"Vrijedjelo je i mnogo više od jednog primirja vidjeti ka kako igra"
"Mi, koji smo imali sreću da ga vidimo kako igra, bili smo darovani nesvakidašnjom ljepotom: trenucima koji su dostojni besmrtnosti i koji nam dopuštaju da vjerujemo da besmrtnost postoji", zapisao je Galeano
Povodom smrti Kralja fudbala, Edsona Arantesa do Nasimenta Pelea, donosimo redove koje je o njemu zapisao čuveni urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano.
U knjizi "Fudbal, sjaj i tama", pokojni Galeaono je ovako pisao o Peleu:
"Ime mu se pominje u stotinu pjesama. Sa 17 godina bio je svjetski prvak i kralj fudbala. Imao je nepunih 20 godina kada ga je vlada Brazila proglasila državnim blagom i stavila zabranu na njegov izvoz. Sa reprezentacijom Brazila je osvojio tri Svjetska prvenstva, a sa Santosom dvije titule klupskog prvaka svijeta. I kada je premašio cifru od hiljadu postignutih golova, nastavio je da trese mreže. Odigrao je preko hiljadu i trista utakmica, u osamdeset zemalja, u silovitom ritmu bez predaha, i postigao skoro hiljadu trista golova. Jednom prilikom je zaustavio rat: Nigerija i Bijafra su sklopili primirje da bi ga gledali kako igra".
"A vrijedjelo je i mnogo više od jednog primirja vidjeti ka kako igra. Kada bi se Pele dao u trk, kroz protivničke igra je prolazio poput sječiva. Kada bi zastao, protivnici bi se izgubili u lavirintu njegovih nogu. Kako bi skočio, vinuo bi se u vazduh kao da se penje merdevinama. Kada bi šutirao slobodan udarac, protivnici bi se u živom zidu okretali licem prema golu, da bi mogli da vide gol".
"Rodio se u sirotinjskoj kući, u jednom zabitom seocetu, a popeo sam na sam vrh slave i moći, tamo gdje je crncima zabranjen prilaz. Van terena, nikome nije poklonio ni minut svoga vremena i nikada mu iz džepa nije ispao nijedan novčić. Ali, mi koji smo imali sreću da ga vidimo kako igra, bili smo darovani nesvakidašnjom ljepotom: trenucima koji su dostojni besmrtnosti i koji nam dopuštaju da vjerujemo da besmrtnost postoji".
"Zaćutali su najbučniji navijači na svijetu: niko nije govorio, niko nije disao, svi su iščezli..."
O Peleovom hiljaditom golu, Galeano je zapisao:
"Bilo je to 1969. godine. Santos je na Marakani igrao protiv Vasko da Game".
"Pele je u vihoru prešao cijeli teren, ne dodirujući zemlju i izbjegavajući protivnike u letu. A onda je fauliran, pred samim golom, kada je već gotovo uletio u mrežu, sve s loptom u nogama.
"Sudija je svirao penal. Pele nije htio da šutira, ali ga je na to natjeralo sto hiljada ljudi koji su uzvikivali njegovo ime".
"Pele je na Marakani dao mnogo fantastičnih golova. Poput onog koji je postigao 1961. godine protiv Fluminenzea, kada je predriblao sedam igrača, a onda i golmana. Ali, ovaj penal je bio nešto skroz drugačije: ljudi su osjetili da je to bio sveti trenutak. Na stadionu je iznenada zavladao muk, kao po nekom naređenju. Zaćutali su najbučniji navijači na svijetu: niko nije govorio, niko nije disao, svi su iščezli. Ni na tribinama ni na terenu više nije bilo nikoga osim Pelea i golmana Andrade. Stajali su, potpuno sami: na bijeloj tački Pele s loptom, dvanaest koraka dalje, u čučnju, između stativa, spreman na skok, Andrada".
"Andrada se bacio, ali je samo uspio da dotakne loptu. Pele ju je prosto zakucao u mrežu. To je bio Peleov hiljaditi gol. On je jedini igrač u istoriji profesionalnog fudbala koji je postigao hiljadu golova".
"Potom su se navijači ponovo stvorili na tribinama, skočivši poput djeteta van sebe od sreće, a noć je zablistala".
( Vijesti sport )