svi odmah potom vratiti uobičajenom “dnevnom redu”. Ovoga puta Putin se teško prevario. Odgovor Zapada bio je brz i bolan za Moskvu, sa oštrim režimom sankcija, kakav je ranije viđen samo protiv nuklearnih ambicija režima u Iranu.

Zapad je Putinov rat shvatio kao fundamentalni napad na evropski mirovni poredak i konačno prepoznao da je krajnje vrijeme da se ruski neoimperijalizam zauzda - stalno rastućim isporukama oružja Ukrajini, na primjer, uključujući i moderne zapadne sisteme. Ovim ratom Zapad je pronašao novo jedinstvo i odlučnost te prepoznao da njegova istorijska misija odbrane mira, slobode i stabilnosti u Evropi nije samo dio istorijske prošlosti nego je i trenutna realnost.

3) Sloboda i demokratija gube na značaju

Slično Zapadu i demokratija je godinama bila u krizi. Od 2006. NVO Freedom House, koja redovno procjenjuje stepen slobode u državama, billeži njen stalni pad širom svijeta. Nakon talasa demokratizacije 1990-ih, autoritarni režimi i diktature su doživjeli novi uzlet. Stoga je sada svima sve inspirativnija hrabra borba Ukrajine za nacionalno samoopredjeljenje, slobodu i demokratiju.

Ukrajinci su pokazali koliko su ove vrijednosti i dalje važne i realne te da ima mnogo ljudi koji rizikuju sopstvene živote da bi ih odbranili. Nije slučajno što su ove godine Iranci pokrenuli najveću pobunu protiv režima mula, otkako su islamisti uz pomoć Francuske preuzeli vlast 1979. I što su se u Kini rasplamsale anti-kovid demonstracije, koje su postale najveći masovni protest od ustanka na Nebeskom trgu u Pekingu. Izgleda da je hrabra borba za slobodu Ukrajinaca “zarazna”.

4) Nacionalizam je zlo

Upravo u Njemačkoj se nacionalizam posmatra kao nešto negativno, što je i razumljivo obzirom na genocidne ekscese njemačkog nacionalizma pod nacionalsocijalistima. Ali ne samo da su Ukrajinci pokazali da ih kriza povezuje kao narod, već i da je nacionalna identifikacija važan motivacioni faktor u borbi protiv ruske agresije. Ruski zvaničnici i glavni Putinovi agitpropovci su sasvim jasno stavili do znanja da je uništenje ukrajinske nacije cilj ruskog rata. Očigledno i jasno genocidan cilj.

Ukrajinci, sa mučeničkom istorijom, žele da svim silama sačuvaju svoju naciju. Naciju koju je Moskva pokušala da zbriše sa lica zemlje još u vrijeme Sovjetskog Saveza, uključujući genocidnu kampanju glađu Holodomor, što je čak i Bundestag priznao kao genocid ove godine.

Naravno, i ukrajinski nacionalizam takođe ima djelimično problematičnu tradiciju. Ali u današnjem obliku, međutim, to je akt nacionalnog samopotvrđivanja protiv stranog agresora, usmjeren prvenstveno na realizaciju samoopredjeljenja, slobode i demokratije.

5) Evropa treba da se sama brani

Šta sve nije pričano i ko sve nije posljednjih godina govorio o tome da EU mora da stane na svoje noge, kada su u pitanju bezbjednosna pitanja, i da se osamostali od SAD.

U krizi se pokazalo da je EU-Evropa igrala samo “igru staklenih perli” i ni na koji način nije bila u stanju da zaštiti sopstveni mirovni poredak na sopstvenom kontinentu. Opet su Anglosaksonci oni koji brane slobodu u Evropi. Finalno: na početku rata su prije svega Amerikanci i Britanci bili ti koji su preuzeli vođstvo na Zapadu i brzo, odlučno i opsežno isporučili Ukrajini prijeko potrebno naoružanje.

U međuvremenu oni u realnom vremenu pružaju Ukrajincima obavještajne podatke o koncentraciji i kretanju ruskih trupa kako bi pomogli pri ukrajinskom vojnom planiranju i artiljerijskom gađanju. Sreća je i za EU i za Ukrajinu što države koje nisu članice EU, a i zemlje koje su geografski udaljene, odbranu od ruske agresije ne doživljavaju kao isključivo evropsku stvar, već i kao zadatak za Zapad u cjelini. U svakom slučaju, Ukrajina bi danas bila u dramatično lošijoj poziciji da je zavisila isključivo od isporuke oružja i podrške zemalja EU, posebno Njemačke i Francuske.

6) Njemačka i Francuska su vodeće sile EU

Tradicionalna liderska uloga Berlina i Pariza takođe je ovim ratom ozbiljno dovedena u pitanje. Njemačka energetska politika, godinama vođena protiv upozorenja iz Istočne Evrope, Brisela i SAD, totalno je krahirala. Njemačka politička elita je izgubila svako razumijevanje za geostrateška pitanja i svjesnom zavisnošću od Rusije je nanijela ogromnu štetu ne samo sebi već i cijeloj Evropi. Svojim stalnim oklijevanjem i odbijanjem da isporuči oružje Ukrajini, njemačka vlada je izgubila nevjerovatno puno kredibiliteta i povjerenja, posebno u Istočnoj Evropi.

Isto važi i za Francusku. Koja redovno bezbjednosno-politički boksuje znatno iznad sopstvene težine i vojno je ambicioznija od Njemačke. U ovoj krizi, međutim, Francuska je bila još škrtija sa isporukom oružja od Berlina pa je zato i još više podbacila u svojoj evropskoj liderskoj ulozi. Francuski predsjednik Makron je, kao i A. Merkel, još prije početka rata upadivo javno njegovao svoju bliskost sa Putinom. I kao i ona: ništa nije uradio da spriječi rat.

Ni on iz te greške ništa nije naučioe. Umjesto toga, Makron svako malo nastupa sa narativima koji zvuče kao da su pisani direktno u Kremlju. Kao kad je nedavno pozvao na davanje „bezbjednosnih garancija“ za Moskvu. Čime ovaj čovjek tvrdi da je Rusija započela rat iz razumljivih i opravdanih razloga. I čime negira da se radi o ruskom projektu kolonizacije Ukrajine i otimanja njenih teritorija.

Ova kriza je jasno pomjerila odnos snaga moći u Evropi ka istoku. Mjereno BDP-om, Baltik i Poljaci su učinili ektremno mnogo za Ukrajinu. Poljska je tako brzo reagovala na novu prijeteću situaciju da, u poređenju sa Varšavom, birokrate u berlinskom saveznom Ministarstvu odbrane izgledaju kao gerijatrijski puževi. Poljska se upravo sada nalazi u procesu da postane nova vojna sila u Evropi. I pokazala se kao jedan od najvažnijih bezbjednosnih partnera SAD u ukrajinskoj krizi.

Autor je šef spoljnopolitičke rubrike Welta (Die Welt)

Prevod: Mirko VULETIĆ

( Clemens Wergin )